Studeni u Hrvatskoj i u političkom kontekstu opravdava svoj naziv. Mjesec je to sjećanja na Vukovar, Škabrnju i niz drugih stratišta iz Domovinskoga rata. Ove godine studeni je praćen napetostima, izazvanim očitim provokacijama kojima se želi narušiti dostojanstvo domoljublja. Dostojanstvo koje je međutim, to je bilo vidljivo i ove godine u Vukovaru, iznad svih izazova. Hrvatska je još jednom pokazala da su čvrsti temelji na kojima stoji. Pokazala je i da ima uzore na koje se mogu ugledati novi naraštaji, svi oni koji se drže vrijednosnoga sustava kojim se odlikuje hrvatsko društvo.
Uzori su važan oslonac stabilnoga društva, to su ljudi koji su dokazali da posjeduju osobine nužne za opće dobro, dostojanstvo, čestitost, kreativnost, hrabrost, sposobnost vođenja i okupljanja.
Različita društvena stanja zahtijevaju i različite uzore, čije su odlike potrebne za odgovarajuća rješenja. Univerzalni uzori ne postoje, osim u redovima svetaca, a svetačke kompetencije najčešće nisu odveć tražene u okolnostima ljudskih sukoba. Ali su potrebne, itekako. Međutim u okolnostima agresije teško je naći dovoljan broj svetaca koji bi omogućili uspješnu obranu i stoga uzore valja tražiti i mimo njih, među grješnicima koji su dovoljno čestiti i hrabri da bi se suprotstavili zlu. Takve ljude društvo postavlja kao uzore, kao one na koje se valja ugledati i u mirnim vremenima. No zbog kronične nesavršenosti čovjeka smrtnika, pa time i ljudskoga društva, i uzori podliježu potrebi neprestanoga preispitivanja. Svaki čovjek ima savjest, kojom se preispituje, a bližnji su u tome važna pomoć. U kontekstu cijeloga društva opći društveni dijalog također je poticaj savjesti. I stoga se i kod odabira uzora valja poistovjetiti ne samo s njihovim dobrim stranama, nego razumjeti i njihove mane i slabosti.
GLAVNI TEKST
Mnogi ljudi imaju uzore, drugi ih međutim ne žele, nego potpuno samostalno oblikuju svoj životni put i odgovore na životne okolnosti. Identifikacija s uzorima olakšava životne odluke, iako to često znači teži put, ali slijediti neki uzor nužno znači i dvojbe moralne prirode: ni uzorna osoba nije savršena.
Odabir uspješnih
Uzorna osoba ističe se svojim ponašanjem u skladu s određenim vrijednostima, zauzimanjem za određene ciljeve ili uspješnim suočavanjem s izazovima. Takva osoba nadahnjuje svojim postupcima i pruža obrazac dobroga ponašanja. Ljudi biraju svoje uzore najčešće u skladu s vrijednosnom podlogom koju su dobili odgojem, ali ponekad i svjesno u suprotnosti s njome. U skladu s tim uzori postaju oni koji su postigli određeni uspjeh, politički, športski, gospodarski, kulturni, ili su se istaknuli hrabrošću ili mudrošću. Ponekad, a u novije vrijeme pod utjecajem medija sve češće, ljudi biraju uzore jednostavno zato što su ugledni, bez obzira na njihove karakterne osobine.
Sigmund Freud tumači da je identifikacija s uzorom psihodinamički proces izjednačavanja vlastitoga »ja« s nekom drugom osobom. Djeca se u ranom razdoblju života identificiraju s roditeljima, što im pomaže u rješavanju psiholoških izazova, primjerice straha, među ostalim i straha od samoće. U tom kontekstu javljaju se i primjeri zapostavljene djece, koja stvaraju imaginarne prijatelje i prema tim zamišljenim osobama ponašaju se kao da su stvarne. Tijekom puberteta slabi identifikacija s roditeljima i djeca se, jačanjem vlastitih prosudbenih sposobnosti, sve više orijentiraju prema idealima koje sama biraju. U kasnijim razdobljima života roditelji kao uzori ponovno dobivaju na važnosti. Američki sociolog Robert K. Merton ističe pak dva modela identifikacije koja osobama u razvoju pomažu na njihovu životnom putu: osobe čije životne uloge služe kao primjer i one koje se slijedi zbog njihove ukupne osobnosti.
Izbjegavati idealiziranje
Sociolozi procjenjuju da više od polovice mladih ima životni uzor. Otac ili majka pritom su uvijek među prvim uzorima, a zatim slijede poznate osobe, najčešće poznate iz medija, kao što su glazbenici, športaši, glumci ili političari. Roditelji, iako imaju ulogu uzora, samo dijelom mogu aktivno utjecati na daljnji odabir uzora. Još je jedna zanimljivost da se uzori biraju uglavnom u skladu sa spolom, što znači da dijete u pravilu bira uzor istoga spola.
