U ovom razmatranju želimo razmišljati o vjeri kao o svjetlu koje obasjava i prožima sve naše življenje. Isus Krist nas svojim Evanđeljem poziva da budemo novi ljudi i da u svijetu živimo novim životom. Silazak Božji u povijest ljudskoga roda, najveća je neprolazna novost. Poruka Evanđelja je uvijek nova i suvremena. Ta poruka unosi u svijet novost života kojom se svijet mijenja u bolji svijet, u svijet pravednosti, slobode, mira i ljubavi. Zato je kršćanstvo utkano u povijest ljudskoga roda kao kvasac u tijesto, da se događa kraljevstvo Božje u povijesti. Isus je kazao: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisa.« (Mt 13, 33)
Tko su taj kvasac u svijetu? To su kršćani koji uistinu žive cjeloviti kršćanski život: osobni, obiteljski, društveni. To su pravedni ljudi kojima nije vjera nešto površno, nego duboko prožima njihovo biće. Najpotpunije svjedočanstvo vjere daju svojim životom sveci Crkve i na taj način obnavljaju Crkvu i svijet. Nisu obnovitelji Crkve i svijeta oni koji mnogo govore, ili koji čak mijenjaju Evanđelje da bi se, tobože, svidjeli ljudima i učinili Evanđelje prihvatljivijim ljudima ovoga svijeta. Poneki javni govornici ili pisci zahtijevaju čak i od Crkve da promijeni moralna životna načela i da se prilagodi duhu svijeta.
Vjera je živa kad se doista čvrstom vjerom vjeruje sve što je Bog objavio ljudima, kad se s uvjerenjem usvajaju sva načela moralnoga života koja Bog nalaže radi čovjekova dobra. Kršćanin koji živi vjeru, plovi protiv struje svijeta.
Dakako, takvi vjernici nailaze na protivljenje, čak i na prezir svijeta. Ismijani su mladi koji čuvaju nevinost prije braka, prezreni su roditelji koji žive čisti brak po Božjemu zakonu, prezreni su ljudi koji se ne uklapaju ni svojim govorom ni svojim djelima u tzv. »moderni« stil života.
Ali takvi mijenjaju svijet, polagano, kao kvasac.
Iz knjige »S Bogom licem u lice«, Glas Koncila, 2005., str. 63.-66.
