Kao mjesta kamo »anđeli idu na godišnji odmor« mnogi će lako navesti stereotipne destinacije s popisa turističkih agencija: Bahame, Bangkok, Banos, Bali, Belize, Bermudu, Boru Boru… No i onaj tko tek turistički pristupa najvećoj knjizi na slovo B zna da anđeli ne poznaju praznike. Premda Sin svojim »izmorenim i opterećenim« slugama na zemlji nalaže da pođu na počinak »u osamu na samotno mjesto«, sluge Oca na nebesima »bez predaha dan i noć« govore pohvale onomu čije lice »uvijek gledaju«. Iako na zemlji povremeno glume da se odmaraju, nebeski dusi bez »mesa i kostiju« za time nemaju potrebe. A Isusove prispodobe odaju da za to u posljednjim danima ne će imati ni prilike: morat će, naime, djelovati kao trubači i vikači, kao slavljenici i moćnici, kao svjedoci i tužitelji, kao ribari i žeteoci, kao novčari i čuvari, kao poslužitelji i izvršitelji – da se i ne spomenu sve uloge kojima je Ivan svjedočio u Otkrivenju.
»I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji napisano u knjigama, po djelima svojim«, promatra Ivan posljednji sud nad »velikima i malima« pred Božjim prijestoljem. Iz toga tihoga svjedočanstva o pribivanju nebeskih pisara posljednjemu sudu razvile su se i sve anđeoske osobitosti nesumnjivo najzahtjevnije teme sakralnoga slikarstva: one u kojoj se suprotstavlja Bog i čovjek, raj i pakao, stvarno i simboličko, divotno i grozomorno – posljednjega suda. Nitko se toj temi nije posvetio toliko puta s toliko detalja i utjecaja koliko grčki ikonopisac čija je mašta i spretnost bila dovoljna da suvišnima učini antivole, ikonografske skice. Na najvećem od barem četiriju »Posljednjih sudova« kojima je Georgios Klondzas kretsku školu približio zapadnomu manirizmu horror vacui potkrjepljuje mnoštvo anđeoskih korova i služba; prazan prostor crvene tempere i zlatnih listića okružuje tek anđeoskoga mačevaoca koji pripušta duše čistilištu.
»Sveti arkanđeo Mihael i njezin anđeo čuvar dali su joj mač, i dok je razmatrala neopisivim divljenjem nadljudsku ljepotu svojih svetaca zaštitnika (…) počela je plesati s najvećom spretnošću združenom s podjednakom čednošću«, opisuje životopisac jedan od mnogobrojnih rajskih zanosa koje je karmelićanka Caterina Lucrezia de’ Pazzi proživljavala u pokretu, istodobno obavljajući redovničke dužnosti i zboreći objave Božanske Ljubavi. No mistični život talijanske svetice – preminule 1607., godinu prije kretskoga ikonografa – imao je i čistilišnu stranu: »Kada je pristupala prozorčiću da primi svetu pričest, grozomorno se čudovište ukazivalo njezinoj mašti (…) prijeteći joj isukanim mačem ako se usudi prići.« No sveta Marija Magdalena ovladala je poniznim mačem »od čijega zamaha đavao bježi, a stvorenje u svoj sili pada«. »Ne čeznem umrijeti brzo jer u raju nema trpljenja.« Zato ni anđeli ne moraju na godišnji.
