Hrvoje Krnić voditelj je odreda katoličkih skauta župe Pohođenja BDM u Njivicama u Šibeniku. Diplomirani je inženjer elektrotehnike i računalstva zaposlen u struci, u sakramentalnom je braku, civilno je rastavljena osoba, otac je dvoje djece. Nije odgajan u vjeri, a obraćenje je doživio u procesu bolne rastave, nakon čega, svjedoči, živi poslijebračnu čistoću. Dobar je primjer kvalitetnoga uključenja i angažiranja rastavljene osobe u župnu zajednicu. Prepoznao ga je i usmjerio njivički župnik don Oleg Petrović, koji mu je potpora i pratitelj u različitim teškoćama i ljepotama svakodnevnoga života, ali i u duhovnom rastu. Molitva je temelj na kojem Hrvoje danas gradi svoj život i čini ga smislenim.
Rođen je 3. listopada 1972. u Šibeniku. Majka mu je Biserka, djevojački Petrina, iz Donjega Polja kraj Šibenika, domaćica, a otac mu je Vlatko Krnić, Šibenčanin konjevratskoga podrijetla, trgovac. Oboje su u mirovini, žive na Šubićevcu, Hrvoje je u zajedništvu s njima. Njih su se dvoje upoznali u Donjem Polju kamo je Vlatko došao na izlet. Vjenčali su se civilno u Šibeniku i skučili se najprije s Vlatkovim roditeljima u Varošu u središtu Šibenika, a poslije u stanu na Šubićevcu u kojem je obitelj i danas. Uz Hrvoja imaju još jednoga sina, dvije godine mlađega Krešimira, rođenoga 1974. On je završio studij prava u Zagrebu i radi kao sudac Općinskoga suda u Šibeniku. Neoženjen je i živi u svojem stanu na šibenskom Baldekinu.
»Mama nam je bila relativno stroga pa sam joj danas zahvalan na odgoju koji mi je dala«, sjeća se Hrvoje. »Vodila je i brata i mene u pravom smjeru. Kako je bila domaćica, uvijek je bila s nama doma. Insistirala je na kvaliteti života, obrazovanja i odnosa prema ljudima. Ništa joj nije bilo teško, uvijek je bila uz nas. Temperamentna je, energična, pravična, društvena, ima puno prijateljica oko sebe. A tata je uvijek bio spreman biti uz nas, vozio nas je, pratio sve naše želje i interese, na njega smo se uvijek mogli osloniti, po naravi je miran, ali društven. Roditelji su nam se uvijek dobro slagali, prepirke bi brzo izgladili, imaju narav po kojoj brzo shvate da im je zajedništvo najbitnije. Lijepo je bilo odrastati uz njih. Tatina mama, baka Marica, umrla je tri mjeseca prije moga rođenja. Ona je željela da se zovem Hrvoje. S didom Ivom ostali smo živjeti još godinu dana. Onda su moji dobili stan pa smo se preselili. Zato se Varoša ne mogu sjećati, dijete sam Šubićevca. Bilo je društva. U taj su se tada novi šibenski kvart doselile uglavnom obitelji s malom djecom pa nas je za igru itekako bilo. Nisam odgajan u vjeri. Baba Marica i did Ive bili su kršćanski nastrojeni, ali je tata bio u Partiji. Držao se komunističkih pravila, premda je živio kršćanski moral. Did Ive je baš živio istinski kršćanski i molio je za sve nas. A mamini su roditelji bili sa sela. Did Mate je kao partizan s petnaest godina bio u logoru u Njemačkoj, zato je bio slabijih živaca. Nije bio u Partiji, ali ni u crkvu nije išao. Svejedno smo dolazili k njemu na proslavu katoličkih blagdana. A baba Janja imala je teško odrastanje, nije bila odgojena u vjeri jer je nije imao tko poučiti. Svi su, dakle, imali tešku prošlost, ali su u sebi nosili kršćanski način života i kršćansku dobrotu. Naglašeno su pomagali ljudima oko sebe. Svojim su primjerom utjecali na nas unuke, premda nismo odgajani u vjeri. Jedino su me potajno krstili u crkvi Gospe vanka grada u Šibeniku.«
