Iako po godinama osnutka »mlad« grad, koji je utemeljen te se počeo razvijati zahvaljujući austrijskoj carici Mariji Tereziji sredinom 18. stoljeća, epitet koji Bjelovar nosi kao sjedište jedne od najmlađih biskupija također je često spominjan. Svoje županijsko središte ima već od devedesetih, ali tek prije osam godina Bjelovar je postao i samostalno crkveno središte, što Bjelovarčanima koje se susreće u crkvi mnogo znači. Oni vrijeme mjere prije i nakon uspostave biskupije, to je za njih prijelomna točka koja je donijela mnoge dobrobiti. Taj po broju stanovnika 18. grad u Hrvatskoj, smješten na visoravni u južnom dijelu Bilogore, starijim je ljudima poznat kao »grad mlijeka i sira«, ali i s turističkih razglednica koje gotovo redovito prikazuju središnji park i trg s paviljonom, a vizurom gradskoga korza dominira 52-metarski zvonik stolnice sv. Terezije Avilske, uz koju su smješteni prostori katedralne župe te biskupije. Središte grada nisko je građeno, bez visokih stambenih zgrada, no Bjelovar se u arhitektonskom smislu izdiže zbog planske gradnje središta, ali i sjedišta nekadašnje pukovnije Varaždinskoga generalata te kompleksa samostana i škole pijarista, redovnika zaduženih za odgoj i izobrazbu mladeži, raširenih u ono vrijeme u zemljama pod habsburškom krunom. Danas je to središte župe sv. Terezije Avilske, jedne od pet gradskih bjelovarskih župa, koja ima oko 8 tisuća vjernika.
Od jesenas čak su trojica svećenika i jedan đakon zaduženi za pastoralni rad katedralne župe, a od kolovoza 2013. župnik je 47-godišnji svećenik Damir Vrabec, rodom iz Majura kod Križevaca, koji još vrši službu kancelara Bjelovarsko-križevačke biskupije te bjelovarskoga policijskoga kapelana. Kada je stigao u župu, već je poznavao grad jer je došao sa župničkoga mjesta prigradske župe sv. Ane, a ranije je djelovao u župi Nova Rača. »Najbolji presjek župe može se doživjeti u blagoslovu kuća. Tada se najizravnije susrećemo s vjernicima. I zaključak je da ima zadovoljnih, ali i nezadovoljnih župljana. Stanje u župi preslikava stanje u državi. Ako je netko nezadovoljan društvenim životom, obično nije zadovoljan ni Crkvom«, napominje župnik Vrabec, kojemu je povjerena briga za oko 3100 kućanstava u kojima živi 8050 župljana s područja središta grada, kao i iz triju prigradskih sela Velikoga i Maloga Korenova te Brezovca, gdje se nalaze groblja i kapele, u kojima se prigodno služe misna slavlja.
Župnik ističe dobru suradnju sa župnim pastoralnim i ekonomskim vijećem, kao i međusobnu povezanost župljana Bjelovara. »Bjelovar nije velik grad, tu djeluje pet župa i vjernici i mladi međusobno komuniciraju i dolaze na slavlja u našu katedralnu župu. Trenutačno je naša katedrala i župna crkva detaljno izvana obnovljena, a slijedi unutarnje uređenje. S obzirom na to da je riječ o katedrali, obnovu vodi biskupija, ali i naši se župljani rado uključuju«, spominje župnik Vrabec i iznosi statističke podatke za prošlu godinu. Krštenih je prema maticama bilo 83, a umrlih 157. Za primanje sakramenata pripremili su 99 krizmanika i 84 prvopričesnika, a u proteklih 365 dana vjenčana su 34 para.
