HRVATI NA SAKRISTANSKOJ SLUŽBI U ŠVICARSKIM ŽUPAMA Školovali su se za izazovnu crkvenu službu

Snimio: V. Čutura | Iako su na švicarskim župama, hrvatski sakristani okupljaju se i u misijskim prostorijama
Bern ima 15 župa, pedesetak filijala i više misijskih zajednica poput hrvatske, talijanske, portugalske… Svaka od njih nosi svoju kulturu, svoj način života i pripadnost svojoj zajednici.

Bern, političko i upravno središte Švicarske, grad je brojnih povijesnih znamenitosti, sjedište federalnih tijela i brojnih međunarodnih organizacija. Bern je poznat po povijesnim iskoracima, bilo pozitivnim ili negativnim za čovječanstvo. Tako je za vrijeme Prvoga svjetskoga rata, kada je Švicarska bila neutralna, u Bernu održana Prva i Druga internacionala, kongresi socijalista. Društvena otvorenost Berna i dalje je u europskom vrhu, a posljedice se mogu sagledavati tek nakon smjena generacija.

O. Zovko čita znakove vremena

U crkvenom ustroju u dekanatu Bern ima 15 župa, pedesetak filijala i više misijskih zajednica poput hrvatske, talijanske, portugalske… Svaka od njih nosi svoju kulturu, svoj način života i pripadnost svojoj zajednici.

»Shvatio sam da su novi znakovi vremena pred nama i da na njih treba odgovoriti, ali istodobno i pomoći ljudima koji su vjernički zreli i odgovorni«, ističe o. Zovko.

Hrvatska katolička misija s voditeljem fra Gojkom Zovkom radi iskorake, ne ostaje na »pustom otoku«, nego čita znakove vremena, usmjerava ljude, uključuje ih u aktivni stvarni crkveni život. Na njegovu je inicijativu više do jučer »običnih građevinskih ili drugih fizičkih radnika« prošlo tečajeve za sakristane i zaposlilo se na švicarskim župama. Rade kao sakristani i domari te su na neki način okosnica župa u Bernu. »Shvatio sam da su novi znakovi vremena pred nama i da na njih treba odgovoriti, ali istodobno i pomoći ljudima koji su vjernički zreli i odgovorni«, ističe o. Zovko. »Mi živimo u kantonu gdje je brojnija protestantska zajednica, ali to ništa ne umanjuje činjenicu da i mi moramo biti aktivni, jer Krist nam je zajednički i imamo izvrsnu suradnju sa svima. No Katolička Crkva mora odgovoriti na potrebe koje su pred nju postavljene, a to je pastoral i to me nekako vodi. Ne može se vrijeme vratiti, nego treba djelovati sada. Često znadem reći da je to kao sat: ako ga zaustavimo, ne možemo reći da vrijeme ne ide! Primaran je naš rad u Hrvatskoj katoličkoj misiji, ali moramo biti svjesni i današnjega trenutka, gdje živimo, u kakvom smo okružju, što možemo učiniti više, kako pomoći našim ljudima. Želja mi je stvarati poveznicu između švicarske Crkve, zapravo mjesne biskupije, i naše misije. Katolištvo je zajedništvo i to je ono što posebno resi Katoličku Crkvu. Upravo tim zajedništvom trebamo izgrađivati bolje, pravednije društvo, povezivati se međusobno. Švicarska je naša druga domovina i treba se uključivati u sve strukture, posebno duhovne, crkvene. Vođen tim idejama, nastojao sam usmjeriti više osoba da završe tečajeve za sakristane i preuzmu te uloge u župama. Uvijek nastojim poticati da uče njemački ili jezik koji je već potreban, jer tu je u nekim krajevima potreban i francuski.«

Samozatajni o. Zovko s bogatim se pastoralnim iskustvom istodobno neprestance usavršava, a nakon studija u domovini diplomirao je teologiju te magistrirao pedagogiju i povijest u Njemačkoj. Kratko je vrijeme studirao i u SAD-u. Pastoralno je djelovao u Austriji i sada je u Švicarskoj. Njegova širina i otvorenost često je korak ispred vremena, pa tako i u slanju »običnih« ljudi na usavršavanje za sakristane. 

Od tokara do sakristana

Među prvima je usmjerio sadašnjega predsjednika misijskoga vijeća Hrvatske katoličke misije u Bernu Antu Ćorluku koji je iznimno cijenjen među Hrvatima i Švicarcima. Ujedno i sakristan u švicarskoj župi sv. Josipa u Könizu.