Tako sam se 1991. doselio u Zagreb. Živio sam malo u podstanarstvu, malo u studentskom domu. Za praznike i blagdane išao sam doma u Šibenik. Na fakultetu sam bio prosječan student. Bilo je to ratno vrijeme, profesori su neki dolazili, neki odlazili, bilo je tu svakakvih turbulencija, proživio sam pravi ratni danak na fakultetu. Većinom sam se družio s kolegama s kojima sam studirao. Brat je u Zagreb došao dvije godine nakon mene. Otada smo stanovali zajedno, bili smo bliski. Roditelji su školovali nas dvojicu, a samo je tata imao plaću. Zato financijski nismo u Zagrebu ne znam što mogli, tek bih tu i tamo otišao u kino. U susretu sa Zagrebom doživio sam kulturološki šok. Iz sredine u kojoj su ljudi jako povezani došao sam u sredinu u kojoj se ljudi jedva pozdravljaju. Odgojen sam po šibenski pa mi je Zagreb bio prehladan. Diplomirao sam 1998. Shvatio sam da je Stepinac baš na moj rođendan 1998. proglašen blaženim. S diplomom sam se vratio u Šibenik i zaposlio se u jednom privatnom poduzeću, bliskom mojoj struci. Nakon osam mjeseci otišao sam na deset mjeseci u vojsku, najprije u Sinj pa u Šibenik.
U vojsci sam se u Sinju pričestio i krizmao. Tijekom studija u Zagrebu po kolegama sam počeo upoznavati vjeru. Vidio sam da se salezijanci brinu o mladima po studentskim domovima. No ja ih nisam mogao pratiti jer nisam imao vjersko predznanje. Premda sam brzo shvatio da je ono što živim – Isusov nauk. U studentskom sam domu bio otišao na dva predavanja: prof. Tomislava Šagi-Bunića i prof. Bonaventure Dude. Jako su me se dojmili, pogotovo jednostavnost i mirnoća Šagi-Bunića. A u vojsci me u Sinju dočekao vojni kapelan. Razgovarali smo, u individualnim me susretima počeo učiti vjeronauku. Sakramente sam primio u vojnoj kapelici u Splitu, kum mi je bio jedan vojnik. Po povratku iz vojske nastavio sam raditi. Nakon godine dana u istoj firmi završio sam na birou jer je poslodavac ušao u financijske probleme. Kratko sam predavao informatiku u srednjoj medicinskoj školi pa sam se zaposlio u jednom privatnom poduzeću koje se bavilo prodajom računala. Nakon godine dana i to je poduzeće počelo propadati. Opet sam završio na birou. Od 2002. radim u Vodovodu i odvodnji. Tamo sam sistemski administrator, održavam kompjutorski sustav, projektiram sustave i razvijam aplikacije. Šestero nas je u informatičkom odjelu. Dobro se slažemo, ekipa je dobra, druželjubiva.«
»Suprugu sam upoznao 2000., nakon dolaska iz vojske. Našli smo se preko prijatelja, hodali smo dvije godine i vjenčali se 2002. u katedrali. Zajedno smo počeli živjeti prije braka. Smjestili smo se kod nje i nakon vjenčanja nastavili smo živjeti u tom prostoru.