Da na području župe većinom žive vjernici koji na tradicionalan način pohađanjem misnih slavlja i redovitim primanjem sakramenata prakticiraju kršćanski život govori 28-godišnji župni vikar Damir Burlić. Vidljivo je to i po posjećenosti četiriju nedjeljnih misa, koje su u toj katedralnoj župi dobro posjećene. »Mnogi ne osjećaju dodatnu potrebu da se uključuju u zajednice, teško im je shvatiti što to znači biti zajednica unutar župne zajednice. No to čak i ne mora ni biti loše. Sigurno da novi model pastorala kojemu stremimo želi privući vjernike u još neku dodatnu zajednicu, da se angažiraju u župi, a ne samo u privatnom življenju vjere. Trudimo se da svatko pronađe svoje mjesto u župi, pokušavamo živjeti redoviti pastoral i pružiti ljudima ono što im je potrebno. Tu smo da navijestimo evanđelje, da pomognemo ljudima kojima možemo pomoći. Nismo ni po čemu posebni, osim redovitosti življenja evanđelja«, kaže župni vikar Burlić predstavljajući župne zajednice koje djeluju u župi. Tako se župljani okupljaju u zajednici mladih, obiteljskoj zajednici, Marijinoj legiji, ministrantskoj zajednici, susretu »makica«, župnoj katehezi za pripremu sakramenata… »Zajednice nisu od jučer, postoje već mnogo godina i prije uspostave biskupije. Vjernici koji redovito dolaze aktivni su župljani i što god zatreba uvijek se nađu oni spremni pomoći«, svjedoči svećenik rodom iz Garešnice, kojemu je u podjeli zaduženja pripala briga za krizmanike, koje vodi zajedno sa župnim animatorima.
Tek četiri mjeseca, još u fazi upoznavanja župe, u Bjelovaru je mladi svećenik Marijo Brezak (32) koji vodi šest skupina prvopričesnika, obiteljsku zajednicu, animira euharistijsko klanjanje… »Ovdje smo da bismo pokušali oživjeti župu. Duhovna ponuda postoji, iako je uvijek može biti više. Narod će odgovoriti onoliko koliko vide da svećenici žive ono što govore. To je tako svagdje, pitanje je vjerodostojnosti. Činjenica je da se teško vjernike može dobiti s oltara, važno je doći k ljudima, biti im na raspolaganju u osobnom susretu. Tako se puno lakše dopire do ljudi. Pokušavamo u trenutcima kateheza za krštenje djeteta i u drugim prigodama istaknuti ljepotu kršćanskoga života i angažmana u župi te da se vjernici identificiraju sa svojom župnom zajednicom«, govori vikar Brezak, koji je prvu mladomisničku godinu proveo u Vrbovcu prije dolaska u katedralnu župu. Početkom prosinca pastoralnoj trojci pridružio se i đakon Mihael Hertarić.
Pod istim krovom, ali u odvojenom dijelu, u bjelovarskoj katedralnoj župi žive i tri redovnice iz Družbe sestara Naše Gospe. S uspostavom biskupije stigle su u Bjelovar na poziv biskupa Vjekoslava Huzjaka i otada su jedina ženska redovnička zajednica u gradu, a u prigradskoj župi sv. Ane djeluju još redovnice Predragocjene Krivi Kristove. Njihova je prisutnost na početku zbunjivala Bjelovarčane jer su se već odvikli vidjeti redovnice u habitima na svojim ulicama. Naime, desetak je godina prošlo od odlaska sestara milosrdnica do ponovne prisutnosti ženskoga redovništva u gradu. O tome s. Tarzicija Tunjić (68), katedralna sakristanka, kaže: »Kada smo došli, ljudi nas nisu znali ni pozdraviti, mi smo ih učili kako će nas pozdraviti i kako će s nama uspostavljati kontakte. Bilo im je to strano. Sada se osjeća velika razlika, prolazeći gradom svaki me put pozdravljaju.« Redovnica Tunjić svjedoči da se u župi ulaže mnogo truda te svjedoči da je u njezinu radu vodi Isusovo geslo: »Ne boj se, stado malo.« »Ne patim od velikih masa, prepoznajem da u ovoj zajednici ima kvalitetnih vjernika, da nije sve formalnost i običaj. Riječ je o velikoj župi, teritorijalno izduženoj, nekima treba i 20 minuta pješice da dođu do župne crkve. Osjeća se da društvena događanja u gradu odvode ljude, nedjeljom su često natjecanja i treninzi, a i djeca su preopterećena. Sretna sam i zadovoljna, zahvalna Bogu što mogu nešto napraviti za druge. Ljudi su dio mojega života i poslanja, dobro se osjećam i u katedrali sam kao doma«, govori redovnica Tarzicija Tunjić, koja je prve dvije godine bila i katehistica krizmanika, a u pastoralnom radu u Bjelovaru Družba sestara Naše Gospe najprepoznatljivija je po »makicama«.