»Kad sam došao u Švicarsku, radio sam različite poslove jer sam po struci tokar. No prije jedanaest godina voditelj Hrvatske katoličke misije fra Gojko Zovko predložio mi je da završim školu za sakristana. On je čitao znakove vremena, a iznimno je socijalno osjetljiva osoba i raduje ga kad Hrvati u nečem uspiju. Tako sam, zahvaljujući o. Zovku, prošao tečajeve za sakristana, javio se u župu sv. Josipa u Könizu, dakle u predgrađu Berna, i tu sam dobio posao«, svjedoči Ante Ćorluka.

Ante Ćorluka živi sa suprugom Maricom, sinovima Slavkom i Ivanom te kćerkom Ivankom. Vjera i domoljublje prožimaju Ćorlukin život, a kako ističe, u tom duhu odgajaju i svoju djecu. »Rođen sam u Bosanskoj Posavini, odgojen u katoličkoj i hrvatskoj obitelji. Te dvije vrijednosti uvijek su nam bile na prvom mjestu«, navodi Ćorluka. »Naravno, ako je čovjek vjernik, treba biti i odgovoran prema sebi, prema drugima i prema Bogu. Iz toga proizlazi sve, jer to su temelji života iz kojega proizlazi rad i poštenje. Upravo u tom ranom obiteljskom odgoju formira se osoba, a kasnije se samo nadograđuje. Na neki način tako nastojimo odgajati i svoju djecu, dakle da budu pošteni, radišni, da imaju osjećaj za svoje hrvatske korijene i Katoličku Crkvu.« Ćorluka je došao u Švicarsku ranih devedesetih jer je njegova supruga Marica već tada radila u Švicarskoj pa su se vjenčali i nastavili skupa živjeti. U Zagrebu mu živi brat Pavo, a brat Slavko mu je poginuo u Domovinskom ratu kao hrvatski branitelj. U Svetoj Nedjelji izgradili su kuću, a istodobno u Posavini obnovili svoju djedovinu. Na neki način povezali su svehrvatsko u jedno! »Kad sam došao u Švicarsku, radio sam različite poslove jer sam po struci tokar. No prije jedanaest godina voditelj Hrvatske katoličke misije fra Gojko Zovko predložio mi je da završim školu za sakristana. On je čitao znakove vremena, a iznimno je socijalno osjetljiva osoba i raduje ga kad Hrvati u nečem uspiju. Tako sam, zahvaljujući o. Zovku, prošao tečajeve za sakristana, javio se u župu sv. Josipa u Könizu, u predgrađu Berna, i ondje sam dobio posao. Moja je zadaća organizirati sve kao sakristan, zatim voditi brigu o objektima kao domar. Naravno, uz plaćanje, stanujemo u župnim prostorijama. Trenutačno imamo jednu teologinju koja upravlja župom, a svećenik dolazi redovito kad su mise i podjela sakramenata vezanih uz one koji su pridržani svećeniku. Suradnja s njima je izvrsna, imamo izvanredno povjerenje jedni prema drugima, na neki način ja sam tu infrastruktura. Što god zatreba, stojim na raspolaganju, od priprema za obrede, susrete, tribine, predavanja, molitve, uvijek sam na raspolaganju za pripremanje prostora, usklađivanje svega prema liturgijskoj godini. Sakristani su tu profesionalci, a mi Hrvati jako smo cijenjeni. No sve bi to prošlo mimo nas da se nije zauzeo naš voditelj misije o. Zovko, koji je i u biskupijskim strukturama.«

Svestrani je Ćorluka i predsjednik misijskoga vijeća Hrvatske katoličke misije, o čemu kaže: »To mi je čast, jer u prvom redu iskazano mi je povjerenje, koje nastojim opravdati. Naša hrvatska katolička zajednica tu je snažna, okuplja se na četiri mjesta. Švicarcima je teško razumjeti nas, našu povezanost, snagu vjere, ljubav prema domovini. Kod njih je manje-više sve komercijalizirano, pa i crkvene službe. Tako se prodaje crkva u kojoj smo se okupljali do sada u Bernu. Preselit ćemo se na novu lokaciju, za sada najvjerojatnije u crkvu reformista. Nemaju oni sluha za onaj solidarni vjernički osjećaj kao što imaju naši Hrvati. Upravo iz naših okupljanja proizišle su i brojne humanitarne akcije za pomoć domovini. Upravo je to svjedočenje aktivne vjere, jer se spajaju vjera i djela. I to je ono što me posebno čini sretnim i zadovoljnim kao predsjednika misijskoga vijeća«, zaključuje Ćorluka. Zanimljivo je da je uza sve obveze Ćorluka redoviti domaćin manje-više svim posjetiteljima Hrvatske katoličke misije. Uz njegov trud posebnu ulogu ima njegova obitelj, a ponajviše samozatajna supruga Marica koja je uključena u sve aktivnosti.

