ISUSOVAC FILOLOG VLADIMIR HORVAT Otkrio Kašića i razotkrio Vuka

Vladimir Horvat

Kad je u petak 14. rujna 2019. umro isusovac o. Vladimir Horvat, Hrvatska je izgubila jednoga od najosebujnijih intelektualaca 20. st.

Rođen je u Donjoj Dubravi kraj Preloga u Međimurju 21. ožujka 1935. Odrastao je bez otca, kojega su ubili komunisti 1945. U Družbu Isusovu stupio je 1952., a Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu završio je 1957. Bio je jedan od posljednjih kojima su predavali znameniti katolički intelektualci predratnoga Hrvatskoga katoličkoga pokreta Ljubomir Maraković, Petar Grgec… Na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu završio je 1960. studij filozofije i 1965. teologije. Za svećenika je zaređen 1964. Službovao je do 1966. u župi sv. Petra u Beogradu, gdje je studirao i 1970. diplomirao na Filološkom fakultetu. Od 1966. do 1968. u Sarajevu je bio kateheta studenata, a potom u Zagrebu predavač hrvatskoga jezika i kateheta studenata. Magistrirao je 1975. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu radom o Matoševoj noveli »Camao«, a doktorirao je 1996. na istom fakultetu tezom »Jezikoslovna problematika u djelima Bartola Kašića«. Nakon što je od 1973. kratko predavao hrvatski na isusovačkoj gimnaziji u Dubrovniku, od 1975. do 1985. godine bio je ravnatelj Hrvatske katoličke misije u Parizu, pokretač i urednik biltena »Naš glas – Notre voix«, utemeljitelj hrvatske osnovne i srednje škole te suradnik u Interdisciplinarnom programu hrvatskih studija za istraživanje hrvatske kulture u Centru za istraživanje poredbene književnosti na Sorbonni. Zanimljivo je da je 1978. vodio sprovod Brune Bušića, a 1980. organizirao promidžbenu »diverziju« s hrvatskim zastavama pred licem francuske javnosti prigodom posjeta Ivana Pavla II. Francuskoj. Bio je to šok i za Francuze i za jugoambasadu jer nikakve zastave osim vatikanskih i francuskih nije bilo dopušteno istaknuti. Godine 1985. vratio se u domovinu da bi dopratio pariškoga kardinala Jean-Mariea Lustigera, koji je bio gost na »Godini sv. Metoda« u Đakovu. Tada mu je oduzeta putovnica, nakon čega su ga 1986. poglavari poslali u Beograd, gdje je bio župnik u crkvi sv. Petra, organizirajući ekumenske tribine. Kao stipendist Povijesnoga instituta Družbe Isusove boravio je 1991. i 1992. u Rimu te istraživao arhivsku građu o Kašiću. Od 1992. do 1999. bio je ravnatelj Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču, a od 1994. predavač na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, od 1997. u zvanju docenta.

Bavio se istraživanjem udjela i značenja isusovačkih leksikografa u povijesti hrvatske leksikografije, posebice Bartola Kašića, dokazavši uz ostalo da je Vuk Karadžić svoj rječnik sastavio na temelju hrvatskih isusovačkih rječnika.

Članke je objavljivao u »Maruliću«, »Vrelima i prinosima«, »Obnovljenom životu«, »Hrvatskim obzorjima« te u više zbornika. U Francuskoj 1981. pod pseudonimom M. Landercy tiskao je kapitalnu knjigu »Le cardinal Stepinac, martyr de droits de l’homme – Kardinal Stepinac, mučenik za ljudska prava«. U Beogradu je pak 1987. priredio za tisak knjigu Ignacija Loyole »Načela jezuita«. Filološka istraživanja započeo je djelom »Crkva u hrvatskom narodnom preporodu« 1986. te proučavanjem Matoševe poetike, o čemu je 1994. objavio rad »Prilog Matoševoj poetici«. Bavio se istraživanjem udjela i značenja isusovačkih leksikografa u povijesti hrvatske leksikografije, posebice Bartola Kašića, čije je pionirsko značenje za razvitak hrvatskoga književnoga jezika ne samo reafirmirao, nego i dopunio novim važnim spoznajama. Priredio je za tisak njegov »Hrvatsko-talijanski rječnik«, što se pod signaturom Rkp. 194 čuva u franjevačkom samostanu u Dubrovniku, a 1993. izdao je s pogovorom Kašićev »Ritual rimski« iz 1640., g. 1998. izdao je knjigu »Bartol Kašić i četiri stoljeća hrvatskoga jezikoslovlja«, a 1999. priredio je »Autobiografiju hrvatskoga isusovca Bartola Kašića«.

Bavio se i pitanjem jasenovačkoga logora u djelima »Ogoljela laž logora Jasenovac« 2008. (suator Vladimir Mrkoci) te »Jasenovački logori – istraživanja« 2015. (suatori: Blanka Matković, Stipo Pilić i Igor Vukić).

Poduzetan i spretan, iskoristio je nepogodu oduzete putovnice da se u Beogradu baci na istraživanje filoloških djela Vuka Karadžića. Godine 1987. bila je 375. obljetnica Kašićeva dolaska u Beograd, 1612. godine, pa je toga ljeta priredio znanstvenu proslavu. Održan je simpozij »Dva veka Vuka«, na kojem je referirao i dokazao da je Vukov srpski rječnik iz 1818. zapravo pisan na temelju hrvatskih isusovačkih rječnika.

Zbog svojih istraživanja doživljavao je razne otpore, i to više među hrvatskim jezikoslovcima nego srpskim, ali je ustrajno dokazivao svoje teze. Nedvojbeno ga se može smatrati prvakom naše »kašićologije«, što samo po sebi govori o njegovoj ulozi u razvitku suvremene hrvatske filologije, posebice povijesti hrvatskoga jezika. Zanimljivo je da u Parizu osnovna i srednja škola za Hrvate nosi ime Bartola Kašića. Imao sam čast poznavati ga. Znao bi nazvati u koja god doba. S druge strane »žice« odjeknuo bi njegov snažni vedri bariton: »Imenjače!…« Bijaše vedra duha, jaka glasa, krupne pojave i dobra srca.