HODANJE I (DOBRO) VLADANJE Kako konačno »prohodati«

Snimio: V. Žic

Ne ću više hodati za život! I to ne zbog svih vas koji ste mi obećavali doći i uvjeravali me da će nas »ovaj put biti više od sto tisuća«. Znam, niste vi krivi, ne znate još koji je Trg Republike Hrvatske… Zalutali ste po šumama i gorama. Ma, ne ću više na Hod za život jer se plašim! Zar šalju na teren »ležeće policajce« kad ne mogu u pet sekunda, i to prije dolaska kolone, maknuti pet »ležećih baba« s ceste?! Plašim se da ih dogodine osobno ne »potaracam«, pa da konačno dobiju svoju »zvijezdu slavnih« na Jelačić stazi. I to ne zato što sam ja »agresivni katoliban«, nego zato što idem na hodanje, a ne na stajanje, koje mi je nepodnošljivo! S dva stenta, s meniskusom-neukusom, s »prokliznutima L4 i L5« na dnu kralježnice i s Juricom na vrhu ramena, koji se propinje i podbada me kao konja u odlučnom napadaju na silnoga zmaja grada Silene… Uostalom, da ih se jednom »pomete«, bar jednom bi svi dirigirani mediji imali pravu krivu vijest, a ne ovu »krivo krivu«! Kojom uvijek zamrače sve što se hodanjem želi postići, jer izvijeste samo o »nježnim srnama« koje su se nevino našle na putu »marša protiv pobačaja«?! Zapravo, sad su ti medijski servisi postali još mudriji pa u maniri svojih starih, »mekih« socijalističkih diktatora, prešute i nas, i »bacačice pred kolonu«. Kao, »danas se baš ništa vrijedno naše pozornosti u metropoli nije dogodilo«… Dosta mi je toga i takvoga hodanja, »vozanja« sa stajanjima!

– Jooj, tatice, jesi li danas uzeo sve svoje tabletice? – nježno me grli kćerkica Dorica. – Pa ne pamtimo te tak razljućena još otkako smo ti, kradući »slatkaće« iz škrinje, ostavili smrznutog pajceka na toplom. Što se ljutiš, pa bar ti si nas uvijek učio da moramo znati mirno zastupati svoje mišljenje. A to što ovaj put nismo došle na hod…

– Ma, istekao je rok tomu hodanju! Došlo je vrijeme za… – odmahujem rukom, dok si »samonadzirajuće« čepim usta da ne reknem čemu je uistinu čas – …pred vama je sad vrijeme za izlaženje i za vladanje. Ne za izlaženje na »evente«, i ne za ono »dobro vladanje« koje mi je nekoć u školi popravljalo prosjek svjedodžbe… Već za pravo! Za izlaženje na izbore, i za vladanje ovim društvancem ili bar metropolom! Ovak’, mi hodamo, a oni rade sve po svom! Mi u Ustav stavimo što je brak, a oni dvojici muškića dadu dijete na brigu; mi im dokažemo kad ljudski život počinje, a oni hitro postave pobačajne ravnatelje i tamo gdje se poštovao priziv savjesti… Vrijeme je za vladanje, pa da nas nitko ne otjera s Trga u »parkić« ili da nam umjesto naših zastava pred Bana nabiju LGBT zastavu, sve samo da pokažu »toleranciju na djelu«? Treba vladati, ne samo jamrati!

– Jooj, punac! – eto mi se i zet usudio oglasiti. – Zar niste vi starci i dosad uvijek glasovali za te vaše »demokršćane«?! Valjda i jest problem to što su »demo«? Jer, ti »demosastavi« rijetko dođu na pravu scenu, obično ih već prije svladaju njihovi »demoni«…