Idealiziranje uzornih osoba pogrješka je koju čine i oni koji promiču njihovu ulogu kao uzora i oni koji ih uzimaju kao uzor. I uzori griješe i imaju slabosti. Nametanje idealne predodžbe o potencijalnom uzoru može imati neželjene posljedice posebice u mladosti, kad je osoba sklona preispitivanju svega i kritički promatra druge ljude i njihove postupke. U tom slučaju idealiziranje može rezultirati odbojnošću i odabirom sasvim suprotnoga životnoga smjera, što nije rijedak slučaj kod roditelja koji svojoj djeci bez dijaloga i uvida u njihove vlastite životne dvojbe nastoje nametnuti uzore.
Valja napomenuti da i osobe koje su se za života našle u ulozi uzora nemaju laku zadaću. Ako ne žele izgubiti tu ulogu, moraju se naviknuti na idealiziranje, podilaženje i općenito pristup koji zanemaruje sve njihove osobine, ponekad i životne potrebe, i navodi ih na ponašanje koje nije u skladu s njihovim stvarnim identitetom. Boris Maruna svojedobno je napisao da su junaci najljepši kad su mrtvi.
Junaci međutim u pravilu imaju važne odlike, samo je pitanje u kolikoj ih mjeri društvo prepoznaje i tumači. Naposljetku povijest poznaje i lažne junake, one koji su u određenom trenutku bili prepoznati kao junaci, a s vremenom se pokazalo da je riječ o zabludi i da oni uopće ne posjeduju odgovarajuće osobine.
Crkva posjeduje učinkovite mehanizme prepoznavanja vlastitih uzora. Postupci beatifikacije i kanonizacije sadrže niz kriterija koje treba ispuniti da bi se netko uzdigao na čast oltara. U svjetovnim krugovima to je drugačije, kriteriji postizanja uzornosti različiti su, promjenjivi i naposljetku nepouzdani jer su ponajčešće ovisni o subjektivnom poimanju stvarnosti ili, što je još gore, rezultat su ciljane manipulacije.
U današnje vrijeme množe se primjeri »influencera«, osoba koje promiču određeni stil života a da za to ne posjeduju nikakve stručno ili iskustveno utemeljene argumente, nego se jednostavno služe psihološkim trikovima i slabostima ciljanih osoba da bi im nametnule željene obrasce ponašanja. Takve metode utjecaja sve se više primjenjuju i u politici. Politička promidžba, opet pod utjecajem novih medija, sve se manje oslanja na vrijednosne sustave i stvarne političke potrebe, a sve više izaziva privid prikladnosti kandidata za neku političku dužnost.
Površnost politike
U Hrvatskoj, slijedom trendova u cijelom zapadnom svijetu, posljednjih godina jača svojevrsni »kulturološki rat« (Kulturkampf), koji se odlikuje isticanjem različitih pogleda na društvenu stvarnost, njihovim snažnim međusobnim suprotstavljanjem i naposljetku polarizacijom bez spremnosti na dijalog. Hrvatska je pritom u specifičnom položaju, kao društvo s izrazitom katoličkom većinom, sklono tradicionalnim društvenim normama koje su poslužile kao temelj obnove državnosti i obrane od agresije. Time vrijednosni sustav naglašeno postaje politički razlog, a politika je pred izazovom da u svoje ciljeve ugradi i vjerske postulate iako ih ponekad ne razumije. Odnos teologije i politike nije predmet ovoga članka, ali u kontekstu društvenih uzora svakako valja upozoriti na površnost kojom politika ponekad, posebice u današnjim okolnostima javnih komunikacija, pristupa vjerskim temama.
Hrvatska ima svoje junake. Od kneževa i kraljeva preko srednjovjekovnih političkih i kulturnih veličina, zatim novovjekih predvodnika pa sve do suvremenih branitelja hrvatske državnosti. U okolnostima državne samostalnosti i slobodnoga društva njihove se uloge, često sustavno zapostavljane i iskrivljivane, danas mogu promatrati s jasnoćom većom nego ikad prije, a oni mogu zauzeti mjesta primjerena svojemu utjecaju na razvitak hrvatskoga društva i na hrvatsku državnost.
Ne čudi stoga da u današnje vrijeme Hrvatska snažno ističe te osobe, da one pojačano preuzimaju ulogu uzora, ali i da s obzirom na okolnosti društvene polarizacije često izazivaju nova sučeljavanja. To je u prvom redu slučaj s junacima novoga doba, borcima za hrvatsku neovisnost.