Roditelji osmero djece Melita (50) i Zlatko Haraminec (51) sudjeluju u obiteljskoj zajednici, aktivni su u Zajednici bračnih susreta na razini Bjelovara, a sukoordiniraju i molitvenu inicijativu »40 dana za život«. Sve to uspijevaju uz brigu i o troje unučadi. »Jako nam je drago da se nešto događa na obiteljskom pastoralu, više se svećenika trudi oko toga. Smatram da je to jako potrebno jer je obitelj najvažnija za društvo i za župnu zajednicu. Ono što se događa u obitelji preslikava se dalje. Važno je da su obitelji zajedno, da dijele svoja iskustva, poteškoće i izazove i da je svećenik s nama jer su ljudi željni njegove riječi i prisutnosti. Meni to mnogo znači«, svjedoči majka Melita, zaposlena kao spremačica u privatnoj ambulanti, napominjući da bilogorski kraj i nije baš poznat po brojnim obiteljima. Njihova se obiteljska povezanost vidi i nedjeljom u župi: iako im najmlađa kćerka ima 18 godina, svi zajedno sudjeluju na misnom slavlju. Vrijednost obitelji za njih je neprocjenjiva. »Sva se djeca nakon odlaska na studij vraćaju u Bjelovar. Doma je najljepše u zajedništvu, to je vrijednost velike obitelji, kada su povezani i tu su jedni za druge i ono što jedni nemaju, drugi imaju«, kaže Melita Haraminec.
Bjelovar je u javnom prostoru istican kao pametni grad, no njegovi stanovnici i župljani središnje župe sv. Terezije Avilske upozoravaju na tešku stvarnost: mnogo je industrije i radnih mjesta zatvoreno nakon rata. »Kod nas je još uvijek jaka mljekarska industrija, dobro je zastupljena i drvna te metalna industrija. Mnogo se radi i na prometnoj infrastrukturi. Što se tiče ponude poslova, situacija je veoma loša za mlade, iako sam pristalica mišljenja da onaj tko želi raditi uvijek će naći posao«, kaže supružnik Zlatko Haraminec, koji čeka prijevremenu mirovinu, a svoje slobodno vrijeme koristi – kako kaže – služeći na njivi Gospodnjoj.
Da su i odrasli prisiljeni raditi i putovati prema Zagrebu u potrazi za poslom – pokazuje primjer Dražena Pavlića (59), župnoga orguljaša koji je tijekom 15 godina svakoga dana putovao u hrvatsku metropolu, a sada je zaposlen u BiH te vikendom dolazi u Bjelovar. Udaljen sat vremena vožnje automobilom, Zagreb je često radno odredište Bjelovarčana, koji su u iščekivanju otvorenja izravne željezničke linije prema Zagrebu. Na orguljama »Gebrüder Rieger«, starim 117 godina, Pavlić glazbeno animira dvije nedjeljne mise već dva desetljeća. »Još me milosrdnica s. Celina angažirala da joj pomažem s mladima, pa sam tako počeo raditi s prvopričesnicima i svih ovih godina vodim te mlade. U Bjelovaru postoji jaka glazbena škola, no nema nasljednika na vidiku – ako se netko mlađi pojavi, dat ću mu poduku da me zamijeni. Sada smo s novim kapelanom napravili plan da uključimo još neke instrumente«, govori suprug i otac pet kćeri Dražen Pavlić te ističe da ga glazba i u privatnom životu opušta, iako mu to nije profesionalno zanimanje niti je pohađao glazbenu školu. Svira i harmoniku, sklada šansone, pa kaže da mu je glazba važan hobi.
