»Vidite, ondje gdje su antene – to je Kamenjak, najviši vrh otoka Raba. A iza brda, iza toga ‘kamenoga zida’, živio je svih tih 40 godina grad Rab i okolna sela Kampor, Banjol, Barbat i, naravno, Lopar. Znalo se tada što se događa na Golom otoku. Ali o tome se moralo šutjeti. A nevoljko se o tome govori i danas.« Tih nekoliko rečenica, koje je loparski župnik Božidar Volarić izgovorio dok smo s isturenoga dijela Gologa otoka promatrali otok Rab, bile su možda i najpotresniji dio našega ljetnoga pohoda sinonimu represije iz razdoblja komunističke Jugoslavije. Jer za nekoga »izvana« vrlo je teško pojmiti da je nakon toliko godina otok Rab, koji slovi kao jedan od hrvatskih turističkih bisera, u duhovnom smislu ostao na neki čudan način posljednji zatočenik Gologa otoka.
Turisti i ovce među ruševinama komunističkoga zatvora
Ljeti je na Golom otoku prilično »živo«. Ne prođe dan a da ga ne posjeti barem nekoliko skupina izletnika s Raba i Krka, Senja i iz drugih obližnjih mjestašaca uz Jadransku magistralu. Mahom su to inozemni gosti, turisti… U glavnom se pristaništu, nad kojim »vrebaju« betonske ruševine nekadašnjega golootočkoga industrijskoga kompleksa u kojem su radili zatvorenici, može i ručati, navratiti u suvenirnicu i sjesti u »Goli ekspres« – turistički vlak koji vozi otokom. Osim turista danas su najbrojniji golootočki privremeni stanovnici – ovce. Stočari iz obližnjih krajeva onamo ih dopremaju na ispašu i one se otokom – kao i oronulom golootočkom zatvorskom infrastrukturom – neometano kreću.
No iza kulisa današnje gotovo nadrealne slike, u kojoj se stapaju i turistička sezona i teret ružne prošlosti i višedesetljetna nebriga države da se taj prostor dolično uredi kao memorijalni centar, i dalje stoje bolne rane, na koje nam je pozornost svrnuo loparski župnik dok nas je provodio oronulim ruševinama nekadašnjega političkoga zatvora. Koliko god da se komunistički režim trudio »izolirati« Goli i njegove kažnjenike, logor u kojem se »izvježbavala« najteža okrutnost postao je trauma cijeloga otoka Raba. Posebno se te posljedice osjećaju u Loparu, mjestu iz kojega je morski put od otoka Raba do Gologa najbrži i iz kojega su u raznim fazama prošlosti čak i poneki mještani angažirani za potrebe golootočke zatvorske infrastrukture – poneki čak i kao milicajci, a neki i kao prijevoznici ili u drugim djelatnostima povezanim s funkcioniranjem Gologa. Ali diljem Raba, a i šire, do danas su u uporabi i neki predmeti koji su izrađivani upravo u golootočkim industrijskim kompleksima. Najpoznatije među njima zasigurno su i pločice koje do danas pokrivaju brojne okućnice. »Velebit – Rijeka« žig je na stražnjoj strani po kojima se mogu prepoznati.
Posvjedočiti da je Bog uvijek na strani onih koji trpe
Rodom iz Vrbnika na Krku, svećenik Volarić od svojega je djetinjstva tijekom devedesetih bio upoznat s Golim otokom. Već ga je tada i pohodio, možda i ne sluteći da će jednoga dana postati svećenik, a još manje da će upravo Goli postati dio njegove »duhovne jurisdikcije«. Naime, premda danas nema ni jednoga trajno naseljena stanovnika, Goli otok ipak u prostornom smislu pripada župi sv. Ivana Krstitelja u Loparu.
Ni osuđivanje, provociranje ili kopanje po bolnim ranama iz prošlosti ne mogu biti rješenje, smatra loparski župnik, ali i dodaje da ni šutnjom ni guranjem prošlosti pod tepih ne će doći do zacjeljenja rana. Zato su i datumi poput 23. kolovoza i Europskoga dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima bitni jer čuvaju spomen na žrtve i otvaraju teme. Na svoj način Crkva godinama tomu daje doprinos, podsjeća župnik Volarić. Uz 23. kolovoza ili uz neke druge datume Goli otok pohode župnici s Raba i ondje se slavi misa za sve njegove žrtve i proživljena trpljenja. U nekoliko su navrata i isusovci organizirali duhovne kampove za mlade. U raznim su prigodama drugi svećenici dovodili mlade na Goli otok u molitvene pohode i na duhovne obnove. Goli su pohodili i biskupi. Cilj je svega pokazati da zlo ne može imati posljednju riječ i da ma kako neshvatljiv bio apsurd zla koji čovjek može nanijeti čovjeku, Bog uvijek stoji uz one koji trpe i pate. Tako je i naš ljetni pohod završio u molitvi, u duhu istih nakana, i to ispred »Hotela«, zgrade koja je od 1950. bila smještajni objekt za golootočke djelatnike Udbe, ali i prostor za »isljeđivanje« (ispitivanje, provjeru, torturu) logoraša.