Kuću smo kompletno renovirali. Taman kad smo završili kuću, rodio nam se Matej. Bilo je to 2005., i to 19. srpnja, na dan mlade mise bl. Stepinca. Matej je sada učenik 6. razreda OŠ Jurja Dalmatinca. Bavi se veslanjem. Nedavno je kao samac postao prvak Hrvatske u kategoriji mlađih kadeta. Kćer Arielu dobili smo 2008., na dan mlade mise sv. Ivana Pavla II., 2. studenoga. Ona ide na vaterpolo, lijepo je to organizirano za djevojčice. Djecom sam zadovoljan. Matej je više povučen, Ariela je jako otvorena. Zdravi su, dobri, dobro uče. Baš su divna djeca. Supruga nije bila odgojena u vjeri i primila je sakramente u odraslijoj dobi. Mislio sam da ću svojim napretkom u vjeri utjecati na nju, ali nisam uspio. A i ja sam nakon povratka iz vojske posustao u vjeri. Tada još nisam spoznao snagu sakramenta. Supruga i ja smo se 2013. službeno civilno rastali. Oboje smo živjeli u svojoj pravednosti, a te su se pravednosti sukobljavale. Nismo se karakterno slagali. Tako mi je život pao u 40. godini života. Znao sam da će djeca pripasti njoj. Morao sam napustiti njih, kuću koju smo uredili zajedno. Nisam imao kamo pa sam se morao vratiti roditeljima. Moji su nam roditelji jako pomagali, nerijetko su nam sa Šubićevca dolazili čuvati djecu. Nisam pristajao na rastavu i nije mi bilo druge nego osloniti se na Boga. Odlučio sam da ne ću ništa poduzimati i da ću prihvatiti ono što me snađe.«
»Bogu sam se počeo obraćati u bračnoj krizi, počeo sam mu vapiti. Tada mi je dao do znanja da mi je narav pala, ali mi je u strahoti procesa rastave pokazao i put spasenja – da molim za ženu, djecu, roditelje, brata. Za sve njih molim svakodnevno. Vidim da su se roditelji uz mene pomalo počeli zanimati za vjerske sadržaje. Živim poslijebračnu čistoću. Zavjetovan sam svetim bračnim sakramentom, obećao sam: u dobru i zlu. Sada baštinim zlo. To nitko od mojih najbližih, nažalost, ne razumije. Možda djeca. Bivša supruga i ja razgovaramo o djeci. Bude teškoća jer ona želi da sve bude po njenom, ali nastojim ostati miran. Sud je odredio da mogu vidjeti djecu jedanput tjedno svaki drugi vikend. Ipak smo se uspjeli dogovoriti da djeca budu više sa mnom. Jedan tjedan su kod mene četiri, a drugi tjedan tri dana. Subotom su uvijek kod mene i svaku drugu nedjelju. A preko tjedna su kod mene dva dana poslije nastave pa ih ujutro odvezem u školu. Djeca su bila mala kada su zaredale naše prepirke. Sada su veći, vide svojim očima, dosta znaju. Trudim se isticati dobre strane njihove majke, govorim im da mami budu poslušni i da mole. Bivša supruga mi dopušta da ih odgajam u vjeri. U školi idu na vjeronauk, drago mi je da oni to baš i žele. Vodim ih na misu, Matej ministrira, a i u skautima koje vodim je sa mnom. A Ariela će nam se priključiti. Sve se to događa u župi Njivice u kojoj žive djeca, u kojoj sam živio i ja, pa se prilagođavam njima. Zato sam se i angažirao u toj župi. S djecom baš imam poseban odnos. Bivša supruga zna da ih može ostaviti kod mene kad god želi izići sa svojim društvom.