Život s glazbom živi i Valentina Vedriš (43), voditeljica župnoga mješovitoga i katedralnoga zbora, teologinja i privatna poduzetnica. Još od srednje škole u župi je svirala na misnim slavljima, a odvajanje župa nakon uspostavljanja Bjelovarsko-križevačke biskupije osjetilo se u broju pjevača. »Jednom tjedno imamo probe, pjevači su sa svih strana, okupljamo se koliko možemo, odemo zajedno kao pjevači i na izlet, postoji međusobna povezanost. No nedostaje muških pjevača pa je teže pjevati troglasne i četveroglasne skladbe. Novi pjevači ne dolaze, ljudi nemaju afiniteta prema crkvenomu pjevanju«, kaže Valentina Vedriš, koja je kao voditeljica katedralnoga zbora dobila i neke nove dužnosti. Veća pripremljenost, poznavanje obreda, nova iskustva i izazovi za nju su slatke brige.
Predstavnik treće generacije, kojega ni godine ne ograničavaju u služenju župi, jest Antun Jaroš (73), zadužen za otključavanje i zaključavanje katedrale već trinaest godina. Doselio se iz Daruvara sedamdesetih, a sjeća se kako je župa funkcionirala tih godina s jednim župnikom i kapelanom. »I tada su išli ljudi u crkvu, iako je bilo pritisaka, posebno prema onima koji su bili na rukovodećim mjestima. Možda se dolaskom na misu tada pokazivao i prkos i kontriranje režimu. Danas je sloboda, ali i sloboda da se ne ide u crkvu«, govori Antun Jaroš i posebno pohvaljuje sadašnjega župnika Vrabeca koji im je napravio tezgu za prodaju crkvenoga tiska i nabožnih predmeta. Osim kroz tjedan, najangažiraniji je nedjeljom kada u župi bude cijelo prijepodne te na večernjoj misi.
U toj mu zadaći pomaže i Lazar Lihvarček (61), doseljenik u Bilogoru iz Srijema, poštar po zanimanju, kojega – kako svjedoči – angažman u župnom životu raduje i ispunjava. Mijenjaju se župnici i kapelani, a taj je dvojac s ključevima katedrale konstanta. »Kao poštar svaki se dan susrećem s prigovorima ljudi na Crkvu, zašto se ne zvoni ovako ili onako, zašto je neki biskup rekao ovo ili ono. S nekima od njih upustim se u razgovor i pokušam objasniti situaciju, ali to ne uspije kod svakoga. Ljude pozdravljam s ‘Hvaljen Isus i Marija’, to je moje građansko pravo, a bilo je slučaja da me i vjernici koji dolaze na misu poprijeko gledaju i komentiraju kako to nije ‘popovska’ kuća. Ne postoji navika pozdravljati se na taj način, što je meni sasvim normalno«, kaže Lihvarček i napominje da se osjeti razlika u posjećenosti misa u njegovu rodnom Srijemu i Bjelovaru.
