HRVATSKA JE SUOČENA S MANJKOM RADNIKA Raste broj zaposlenih maloljetnika

Snimio: B. Čović
Pomoć koja je dobivena pokazuje koliko je naš narod senzibiliziran i koliko je spreman pomoći. Dokazuju to Hrvati iz dijaspore, pa je Dragan Janković iz Philadelphije Milinoj obitelji ponudio smještaj u svojoj kući za vrijeme liječenja, a uključio se i Steve Rukavina, predsjednik zajednice Hrvata u SAD-u.

U središtu zbivanja ovih dana bila je djevojčica Mila Rončević, toliko bolesna da joj u Hrvatskoj nije bilo pomoći. Da bi joj bilo omogućeno liječenje u SAD-u, skupljeno je 35 milijuna kuna, što je više od potrebnoga za to skupo liječenje. Roditelji su odlučili da dio novca bude za nekoga drugoga bolesnika, a djevojčica je s roditeljima otputovala u Philadelphiju da bi se uz pomoć eksperimentalnoga liječenja, kako piše Ivana Krnić, izborila za život.

»Uključili su se apsolutno svi«

Roditelji su izrazili zahvalnost svima koji su sudjelovali u humanoj akciji: »Uključili su se apsolutno svi. Kafići u Splitu, Zagrebu… Hrvatska se ovako nije ujedinila od Nore Šitum«, rekao je otac Marin Rončević i dodao: »Ovu akciju ponio je čovjek s velikim ‘Č’. Jedno veliko apsolutno hvala.« Jasno je dao na znanje da je sve transparentno te da će višak novca biti preusmjeren nekomu drugomu bolesnomu djetetu. »Mislim da smo pokazali brigu i za drugu djecu. Daleko od toga da smo nezahvalni institucijama, mi smo superzahvalni. Činjenica je da neki alati nisu bili funkcionalni. Volio bih da se osnuje jedan odbor, da tu bude član Ureda predsjednice, da se tu uključe Đikić, Primorac, koji ne bi sačinjavao više od 5-6 ljudi koji bi morali donijeti odluku u 24 sata, što oni mogu…« Pomoć koja je dobivena pokazuje koliko je naš narod senzibiliziran i koliko je spreman pomoći. Dokazuju to Hrvati iz dijaspore, pa je Dragan Janković iz Philadelphije Milinoj obitelji ponudio smještaj u svojoj kući za vrijeme liječenja, a uključio se i Steve Rukavina, predsjednik zajednice Hrvata u SAD-u. Milin djed kaže da je ovo što se dogodilo ovih dana u Hrvatskoj čudo! »Ovo ponovno pokazuje i dokazuje da mala Hrvatska ima veliko, golemo srce. Kada nam je najteže, onda smo ujedinjeni. Ovakva nas ljudska pitanja ujedinjuju.«

Traže se i oni sa samo osnovnom školom
U Hrvatskoj je sve manje radnika, spašavaju nas Filipinci, Indijci, Ukrajinci, a kada zagusti, domaći se poslodavci, čini se, moraju okretati i prema onima s najmanje radnoga iskustva i kvalifikacija – maloljetnicima koji su netom završili osnovnu školu. Kako piše Marijana Cvrtila, Hrvatska prema podatcima Eurostata ima najmanji postotak radnoga napuštanja školovanja mladih u dobi od 18 do 24 godine u Europi. Tako je u nas u 2017. samo 3,1 posto mladih te dobi rano napustilo sustav obrazovanja, a u Malti, Španjolskoj i Rumunjskoj to premašuje 18 posto. Uopće u Hrvatskoj iznimno visok broj završenih osnovaca upisuje srednje škole, premda je broj školske djece iz godine u godinu sve manji. Ilustracije radi, 2013./ 2014. školske godine osmi je razred završilo oko 43 700 učenika, a ove školske godine u klupama sjedi njih manje od 39 000, što nas dovodi do minusa od gotovo 5000 osmaša u pet godina. Ukupno su se od 2013. do veljače 2019. na burzu rada prijavila 2064 završena osmaša, a njih 576 uspjelo je tijekom toga razdoblja pronaći posao. I onda i danas najveći broj novoprijavljenih 15-godišnjaka i 16-godišnjaka posao bi našao već u tri mjeseca od prijave na zavod za zapošljavanje. Ipak zamjetno je da se, osim što raste broj zaposlenih maloljetnika u Hrvatskoj, oni i brže zapošljavaju. Prema podatcima HZZ-a, najviše ih se od 2013. do veljače 2019. zaposlilo kao – konobari i pomoćni konobari, potom radnici na proizvodnoj liniji, prodavači, radnici u održavanju, kuhinjski radnici, drvoprerađivački radnici niskogradnje i visokogradnje, dostavljači i bravari. Osim što su na tržištu maloljetnici tražena radna snaga, posljednjih se godina povećala potražnja i za osobama koje imaju završenu samo osnovnu školu. Tako je primjerice 2013. godine tek 27,2 posto novoprijavljenih na zavod za zapošljavanje sa završenom samo osnovnom školom posao pronašlo u šest mjeseci, a 2017. taj se postotak povećao na 40,7 posto.
Tri desetljeća »Ne dirajte mi ravnicu«

