»Srdačno stoga zaklinjemo poglavare i vladare kako bi, imajući u vidu koliko je suza i koliko krvi proliveno, žurno svojim narodima vratili životne blagodati mira. Ah! Neka nam podari milosrdni Bog da, kao što bi kod pojavka našega božanskoga Otkupitelja na zemlji, jednako tako na početku Naše službe Namjesnika Njegova, odjekne anđeoski glas, navjestitelj mira: ‘Mir na zemlji ljudima dobre volje.’ I neka poslušaju, molimo ih, neka poslušaju taj glas oni koji u svojim rukama imaju sudbine naroda. Drugih putova zacijelo ima, ima drugih načina da se priznaju narušena prava: njima, položivši u isti mah oružje, neka pribjegnu, iskreno vođeni ispravnom savješću i odlučna duha.«
Jesu li čuli papinu poruku?
Tako je prije 110 godina, ni dva mjeseca nakon što je izabran za papu, u vrijeme kad se Prvi svjetski rat tek bio zahuktao, u svojoj prvoj enciklici »Ad beatissimi apostolorum« pisao Benedikt XV., »papa mirotvorac«. Na vigiliju Bezgrješne iste je godine uputio poziv da se barem za Božić uspostavi primirje, nadajući se da bi ono moglo prerasti u nešto trajnije te naposljetku dovesti do mira. Kako se, govoreći o Božiću u povijesnom kontekstu, ne sjetiti danas toga velikoga pape, kojega u njegovo vrijeme – opće je povijesno uvjerenje – nitko nije slušao? Baš nitko?
Teško je reći koliko je glas i slovo papinih riječi doprlo do vojnika na ondašnjem zapadnom bojištu, no ono bitno božićno u njoj zacijelo jest. Božić 1914. ostat će zapamćen po događaju koji je ušao u povijest kao božićni mir, ili božićno primirje. Riječ je o nizu spontanih prekida vatre na dijelu zapadnoga bojišta, koji nikada nisu službeno dopušteni, ali je božićni mir zahvatio, prema nekim procjenama, i do sto tisuća vojnika, a na nekim se dijelovima fronte protegnuo sve do prvih dana siječnja 1915. godine.
Tražeći što je u čitavoj priči mit, a što stvarnost, Antonio Besana je u uvodu svoje knjige »Božićno primirje 2014.«, koja je zasnovana na pismima vojnika svjedoka, zapisao: »U božićnoj noći 1914. na sjevernom dijelu zapadne bojišnice, u rovovima Flandrije, južno od Ypresa, u Belgiji, došlo je do primirja. Nije to bilo zapovjeđeno primirje nakon sporazuma komanda zaraćenih strana. Bilo je to spontano primirje koje su proglasili vojnici, Francuzi, Englezi i Nijemci, koji su na obje fronte izišli na otvoreno te su se susreli na ničijoj zemlji. Razgovarali su, davali si ruke, grlili se, pokapali poginule na obje strane. Slavila se misa, održano je bogoslužje za pokojne. Vojnici su zajedno pušili i pjevali, razmjenjivali čestitke i darove, odjevne predmete i vojno znakovlje, hranu, duhan, fotografije prijatelja i obitelji te uspomene na vrijeme mira. (…) Kao što se može pretpostaviti, ta je epizoda stvorila teškoće vrhovnim stožerima obiju strana, koji su nakon toga odlučili zamijeniti trupe drugim jedinicama, premjestivši ih u druge sektore, brišući spomen na događaje.«
»Božić 1914. nikada ne ću zaboraviti«
Prema Besaninoj rekonstrukciji, sve je započelo misom koju je u kasnim popodnevnim satima na Badnjak njemački svećenik slavio iza neke tvornice šećera. Nakon mise je narednik Kurt Zehmisch iz 143. saksonske pukovnije dao naredbu svojim vojnicima da u svetoj noći ne pucaju. Vojnici su otišli u rovove i tamo postavili božićna drvca. Ovako je, prema izvještaju objavljenu u »Frankfurter Allgemeine Zeitungu«, događaj s druge strane bojišnice vidio vojnik Graham Williams iz Pete londonske streljačke pukovnije: »Odjednom su se u njemačkim rovovima pojavila svjetla. Bile su to svijeće na ukrašenim božićnim drvcima, njihov je sjaj obasjao hladni i jasni zrak. Jasno, vidjela su to i druga stražarska mjesta i oglasila uzbunu. Kad su naši drugovi pijani od sna izišli iz svojih skloništa, naši su protivnici zapjevali ‘Tiha noć, sveta noć’. Tada smo i mi zapjevali ‘The First Noël’ (tradicionalna engleska božićna pjesma). Na kraju su i Nijemci i Englezi, svaki na svojem jeziku, zajedno pjevali ‘O du fröhliche’ (‘Oh, you Joyful’).«
Desetnik Josef Wenzl iz 16. kraljevske bavarske rezervne pješadijske pukovnije u pismu roditeljima 28. prosinca zapisao je svoj doživljaj: »Jedva je svanulo, a Englezi su se već pojavili i mahali nam, a naši su im uzvratili. Postupno su potpuno izišli iz rovova, naši su donijeli bor i zapalili ga, stavili na zid, zazvonili zvoncima… Bilo je to potresno: među rovovima stoje najgori i najomraženiji neprijatelji oko bora i pjevaju božićne pjesme. Taj trenutak ne ću zaboraviti dok sam živ. Brzo se pokaže da čovjek i dalje živi, makar u ovom vremenu i ne znao za drugo osim za ubijanje i smrt… Božić 1914. nikada ne ću zaboraviti.«
Zajednička kršćanska baština
Analizirajući elemente koji su omogućili primirje, Besana ih je naveo više. Neki su od njih sociološke naravi, poput neljudskih uvjeta i ratnih strahota koje su pogađale obje strane. No jedan je uvjet neosporan: zajednička kršćanska baština. Narednik Bernardi Joseph Brookes ovako ju je doživio: »Duh mira i dobre volje bio je u oštroj oprjeci s mržnjom i smrću proteklih mjeseci. Čovjek uistinu u posve novom svjetlu cijeni duh kršćanstva. Zato je bilo upravo čudesno što je takvu promjenu u ponašanju dviju suprotstavljenih vojska rodio događaj koji se zbio jedne noći prije dvije tisuće godina.«
Zbog cenzura na svim zaraćenim stranama božićnomu primirju 1914. nije dana šansa da postane povijesnom prekretnicom koju bi bilježili udžbenici takozvane »velike povijesti«. Prvi svjetski rat se nastavio, udarivši solidne temelje novim zlima, od kojih neka budu spomenuta samo Oktobarska revolucija i Drugi svjetski rat. Ipak, nije naodmet podsjetiti se toga ploda »događaja koji se zbio jedne noći prije dvije tisuće godina«, tim više što se i nad našim vremenom nadvija avet rata. A poruke sadašnjega Pape neodoljivo podsjećaju na vapaje Benedikta XV. prije 110 godina.
Božići kad se mijenjala povijest