A mene je nevolja okrenula k Bogu. Obraćanje se u meni događalo postupno. U svakoj teškoći i sukobu vapio sam Bogu. Uvijek sam se propitkivao jesam li ja pogriješio, krivo rekao, učinio. Mogao sam se posvađati sa suprugom, ali sam je isti čas mogao zagrliti i poljubiti jer sam uvijek mogao razdvojiti osobu od postupka koji mi nije bio u redu. Kad bi ona promijenila prioritete u životu, vjerojatno bih se pomirio s njom. Nastaviti ovako kako je to sada bilo bi besmisleno. Ali Bog može, ako je njegova volja, napraviti čudo. Ja strpljivo molim. Moj unutarnji duhovni život sastoji se od molitve časoslova, redovito molim jutarnju i večernju, i od svakodnevne molitve krunice. To mi je osnova. U podne sam svaki radni dan u svetištu sv. Nikole Tavelića, kod sv. Frane. Franjevci konventualci tamo svaki dan u podne s narodom mole molitvu srednjega časa. Pa umjesto nekamo na marendu, pođem na molitvu. Raduju me i klanjanja pred Presvetim, uključim se kad god mogu. Divno je što mogu moliti s fratrima. Puno čitam Bibliju, rado slušam zvučnu Bibliju, duhovne knjige su mi omiljena literatura, kao i životopisi svetaca.«
»Aktivni župljanin u Njivicama postao sam baš u vremenu rastave. U biblijsko-molitvenoj zajednici sam četvrtkom, vodi nas župnik don Oleg Petrović. A nedjeljom nakon mise vodim susret mladih skauta. Činim to već lijepo vrijeme kao voditelj odreda katoličkih skauta župe Pohođenja BDM. U našoj su Šibenskoj biskupiji pokrenuli skaute kao vrstu evangelizacije, rad s djecom u kombinaciji vjere i povratka u prirodu. Želja je da nauče vještine preživljavanja u prirodi. Don Oleg me pronašao, prihvatio me i dao mi zadaću. Taj pokret u Hrvatskoj baš i nije poznat, tek se razvija, pa sam i ja trebao neko vrijeme da naučim što je to. Na razini biskupije imamo skautski odred sv. Mihovila. U tom sam odredu sve naučio. Sastajemo se ponedjeljkom i razrađujemo planove, igre s djecom, teme, radionice. Ima nas petnaestak koji se formiramo za voditelje. Tako pun znanja i ideja koje sam stekao u biskupiji nedjeljom podvečer u njivičkoj župi okupim mlade skaute, dođe ih desetak, pa im najprije održim katehezu, a onda radimo putne znakove, čvorove, učimo Morzeovu abecedu, prvu pomoć, kako se ponašati u slučaju nekoga ugriza. U prirodu odemo kad se dogovorimo, ovisno o vremenu. Susrete imamo i preko ljeta, ali i kampove. Za mlađe uzraste imamo kamp na Prviću, a za starije na Zmajanu blizu Žirja. Dogovorili smo se da ćemo što prije pozvati djecu Vukovara i Srebrenice da nam se priključe u kampu. Na Prviću je i jedna stara vojarna koju bismo željeli pretvoriti u prostor za obiteljski pastoral i da taj prostor bude dostupan vjernicima iz cijele Hrvatske. Zasad su tri župe u biskupiji koje su organizirale skaute: katedralna župa, župa u Vodicama i mi u Njivicama. Nedavno se javio i župnik iz šibenskih Ražina da bi i on to želio imati. Biskupi su to pozdravili. Stari je, Ante Ivas, blagoslovio, a novi, Tomislav Rogić, prihvatio je i podržao. Skaute zasad nemaju ni sve biskupije. Pokretači su Riječani koji su nas organizirali u Zdrug katoličkih skauta Hrvatske. Divno je to što radim sa skautima, doživljavam to kao duhovno otčinstvo, a i vidim da roditelji imaju povjerenja u mene. A moja su djeca uvijek sa mnom. Sa župnikom sam u stalnom kontaktu. Kaže don Oleg da mu moje molitve za suprugu i moje življenje čistoće pomažu u njegovu svećeništvu i da smo si međusobna potpora. Znamo nas dvojica sami otići u svetište u Vrpolje izmoliti krunicu ili na Okit blizu Vodica izmoliti križni put.
Inače se u župi u Njivicama dobro osjećam, prihvaćen sam, čini se da drugim vjernicima nije važno što sam službeno civilno rastavljen. Spoznao sam da angažmanom u župi sudjelujem u izgradnji naše Crkve bez koje ne možemo prići Bogu. Njemu se prilazi kroz sakramente, ali i kroz župu koju treba njegovati kako bi rasla. Vjera mi pokazuje kako je ljudska narav teška i kako se jedino u vjeri istinski možemo povezati s Bogom. Naučio sam da me vjera tjera na smrt svih mojih težnja koje nisu u skladu s Božjim naukom. Takav život u vjeri je težak, ali je smislen. Zato se isplati.«