Članovi Marijine legije katedralne župe susreću se i s teškim situacijama, u svojem apostolatu posjećuju ljude koji teško žive, usamljeni su u staračkim domaćinstvima. U godini jubileja desete obljetnice postojanja prezidija Pomoćnice Kršćana uključeno je šest djelatnih članova i više od 70 pomoćnih, o kojima govori trgovkinja Katarina Ćurić (42): »Naš se apostolat ogleda u radu s nemoćnima, imamo jako puno starijih na području cijeloga grada koje obilazimo u domovima za starije i nemoćne. Obilazimo ih, razgovaramo s njima, pripremamo ih za sakramente prema potrebi, ali odlazimo i u obitelji, gdje je teža situacija ili su stari i nemoćni sami, kako bismo im u teškoćama života pružili ljubav i vjeru da im bude lakše. Mislim da na taj način mogu Gospodinu dati ono što on od mene traži, dio sebe.« U Marijinoj legiji izražena je i suradnja katedralne župe sa susjednim župnim zajednicama u Ždralovima i Zvijercima te sa župom sv. Ane, spominje sugovornica, koja vrši i službu lektorice već 15-ak godina. Još je bivši župnik Josip Stipančević uveo blagoslov lektora. Prvotni se postav izmijenio, no svejedno se zna tko kada dolazi čitati prema rasporedu.
Solidarnost i osjetljivost prema potrebitima u župi sv. Terezije Avilske vidi se i u kontinuiranoj akciji pod geslom »Pet obitelji pomaže jednu«. Riječ je o karitativnoj akciji u kojoj više obitelji donira u fond za potrebite, a od prikupljenih sredstava kupuju se živežne namirnice i hrana, udžbenici i bilježnice za nastavu, plati se račun onima koji su u materijalnoj oskudici. Iako župni Caritas nije uspostavljen, oslanjaju se na biskupijski Caritas, a različitim akcijama tijekom godine kao posebni aktivisti karitativnoga djelovanja ističu se mladi župljani. Oni obično za Božić i Uskrs pakiraju i distribuiraju pakete s osnovnim namirnicama župljanima, prodaju adventske vijence i maslinove grančice, a bili su i u posjetu Caritasovoj kući u Vrbovcu.
Bjelovar se opisuje kao grad u kojem je lijepo odrasti, ali nakon završene srednje škole i fakulteta teško je pronaći posao i osigurati egzistenciju, kaže Matej Haraminec (25), kojemu je još malo potrebno da dobije diplomu predškolskoga odgojitelja. U župi je aktivan u zboru mladih, ali i kao animator koji pomaže kapelanima u radu s mladima, prošao je temeljnu formaciju i specijalizaciju programa »Mladi za mlade«. »Koliko će se mladi uključiti mnogo ovisi o sredini, ali i animatorima mladih. Nije mi teško animirati mlade, gušt mi je to raditi. Mnogo toga naučio sam na faksu, a slično se radi u animiranju djece i starijih. S druge strane u Bjelovaru se mladi dosta slabo uključuju. Bjelovar je svjetski rekorder po broju kafića po osobi i oko korza su uvijek gužve«, kaže Matej, no ipak sa zajednicom mladih i u župnom zboru stvorena je jezgra koja se okuplja u pastoralnom centru.
Njegove riječi potvrđuje i 16-godišnjak Karlo Oremović, ministrant i zboraš, podsjećajući i na nedavno uprizorenje živih jaslica na trgu ispred katedrale, u čemu su se angažirali mladi. Bjelovar kao županijsko središte mjesto je u koje mnogi dolaze u srednju školu jer ima mnogo smjerova, pa je tu smješten i učenički dom, a odnedavno je uspostavljeno i veleučilište s tri smjera – mehatronika, sestrinstvo, računalstvo. »Susreti studenata organiziraju se za one koji studiraju u Bjelovaru, koji nisu odavde. S time se počelo prošle pastoralne godine jer im se željelo pružiti mjesto gdje se mogu okupljati, a interes postoji«, napominje srednjoškolac Oremović i objašnjava da ministrantsku zajednicu čine stariji ministranti koji često uz župna slavlja poslužuju i kao asistencija biskupu.
