Na »brzu hranu« nisam nikad svojevoljno otišao, brzim dijetama ne vjerujem, a odnedavno više ne idem ni na brze blagajne, ni na brzi ENC, ne želim brzi kredit, ma… ni brzi internet! Možda bih otišao još tek na brzi vlak jer u to vozilo na tračnicama nisam stupio još od doba dok sam imao kosu, a pamtim da su tad i brzi vlakovi propisno kasnili, kao i oni sporovozni…
A za sve to je i kriv brzi ENC, da ne reknem ženica mi Jelica, koja me podbola pri izlasku s brze autoceste: »Hajde, stari, hajde na brzi ENC, zašto ga imamo?« Kao svaki pravi muž refleksno sam ju poslušao i uletio, očekujući da rampa preda mnom poleti. Noo, nešto je zapelo! Prikočio, stao, već otvaram vrata želeći nemoćno raskriliti ruke da me ugleda koje ljudsko oko, ako ga još ima po tim enckabinama. I moju Jelicu uhvatila blaga panika, pa ENC-om pritište svuda po šoferšajbi, gura ruku i kroz prozor. Dotle nervozni »brzi merđo« iza nas trubi kao da je zračni napad, a turiranjem motora nagoviješta da bi mogao proći i preko nas ili kroz nas! Dok se odnekud pojavio čovjek koji je jednim klikom podigao rampu, meni je na brzom ENC-u već bila potrebna brza defibrilacija… O brzim blagajnama mogao bih napisati i cijelu epopeju o mojim sporim prolascima kroz njih. Od pozivanja prodavačice da mi pomogne kad stroj neumoljivo traži da mu, zbog dva piva ili kartona onoga što nazivaju vinom, dokažem da sam stariji od 18; od vraćanja kupljenih proizvoda iz jedne u drugu vrećicu jer ih se »prerano odložilo«, stavilo na krivo mjesto ili krivo pogledalo, pa do izlaska i grčkorimskog hrvanja s vratima koja bi se trebala sama rastvoriti pri pogledu na moj plaćeni račun, ali su se baš ustobočila, zainatila da istresem bar pola kupljenoga jada…
Ukratko, odlučio sam – ako već moram u ta mamutska samoposluživanja i na te pretrpane autoceste (čitajte: ako me ženica ili djeca natjeraju) – želim makar uživati u punini tih doživljaja! Zato spremno biram red, makar i najdulji, radije nego brzi ENC ili brzu blagajnu. Jer tako ću bar osjetiti život, nervozu kupaca, sporost priučene penzionerke blagajnice, uzajamnu zbunjenost i razmirice… Ili ću se, kao obično, sam osjetiti nalik artiklu koji treba zapištati, nekoć pod onim fenom-revolverom u ruci trgovkinje, danas već samim prolaskom povrh tog konzumerskog CT-a, MR-a, tog ultrazvuka ili potrošačkog rendgena. Koliko ih još ispred mene mora »zapištati«, koliko ih još dragi Bog mora svojim skenerom očitati pa da i ja budem raspoređen u one odjeljke iza blagajne, iza Petrovih vrata raja… Korak po korak, pomalo. »A kud nam se uopće žuri? Kao da ćemo se na tom moru kupati? Pa ti se u ‘badiću’ više ne pokazuješ ni sama sebi u zrcalu!« – rekao sam Jelici nakon tog famoznog ENC-zastoja, a sjetio se kako je meni djed uvijek govorio: »Polako, nije posao zec, ne će ti uteć’!« A sad sam i ja djed. I zato – dosta je bilo brzine! Više se ne žurim, nemam za to vremena. Odlučio sam više ne »hvatati vrijeme«, već hvatam život.