Bolje je ostati u domovini

Na švicarskim župama je sakristan Marko Matijević iz Pećnika iz Bosanske Posavine. Izgradio je kuću u Hrvatskoj u Dramlju. »Zapravo, kako imam običaj reći, uletio sam kao sakristan«, kaže Matijević. »Završio sam osnovnu i srednju školu, radio sam u auto-moto društvu Modriča. Prije početka Domovinskoga rata došao sam u Švicarsku. U svom školovanju bio sam dvije godine u sjemeništu, jednu godinu u Austriji, a jednu u Rijeci kod salezijanaca. Kad sam došao u Švicarsku, radio sam različite poslove, od prodaje osiguranja i taksiranja do drugih poslova. Aktivan sam u brojnim udrugama, a pjevam u crkvenom zboru naše misije. Kad sam pročitao oglas da traže sakristana, prijavio sam se i tako sam završio tečaj, dobio dopuštenje za izvanrednoga djelitelja pričesti te radim u pastoralnom centru sv. Ivana. Povremeno sam u crkvi sv. Franje. Pomažem u misiji prema svojim mogućnostima. Našao sam tu svoj duhovni mir, i promišljam da bih poslije mirovine rado bio sakristan i u nekom svećeničkom domu. Ne može biti svatko sakristan, a većina nas je potekla iz misije. To je zasluga voditelja misije. Tako mi je nedavno jedan švicarski svećenik rekao: ‘Vi Hrvati okupirali ste Katoličku Crkvu!’ Naši se ljudi brzo integriraju. Premda je tu dobro, ipak bih našim mladima poručio da je bolje ostati u svojoj domovini ako se ikako mogu snaći. Nije ovdje med i mlijeko, pogotovo za one koji nemaju visoko obrazovanje.«

Nedjeljom su mise na četiri jezika

Zoran Tunić sa suprugom Verom ima četvero djece, sakristan je u prekrasnom gradiću Bielu u župi Krista Kralja. »Zahvaljujući voditelju misije o. Zovku, odlučio sam postati sakristan. To je tu profesionalna služba, a u Hrvatskoj je volonterska«, navodi Tunić. »Završio sam školu u Bjelovaru i po zanimanju sam laborant. Nakon što sam odslužio vojni rok nisam imao posao. Budući da je moj otac radio u Švicarskoj, dolazili smo sezonski raditi, a onda kad sam sve sredio, došao sam tu i dobio sam posao. Radio sam 11 godina, a u Hrvatskoj katoličkoj misiji bio sam aktivan, gotovo svako slobodno vrijeme bio sam u našoj misiji. Zbližio sam se s franjevcima, a kad sam se oženio, još i više, jer supruga mi je iz obitelji Darojković, njezina sestra Ivanka je redovnica. Dok sam dolazio u misiju, u počeku me bilo sram i čitati, jer bilo mi je nezgodno proći kroz punu crkvu, a svaku službu u crkvi smatrao sam odgovornom i uzvišenom. S vremenom sam se oslobađao i tako postajao sve aktivniji. Onda mi je voditelj misije predložio da pođem na tečaj za sakristana, a kad sam to završio, prvo slobodno mjesto pojavilo se u Bielu. Tu se prijavio i moj brat Antun koji je također završio za sakristana, a on je u međuvremenu dobio posao pa je predložio mene. Tako sam, ponovno na prijedlog đakona Stipe Brzovića i fra Gojka Zovka, dobio posao i tu radim. Tada sam imao dvije kćeri i putovao sam iz Berna, a onda smo se ubrzo doselili kao obitelj. Jako smo zadovoljni i već sam šest godina sakristan, a s obitelji sam pet godina u Bielu. Dobio sam i stan, a uskoro ću se preseliti u župni prostor. U Bielu je oko 55 000 stanovnika, a katolika je oko 23 000. U crkvi gdje sam sakristan uz brojne aktivnosti nedjeljom budu četiri mise. Tu je dosta jaka talijanska zajednica pa bude misa na talijanskom, zatim na francuskom, na njemačkom i hrvatskom. U Bielu živi i skupina Španjolaca.« Uz četvero djece Zoranu četvrtinu radnoga vremena pomaže i supruga Vera, jer su to veliki prostori od nekoliko tisuća četvornih metara. Ističe da su njegovi podrijetlom iz Letnice te da su se u posljednji čas spasili i preselili kraj Bjelovara. Podjednako su bili ugroženi od Albanaca i Srba, zapravo još više od Albanaca jer nisu poznavali njihov jezik. »Životni put je čudan. Nisam nikad ni promišljao o službi sakristana, a odnedavno sam i u župnom odboru, što nije praksa jer sam profesionalni zaposlenik. No u pozivu u župni odbor rekli su mi da poznajem strukturu i da moram biti tu, pa tako kad se nešto radi, izvrsno funkcioniramo. Ovdje je sve drukčije nego u Hrvatskoj, svećenik samo dođe služiti misu, podijeliti sakramente, a ostalo je sve na sakristanu i upravitelju župe. Vodimo brigu o svemu što je u crkvi. Zadovoljni smo i plaćom. Naravno, i dalje smo jako povezani s misijom i hrvatskom zajednicom, kao i s našom domovinom«, ističe Zoran Tunić. 

