»Prihvatite, gospodo, istinu da se zemlja kojom upravljate zbog vas prazni i postaje sve starija i nemoćnija«, ponovno piše demograf dr. Stjepan Šterc. Piše i o umornoj Hrvatskoj u kojoj politički sustav i stranačko upravljanje u svom apstrahiranju državne osnove i smisla njezina postojanja svaki dan pokazuju politizaciju u kojoj se gube osnovni hrvatski interesi, podiže nesklad između ljudskoga i prostornoga potencijala i u kojem se razvija spoznaja o nesigurnoj budućnosti vlastite zemlje i populacije. Naveo je i što govore neki hrvatski ljudi na privremenom radu u inozemstvu: »Da otišao sam na Island raditi. Mislim da u Hrvatskoj, nažalost, nema više smisla živjeti i raditi – sve se vrti oko toga tko je gdje bio 41., 45., 91., tko je ustaša, a tko partizan. (…) Ne želim da moja djeca moraju živjeti u takvom društvu. S vremenom će i oni doći. Ovdje se cijeni rad, dobro se plaća rad, svi su sretni, nasmijani, pristupačni, srdačni. Ovdje nema šanse da vas poslodavac zezne i za jednu krunu. (…) Čudno, tu nema Erste ni Addiko, ni Hypo, ni Sberbank (…) samo njihove islandske banke. (…) U više od dvadeset godina staža prvi put se osjećam cijenjeno na poslu, osjećam kao da sam tu već godinama, a ne tek tjedan dana… Nemaš pojma koliko mi je bilo teško napustiti dom, obitelj, Hrvatsku (…) koju uništavaju raznorazne spodobe na razne moguće načine. Ljudi su fantastični, jučer smo bili baš na piću poslije posla, Hrvati, Latvijci, Litvanci, Filipinac, Čeh i nekoliko Islanđana. Predobro, svi pričamo na engleskom, nema politikantstva, samo veliko prijateljstvo. (…) Islanđani su genijalni ljudi, pomognu kad god treba, di god treba…« U tekstu se navodi da je i to suvremena Hrvatska i da živi tamo gdje se vraća hrvatski identitet, pomalo izgubljen u domovinskoj stvarnosti između političkih podjela i apsolutne političke kontrole Hrvatske. Zanimljiva je i konstatacija da se Hrvatima vraća dostojanstvo i na poslovima za koja ne treba nikakvo obrazovanje te da su drugdje spremni prihvatiti izazov i životnu borbu. Smatra da će samo politički privilegiran sustav i ljudi u njemu negirati takve procese i pripisivati ih antihrvatskomu djelovanju i nikada se ne zapitati što se dogodilo pa da mladi ne mogu razumjeti Hrvatsku.
Dijana Jurasić piše o ženama u Hrvatskoj u kojoj je svaka peta žena jedina hraniteljica obitelji. Hrvatska je vodeća u EU-u po ženama hraniteljicama obitelji: njih 20,9 posto uzdržava obitelj, a zemlje EU-a u prosjeku imaju 11,1 posto žena hraniteljica obitelji, prema podatcima Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta. U tekstu se postavlja pitanje: »Je li to pokazatelj da nismo toliko tradicionalno društvo koliko se to misli, jer oko petina muškaraca nema problem s tim što im je žena hranitelj obitelji ili je to posljedica krize u kojoj su muškarci ostali bez posla ili rade na crno?« Nakon Hrvatske najviše žena hraniteljica obitelji imaju Rumunjska, Poljska, Cipar, Malta. Nasuprot njima najmanje žena hraniteljica imaju razvijene zemlje u kojima su žene emancipiranije od žena na jugu i istoku EU-a: Češka, Švedska, Litva, Belgija, Velika Britanija. Tako Švedska ima samo 7,7 posto ženskih hranitelja obitelji, no ta zemlja ima i najveći broj zaposlenih žena i muškaraca u obitelji: 66,5 posto. Zemlje istočne i južne Europe u EU-u prednjače i po broju muških i ženskih hranitelja obitelji, no još uvijek imaju više muških hranitelja obitelji od ženskih, u koje spada i Hrvatska koja ima više od prosjeka EU-a muškaraca hranitelja obitelji, i to njih 26,4 %, a u EU-u ih je u prosjeku 20,7 %. Najviše muških hranitelja obitelji ima Malta, čak 38,9 %, ispred Grčke u kojoj ih je trećina, te Italije. Sindikalist Krešimir Sever to obrazlaže krizom u kojoj je Hrvatska izgubila velik broj poslova koji su bili tradicionalno muški, poput onih u graditeljstvu, drvoprerađivačkoj i metaloprerađivačkoj industriji, zbog čega su najviše stradali muškarci.