Fronta protivnika
Već je prilično jasno da je fronta protivnika hrvatske državnosti i danas, tri i pol desetljeća nakon njezina ostvarenja, i dalje snažna, štoviše da je pustila i institucionalne korijene i da, potaknuta vanjskim impulsima, sustavno napada vrijednosne temelje hrvatskoga društva. Domoljubna većina uporno traži prikladne odgovore na te izazove, a u dinamici sučeljavanja rabe se jednostavne formule, slike i formulacije. Ukratko, javna komunikacija u Hrvatskoj sve je više usmjerena na političke obračune i odlikuje se sve većom površnošću. A površnost ubija demokraciju jer ne ostavlja prostor za kreativnost, za dijalog i naposljetku za ljudsko dostojanstvo. Bez obzira na to tko je netko u stvarnosti, svojom intervencijom u prostor javne komunikacije automatski se izlaže osudi. Može biti uvjereni domoljub, čvrsti zagovornik hrvatske državnosti i pobornik tradicionalnih vrijednosti, ako progovori mimo ustaljenih jednostavnih obrazaca, u opasnosti je da bude optužen za nedostatak domoljublja. S druge strane netko može biti krajnje otvoren prema čitavomu spektru političkih pogleda, ali ako ustraje na temeljnim postulatima hrvatske državnosti, lako može biti proglašen rigidnim desničarom, ustašom i nacistom.
Polarizacija na Zapadu
Svako društvo odlikuje se unutarnjom raznolikošću, velikim brojem političkih pogleda koji se uzajamno nadmeću i često prožimaju. Zapadne demokracije, kao suprotnost totalitarizmu, posjeduju model uzajamnoga prihvaćanja i dijaloga, koji prihvaća čak i protivnike političkoga sustava. Riječ je o učinkovitu mehanizmu jačanja unutarnje stabilnosti, koji i protivnike obvezuje na poštovanje općeprihvaćenih norma. On se međutim nužno oslanja na opći društveni dijalog, na prihvaćanje, ali i na temeljito zajedničko razmatranje svih otvorenih pitanja. Znanstvene institucije, stručna tijela i odgovarajuće političke strukture nositelji su toga dijaloga koji, poštujući ustavne vrijednosti i društvene norme, otvara sva pitanja, razmatra ih s uhodanim pravilima i nudi prikladne odgovore.
Polarizacija koja je zahvatila zapadna društva ruši taj krhki sustav dijaloga, a time slabi društvo i samu državu. Umjesto temeljnoga povjerenja u institucije, razvija se radikalni odnos nepovjerenja. Koliko u tome mogu pomoći junaci?
Junaštvo junaka ovisno je o okolnostima u kojima je ono došlo do izražaja. Imajući u vidu nesavršenost ljudske osobe, valja podsjetiti i da se poneki junak u kriznoj situaciji zna pokazati nedoraslim izazovima mirnoga života. Kao što su poznati i slučajevi solidnih, čestitih građana, koji u kriznim okolnostima pokažu svoje ružno lice.
No taj model ne valja primjenjivati na većinu. Hrabrost, srčanost i ustrajanje na moralnim normama nije rijetkost. Uostalom da nije bilo hrabrih i čestitih branitelja u Domovinskom ratu, Hrvatska danas ne bi bila slobodna. To je činjenica koju valja imati na umu kad je riječ o temeljima moderne hrvatske državnosti.
Branitelji kao uzori
Slobodno društvo međutim zahtijeva drugačiji oblik hrabrosti. Građanske kompetencije, nužne za stabilno društvo, drugačije su od kompetencija ratnika. Može li se nazvati srećom to što su hrvatski branitelji i u najtežim trenutcima pokazivali izrazitu sklonost vrijednostima i normama ponašanja koje odlikuju pripadnike demokratskoga društva? Kršćanske vrijednosti temelj su zapadne civilizacije i slobodnih demokracija, a kršćanske vrijednosti i u najgorim uvjetima Domovinskoga rata promicane su ne samo deklarativno. Mnogi su umirali ustrajući na njima.
Za društvo je važno prepoznati tko je junak, a u tom pogledu ne vrijedi neki opći obrazac, nego čitav niz mjerila koja odlikuju određenu osobu. Stoga je za Hrvatsku danas posebno važno da ima branitelje kao uzore, one koji svojim postupcima svjedoče vrijednosti na kojima počiva Hrvatska.
Čestitost branitelja blago je za Hrvatsku, ali ona se ne može zaustaviti samo na njihovu iskustvu. Suvremeno društvo, po svojoj unutarnjoj strukturi i odnosima vrlo složeno, neprestano se suočava s novim izazovima, koji zahtijevaju uvijek nove oblike sposobnosti. Hrvatska se, uz sve tegobe koje još snažno osjeća, iz totalitarnoga sustava i društva izloženoga teškoj agresiji vrlo brzo preobrazila i strukturom svojih unutarnjih odnosa uklopila u red slobodnih društava. Međutim, što zbog svoje unutarnje dinamike, što zbog izazova s kojima su danas suočena sva zapadna društva, i hrvatsko društvo mora neprestano reagirati na nove probleme, izazove i poticaje. Te okolnosti zahtijevaju i nove sposobnosti, nove uzore i nove junake.