Ni za žene na Golom nije bilo milosti
Sve su načelne stvari o Golom otoku poznate. Otočić u Velebitskom kanalu, koji površinom nema ni pet četvornih kilometara, na koji ljeti svom silinom udara sunce, a zimi su karakteristični jaki vjetrovi i temperature koje se spuštaju ispod ništice, u vrijeme komunističke Jugoslavije funkcionirao je kao koncentracijski logor i zatvor. U prvom razdoblju, od Titova sukoba s Informbiroom 1949. do sredine pedesetih, Goli otok bio je mjesto na kojem su internirani pripadnici komunističkoga režima koji su se na ovaj ili onaj način u sukobu priklonili sovjetskoj strani. Od sredine pedesetih, sve do 1989. godine, Goli otok funkcionirao je kao kazneno-popravni dom.
Za ibeovce na otoku nije bilo milosti: uz težak rad i izdržavanje nesnošljivih vremenskih uvjeta, odsluženje kazne na Golom otoku pratilo je i svakodnevno premlaćivanje i različite psihičke torture. U fazi obračuna s informbiroovcima povjesničari procjenjuju da je na Golom otoku bilo internirano i mučeno oko 13 000 ljudi, iz raznih dijelova Jugoslavije. Na razne je načine na otoku umrlo oko 280 kažnjenika. Logoraši su do Gologa najčešće dopremani brodom od Bakra. U »pristaništu«, koje se nalazi s druge strane današnje luke u koju uplovljavaju turističke brodice, zatvorenike bi dočekao zloglasni špalir u kojem bi ih »domaći« zatvorenici mlatili svom snagom… A onda svakidašnjica – život u nehumanim uvjetima, težak rad, tortura. I tako mjesecima, a za neke i godinama. Na Golom je funkcionirao i logor za ibeovke. Sa svrhom njihova preodgoja brzo je osnovan i ženski logor na obližnjem otočiću Svetom Grguru.
Najteže je bilo – ostati čovjek
Udba i milicija zapravo su samo »nadgledale« sav taj proces i upravljale golootočkim »strojem« s druge strane logoraških žica i zidova. Naime, u golootočkim je logorima, kao i u sovjetskim gulazima i nacističkim logorima, oko svakidašnjega funkcioniranja života u logoru računa vodila okrutna skupina povlaštenih zatvorenika. No nisu se u to vrijeme ondje našli samo tvrdokorni Staljinovi pobornici. Mnogi su na Goli došli sasvim nedužni jer su možda poznavali nekoga tko je već na Golom ili zato što su »istrčali« s nekom nepromišljenom izjavom koju je neki doušnik brižno prenio miliciji i Udbi. Bilo je i onih koji su se na Golom našli u više navrata.
Jedan od poznatijih takvih kažnjenika bio je slikar, karikaturist i grafičar Alfred Pal. Iskusivši kao Židov najprije u vrijeme rata dva fašistička logora, nakon rata je denunciran i lažno prikazan kao Staljinov simpatizer i tako je završio na Golom. Nakon odsluženih godinu dana zbog jedne je nepromišljene i isprovocirane izjave vraćen na zloglasni otok. Tek 1954. pušten je na slobodu. Nakon pada komunizma govorio je o svojim patnjama na Golom. Vodio je i posjetitelje po otoku, tumačeći njegovu povijest i mjesta mučenja. Ipak jedna njegova misao, koju je na više načina ponavljao, sažimlje svu težinu boravka na najokrutnijem otoku Titove Jugoslavije: »Meni je osobno na Golom najteže bilo ostati čovjek. Vjerujem da je svakomu tako bilo, jer ono što se tražilo od pojedinca bilo je obratno od onoga što se očekuje od normalna čovjeka. Ja to nisam htio raditi i u tom sam išao do kraja.«
Kako je Goli otok funkcionirao nakon obračuna s ibeovcima
