Nerijetko se pojave vjernici koji pitaju koje molitve treba izmoliti i koje žrtve na sebe uzeti kako bi ih Bog uslišao. Spremni su točno obdržavati molitvene propise, ići svake nedjelje na misu, klečati za vrijeme pričesti, primati hostiju na usta, ne preskočiti ni jednu riječ, ispuniti zavjet do kraja samo da nađu milost u Božjim očima. Žele se vježbati u askezi, u postu i odricanju, da bi se što bolje osposobili i tako pronašli Boga.
Je li molitva takvih vjernika dobro usmjerena? Je li u molitvi čovjek aktivan, a Bog pasivan? Uslišava li Bog molitve prema učinku i prema izvanjski propisno izvršenom činu? Ovisi li Božje uslišanje o čovjekovim (ne)aktivnostima?
Molitva vjernika ne služi tomu da probudi Boga koji spava, nego da se srce vjernika osposobi za opažanje i prepoznavanje Božje nazočnosti. Čovjek ne moli da Boga podsjeti na njegove obveze, nego se u molitvi otvara bezbrojnim Božjim darovima. Bog je uvijek nazočan i govori na razne načine, ali čovjek ga ne opaža jer je u svakovrsnim oblicima sna. Zato Isus budi svoje učenike i poziva ih da poput mudrih djevica bdiju i mole.
Znači li to da su čovjekovi molitveni čini, odlasci na misu, zavjeti, post i svakovrsno vježbanje suvišni i da ih treba odbaciti? Sve što vjernik čini, bilo da moli s puno ili s malo riječi, bilo da pričest prima klečeći ili stojeći, ne ide za tim da »prisili« Boga kako bi se smilovao i uslišio molitvu, nego da se čovjek »vježba« okretati Bogu i pouzdavati se u njega. Svi molitveni oblici, određeni molitveni obrasci, devetnice, molitve svetaca i asketski čini, kao što su post i žrtva, trebaju biti pomoć da čovjek ne bude zaprjeka Božjemu djelovanju. Ljudski trud u molitvi i razvijanje sposobnosti služe sve većemu predanju i otvaranju srca Bogu. Dopuštanje Bogu da govori i mijenja čovjekovo srce postaje važnije od bilo kakve tehnike, slušanje važnije od govorenja, primanje od davanja, nutrina od vanjštine, Marija od Marte.
Čovjekova zadaća nije u tome da se brine kako doći do Boga, nego sav njegov trud treba ići za tim da mu srce bude raspoloživo za susret s Bogom. A Bog uvijek dolazi, i to na načine koje čovjek najčešće ne očekuje. O tome je Isus poučavao svoje učenike: »I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi« (Lk 12, 40).