Sakristani se šire
Nedaleko od zgrade federacije međunarodnoga nogometnoga udruženja (FIFA) u predgrađu Züricha, na udaljenosti od dvije tramvajske stanice, djeluje sakristan Marko Štimac. Rodom je iz Sibinja pokraj Slavonskoga Broda, već 12 godina živi u Švicarskoj. »U Hrvatskoj su mi roditelji i brat. Rođen sam 1984. Iz Broda sam došao tu jer sam upoznao suprugu koja je radila u Švicarskoj u Bernu. Došao sam u Bern i zaposlio se kao električar, a bio sam aktivan u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Bernu. Otišao sam u školu za sakristana i tražio posao, koji sam odmah dobio. Pet godina smo tu, tako da mogu reći da sam pola vremena sakristan, a pola kao domar. Tu sve spada na mene, radim kao vrtlar, zatim na održavanju objekata. Kao sakristan, što je malo zanimljiviji posao, pratim liturgijsku godinu, vodim brigu o svemu. Tu su tri svećenika, a župa ima 12 000 katolika, jer tu su i filijale. Vodim brigu za župnu crkvu u kojoj se okuplja oko 8000 vjernika. Supruga ide u školu za vjeroučiteljicu. Imamo četvero djece. Ovdje nemamo puno kontakta s našim Hrvatima kao što smo imali dok smo bili u Bernu.« Štimac ističe da sakristani trebaju prvotno zahvaliti fra Gojku Zovku koji ih je pokrenuo. »Prvi je bio Ante Ćorluka, zatim Antun Tunić, pa ja, i išli smo tako redom. Ovaj posao nije zahvalan za Švicarce jer oni ne žele raditi vikendom. Tu nema radnoga vremena, a za njih su službe naporne i to izbjegavaju. Sakristan je više od obične službe, ako je se pravilno shvati, to je i poziv.«
Od pakiranja mesa do upravljanja župom

Njegov brat Antun Tunić, koji je također rođen u Letnici, a 1992. se doselio u Bjelovar, završio je elektrotehničku školu u Bjelovaru, odslužio vojni rok te postao sakristan u švicarskoj župi Dobroga Pastira. »Po dolasku u Bern radio sam na pakiranju mesa i postupno napredovao. Bio sam zadovoljan poslom«, navodi Tunić. »Pri Hrvatskoj katoličkoj misiji bio sam aktivan pa me je voditelj misije usmjerio da završim tečaj za sakristana. On se održava u Einsiedelnu i traje pet tjedana. Tečaj se plaća. To je puno drukčije nego kod nas, manje-više sve se tu plaća, podjednako u crkvi i u drugim strukturama. Sve je tu propisano i uređeno, treba biti odgovoran prema svemu i to ljudi prepoznaju. Zato su Hrvati cijenjeni jer hoće raditi i odgovorni su. Tu sam sa suprugom i dvoje djece, a uskoro očekujemo treće dijete. Do tri puta godišnje idemo u Bjelovar, zapravo u Gudovec, tamo smo u župi sv. Ane. Nastojimo sve tamo investirati što god zaradimo, jer domovina je domovina, pa tako tu zarađujemo, a tamo ulažemo. U ovoj župi gdje sam ja svećenik nam je na trideset posto uključen, a žena, dakle teologinja, upravlja župom. Tako je na više župa jer nema dovoljno svećenika. Supruga mi pomaže, djeca ministriraju, zapravo povjerenje je veliko i nastojimo ga opravdati. Odgovoran sam za sve, od narudžaba unutar crkve do pripreme oltara, misnoga ruha i ostaloga što sve spada na sakristana.«