Sever se slaže i da je ženama u Hrvatskoj skučen prostor za obitelj jer brojne rade u trgovinama, s radnim vremenom mnogo duljim nego što to pokazuju evidencije rada. »Kod nas si vrlo mali broj žena može dopustiti nepuno radno vrijeme, a ni poslodavci nemaju, uz časne iznimke, razumijevanja za obiteljske potrebe žena i muškaraca, odnosno za usklađivanje obiteljskoga i poslovnoga života. U Švedskoj, Britaniji, Nizozemskoj uobičajeno je da se radnik s poslodavcem dogovori da će raditi nepuno radno vrijeme dok im djeca ne odrastu. Skraćeni je rad i pitanje visokotehnološke razvijenosti zemalja. Radnici u razvijenim zemljama mogu bez problema odraditi radni vijek do 67. godine jer nisu ‘izrađeni’ radom kao u nas«, kaže Sever. Hrvatska je po posjećenom tjednom radu iznad prosjeka EU-a u kojem muškarci rade 39,2 sata, a žene 32,7 sati.
O instrukcijama za đake s lošim uspjehom u školi vrlo se malo govori premda je važna karika u nastavi. Mnogi su spremni, piše Marijana Cvrtila, plaćati skupe instrukcije da bi dijete shvatilo gradivo. Nastavnici i učitelji u školama vjerojatno bi im pomogli, ali im je država svezala ruke. Prosvjetni su proračuni tako uštedjeli, a roditelji pomoć za djecu moraju tražiti izvan obrazovnih ustanova. Riječ je o dopunskoj nastavi, a ništa bolje nije ni s dodatnom. Nema ministra koji se tijekom svoga mandata nije zgražao nad sivom zonom instrukcija, ali ni onoga koji bi, barem u zadnjih nekoliko godina, posegnuo u izmjene dvaju gotovo skandaloznih pravilnika koji reguliraju normu rada prosvjetnih djelatnika. Ako tko pita zašto škole same ne organiziraju dovoljno dopunske nastave za slabije učenike, ili više dodatne za darovite, odgovor je sljedeći: »Ne samo što nije obvezna, nego je i broj tih sati i u osnovnim i u srednjim školama ograničen pripadajućim pravilnicima«, tumači se u tekstu. Iza svega se, ne dvoje sugovornici, zapravo krije jednostavna računica prosvjetnih vlasti: ako bi premašili zadanu satnicu, nastavnicima bi takav rad morao biti tretiran kao prekovremeni i trebalo bi ga dodatno platiti, a država za to ili nema novca ili ga ne želi plaćati. Tako pravilnik o normi rada nastavnika u srednjoškolskoj ustanovi iz 2010. godine kaže da ukupan broj sati dodatne dopunske nastave ne može biti veći od broja razrednih odjela u srednjoškolskoj ustanovi, s tim da jedan nastavnik može izvoditi najviše četiri sata tjedno dopunske ili dodatne nastave. To bi značilo da ako je u nekoj školi dvadeset odjeljenja, ukupan broj svih sati dopunske i dodatne nastave iz svih predmeta za koje se održava u toj školi ne smije ukupno promašiti 20 sati tjedno, što je nerijetko dovoljno za jedan sat dopunske nastave po predmetu (a što je s dodatnom?). Što će tek biti kada porazna demografska situacija još više sreže broj odjeljenja?
Tin Srbić postao je prvi Hrvat okićen naslovom prvaka u gimnastici. Prošli tjedan u svojoj 21. godini u debitantskom nastupu na Svjetskom prvenstvu odradio je vježbu života na preči u Montrealu s najvećom ocjenom (14.433) i popeo se na najvišu stubu pobjedničkoga postolja ispred Nizozemaca Epke Zonderlanda (14.233) i Barta Deurlooa (14.200). Do tada su samo roditelji, rodbina, prijatelji, zaljubljenici u gimnastiku te poneki novinari znali da u Zagrebu postoji darovit mladić koji bi mogao napraviti velik rezultat na međunarodnoj sceni. Široj hrvatskoj javnosti bio je nepoznanica sve do uspjeha, kada je preplavio sve medije. Dan poslije Prljavo kazalište sviralo je na Cvjetnom trgu u Zagrebu njemu u čast. Bio je i red da ga dočeka bend iz njegova dijela grada Zagreba, iz Dubrave. On ističe veliku potporu svojih roditelja: »Svaki dan su me vozili na trening i doma u Dubravu. Mama je moj heroj. Otkad znam za sebe ona radi sve za nas. Ne znam što drugo reći nego da je mama moj heroj«, riječi su toga mladoga športaša. Svakomu tko pozna Zagreb više je nego jasno da je riječ o solidnoj udaljenosti koja iznosi oko osam kilometara gradske vožnje. Povrh toga nije baš jednostavno ni pronaći parking u središtu Zagreba. Unatoč svemu roditeljima nije padalo na pamet preusmjeravanje na neki šport koji bi bio bliži Dubravi. Idući cilj su Olimpijske igre 2020., ali i kroz to vrijeme želi diplomirati strojarstvo jer je maksimalno posvećen fakultetu kao i gimnastici.