Miroslav Škoro nije samo pjevač, već ga spominju kao jednoga od najobrazovanijih ljudi na našoj estradi: diplomirao je građevinu i ekonomiju, dvije je godine pohađao »Community college of Allegheny county« u Americi te je bio polaznik prvoga naraštaja Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova i postigao doktorat. Kako piše Karmen Miletić, nakon operacije zbog srčanih tegoba prošle godine i kliničke smrti od sat vremena liječnici su mu preporučili sporiji životni ritam, no s novim angažmanom na Sveučilištu, u emisiji »Zvijezde pjevaju« te pripremom novoga velikoga koncerta u povodu 30. obljetnice pjesme

»Pjesma je potom postala slušana u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. Gledali smo i slušali kako se uz nju ljudi iseljavaju sa svojih ognjišta, kako se rađaju i umiru, kako čekaju povratak i kako se vraćaju svojim domovima«, rekao je Škoro za »Ne dirajte mi ravnicu«.

»Ne dirajte mi ravnicu« čini se da Škoro nije nimalo usporio. Ističe da su nekada najbolji među nama bili učitelji i predavači. »Matoš, Kranjčević, Nazor i mnogi drugi radili su taj časni i odgovorni posao. U blagodatima našega sustava uživam još od hrvatskog proljeća preko Šuvarove reforme do današnjih dana. Imao sam sreću da su mnogi proljećari po kazni bili prebačeni u osnovnu školu u Višnjevcu, jer je bila daleko od centra i bez javnog prijevoza. Meni je razrednica bila Marija Sikora, poslije ravnateljica i vrstan matematičar i pedagog. Književnosti i jeziku me je učila prof. Ana Pintarić, poslije dekanica Filozofskog fakulteta u Osijeku, a knjižničar zbog kojeg sam pročitao većinu knjiga u školskoj biblioteci bio je Adam Meštrović koji je u našoj suvremenoj državi bio saborski zastupnik. Dodamo li tome činjenicu da su me dijelom odgojili i isusovci u višnjevačkoj župnoj crkvi, a potom i stari profesori osječke gimnazije, koja je iznjedrila dva nobelovca i Strossmayera, shvatit ćete da sam možda pripadnik zadnjeg naraštaja koji je dobio stvarno klasično obrazovanje. Tada su vladali red, disciplina, a osnovno mjerilo vrijednosti bilo je znanje.«

Manjak radnika u Hrvatskoj nadoknađuju Filipinci, Indijci, Ukrajinci, a sve češće i oni s najmanje radnoga iskustva i kvalifikacija – maloljetnici.

Škoro se cijeli život bavi glazbom, a i poduzetništvom kako navodi. Spominjući Sabor, kaže da u njemu nije bio zbog novca, karijere ili povlastica. »Kad sam vidio da ne mogu ništa, otišao sam bez novca i povlastica. Tako i sada mislim da mogu studentima biti od koristi jer imam ono što oni nemaju – iskustvo. Ako im ga budem mogao prenijeti, dobro, ako budem vidio da ne ide, neću mučiti ni njih ni sebe.« Dalje priča da je njegov »najveći porok« dobar kućni odgoj koji mu je dala pokojna majka. Govoreći o pjesmi »Ne dirajte mi ravnicu«, rekao je: »To je cijeli spektar emocija koji je započeo osjećajem nostalgije i čežnje za majkom, Višnjevcem, Slavonijom i domovinom. Pjesma je potom postala slušana u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. Gledali smo i slušali kako se uz nju ljudi iseljavaju sa svojih ognjišta, kako se rađaju i umiru, kako čekaju povratak i kako se vraćaju svojim domovima.« I dalje je ponosan što je Bog dao upravo njemu napisati tu pjesmu, ali kako kaže, čini mu se da iz toga vremena nismo naučili ama baš ništa, što ga čini tužnim. Škoro se stalno vraća na misao svoje majke koja ga je uputila u život i danas je spominje kao najvažniji životni putokaz: »Govore o održivu razvoju, a ne znaju što je eksponencijalna funkcija i granica proizvodnih mogućnosti. Moja pokojna majka s četiri razreda osnovne škole rekla je da valja povećati prihode, smanjiti potrošnju, vratiti dugove. Tek onda možemo dalje.«

IZVORGlas Koncila br. 15/2019.
Prethodni članakREPORTAŽA O OBITELJI IMENOVANOGA BISKUPA IVANA ĆURIĆA »Bože, evo Ti moj Ivan, Tebi ga predajem«
Sljedeći članakSVJEDOČANSTVA ŠIBENSKOGA VJERNIKA I TAJNICE UDRUGE »JOB« »Marijeta, čudo se dogodilo«