I diplomirani pravnik Ivan Radoš, rodom iz okolice Tomislavgrada, radi kao sakristan. U Mostaru je diplomirao pravo, a onda se poput brojnih sumještana uputio na rad u Švicarsku. »Radio sam na baušteli, na gipsu jer tu su bile dobre zarade«, navodi Radoš. »Bio sam aktivan pri župi, prepoznali su moju odanost Crkvi i moj rad pa su me poslali na tečaj za sakristana. Radim puno radno vrijeme, uključen sam u sve aktivnosti u župi, pa tako i u pripreme za krizmanike, prvopričesnike. Sve se radi u dogovoru s voditeljima župe. Tu je potrebna vjernička zrelost, a tehnički se dio lako nauči. Nakon prvoga Hrvata sakristana, Ante Ćorluke, i mi ostali počeli smo se za to zanimati, a u svemu nas je podržavao naš voditelj misije.« 

Ministrirao svaki dan

U elitnom kvartu u Bernu, gdje su brojna veleposlanstva i druga strana predstavništva, u župi opslužuje najmlađi hrvatski sakristan Goran Zubak. Njegovi su se s Plehana doselili u Sesvetska sela kod Zagreba. »Dok sam bio dijete, redovito sam ministrirao u župi sv. Antuna, gdje je tada bio kapelan Antun Sente mlađi«, navodi Zubak. »Ministrirao sam svaki dan od trećega do osmoga razreda, bio sam jako aktivan u župi. Isto tako volio sam pomagati svećenicima, a i potrebitima. Želja mi je bila poći u sjemenište, ali putovi su životni takvi da čovjek nikada ne zna kamo će ga usmjeriti. Tako sam završio srednju školu i došao u Švicarsku. Puno sam proveo vremena i po Taizeu, jednostavno sam volio biti na duhovnim susretima. Oženio sam se i počeo raditi. I kad sam došao u Bern, uključio sam se u Hrvatsku katoličku misiju, a uvijek sam pitao svećenika što mu treba pomoći. Tako je on prepoznao moj rad, pitao me jesam li zainteresiran da završim tečaj za sakristana. To sam završio prošle godine te sam na prvom razgovoru odmah dobio posao. Ovo je jako velika župa, a crkva se nalazi u elitnom središtu Berna pa se njome koriste i stranci. Osim mise za Švicarce, tu je još misa na engleskom jeziku, zatim na talijanskom, tu su još Poljaci i Filipinci. Zapravo, tu nema radnoga vremena, kad god zatreba, ja sam na raspolaganju. Važno je izgraditi međusobno povjerenje, jer sakristanska je služba više nego obično zvanje. To je na neki način i poziv, a onda ako čovjek to voli, ništa mu nije teško. U svemu mi pomaže i supruga jer treba imati razumijevanje za takvu službu. Isto tako, redovito održavam vezu s našom misijom.«

Tečaj za sakristana završio je i Ivan Hrsto rodom iz Ljubunčića kod Livna. Završio je za automehaničara, a nadograđivao je svoje znanje kao informatičar. U Bernu živi sa suprugom i dvoje djece. »Premda sam završio tečaj, nisam još počeo raditi kao sakristan«, ističe Hrsto. »Imao sam već ponudu, ali sam ostao na svom poslu jer započeo sam neke poslove pa bih ih želio dovršiti, a onda se aktivirati u nekoj od švicarskih župa kao sakristan.«

Mijo Hadjikan iz župe Goričan kao sakristan otišao je mirovinu u Bernu. Sa suprugom Marijom i dalje pomaže u župi Krista Kralja u Bernu. Ističe da mu je radost i dalje pomagati pa uključi i svoje unuke.

Školuju i hrvatske katehete
U švicarskoj župi Dobroga Pastira radi i Blaženka Pavlic. Rodom je iz župe sv. Jurja u Trnju, ima supruga i dvoje djece, a na prijedlog upraviteljice župe školuje se za katehisticu. »U Švicarskoj sam 22 godine, predajem vjeronauk za prvi, drugi i treći razred. Pripremam djecu za prvu pričest, radim na ekumenskom projektu. Tu je najviše onih koji pripadaju reformiranoj Crkvi, i s njima smo tu, surađujemo, radimo na zbližavanju. U misiji radim u zajednici žena u kojoj smo uključene u više humanitarnih projekata, a prilozi idu u domovinu za potrebite. Mene su Švicarci pitali želim li poći na školovanje za katehisticu. Predložio me je sakristan Tunić.«

IZVORGlas Koncila br. 49/2017.
Prethodni članakULIČNA PONUDA ADVENTA Koga ili što čekamo?
Sljedeći članakUZ OSUĐUJUĆU PRESUDU I SUICID NA HAAŠKOM SUDU Zašto Praljku nisu dopustili da dokaže svoju nevinost?