Pontifikalna uskrsna misa u jednoj katedrali u Njemačkoj bila je doista svečana i odisala je akademskim duhom. Svirana je Missa brevis u D-duru Wolfganga Amadeusa Mozarta, a biskup se potrudio u propovijedi ponuditi zanimljivo tumačenje nekih aspekata evanđelja. Uskrs je blagdan, a misa je slavlje, pa su i žitelji južnijih europskih krajeva u takvim prigodama navikli na vidljivu radost. Nijemci pak znaju često zatomiti radost u korist dubokoga i sustavnoga promišljanja njezinih uzroka. U tom slučaju, ako je tko očekivao uskrsne pjesme koje će zdušno pjevati svi u crkvi, promašio je događaj. Vjernici su sabrano slušali katedralni zbor i komorni orkestar i pokušavali slijediti biskupove misli u propovijedi. A ona je bila posebno zanimljiva. I to prije svega zato što u njoj gotovo i nije bilo riječi o Uskrsu. Odnosno, bilo je samo na početku, kad je biskup spomenuo Mariju Magdalenu kao svjedokinju uskrsloga Krista. Odlučio je ponuditi razmatranje njezine životne i vjerske filozofije, trudeći se gledati svijet njezinim očima. Spomenuo je pritom i djelovanje ženskih inicijativa među njemačkim katolicima. Ukratko, propovijed, pa i cijela misa, nisu ponudile previše povoda za slavlje Uskrsa, ali je zato propovijed bila potpuno u trendu. Predodžba o ženi u društvu, kao uostalom i o muškarcu, određuje samu sliku društva i izravno utječe na njegov organski sastav. Boriti se za prava žena, za njihovu emancipaciju, gledati svijet tobože njihovim očima, postalo je obveza svakoga tko želi nešto značiti u društvu. A taj trend nije zaobišao ni crkvene strukture u Njemačkoj, pa je i biskup odlučio krenuti njegovim kolotrazima. Hrvatsko društvo očito još nije tako daleko odmaklo, ondje političari još uvijek za Uskrs obilaze oltare u službi vlastitih kampanja, nastojeći pridobiti vjernike za svoje planove preobrazbe društva i steći simpatije onih koji ne znaju kako pročitati Istanbulsku konvenciju.
Žene su kroz cijelu poznatu povijest fascinirale čovječanstvo. I to u svim mogućim ulogama. Bilo kao majke, kao moralni uzori, kao predvodnice, znanstvenice, umjetnice, kao ljepotice, pa sve do nekih manje časnih uloga. No ako bi tko ljude dijelio po kategorijama, i to ne samo isključivo u kontekstu spola, vidjet će da postoji niz drugih kategorija ljudi koji su, svaki na svoj način, izazivali divljenje i pozornost. I muškarci nisu samo otčevi, ima i među njima i moralnih uzora, predvodnika, znanstvenika, umjetnika, pa i ljepotana. I, naravno, onih koji se nisu istaknuli časnim ponašanjem. No kad je riječ o ženama, one često izazivaju pozornost samo zato što se nalaze uz nekoga drugoga.
Povijest obiluje političarkama, danas još više, ali često u središtu pozornosti nisu žene koje donose političke odluke, nego supruge utjecajnih muškaraca. Taj se fenomen teško može objasniti poznatim uzrečicama o snažnoj ženi iza uspješnoga muškarca ili o ženi koja drži tri kuta kuće. Javnost se, naime, ne bavi ženama zbog njihovih kvaliteta, nego zbog toga što su nečije životne suputnice. Zagovornici emancipacije žena to zasigurno ne odobravaju, ali društvo kao veliki organizam često pokazuje oblike ponašanja koji ne odgovara općeprihvaćenim mjerilima. Može li se to promijeniti i je li potrebno? Što je zapravo konačni cilj zagovornika svih mogućih vidova društvenoga napretka? Kako bi društvo uopće trebalo izgledati na kraju toga procesa? Kako bi trebala u konačnici izgledati idealna uloga žene u društvu, kad se ostvare sve prepreke njezinoj emancipaciji? Je li položaj žene u društvu doista ključno pitanje?
Predodžbe o ženi u društvu kroz povijest nisu samo vezane uz odnos među spolovima niti se daju svesti pod zajedničke nazivnike statusa i prava, nego svjedoče o brojnim ženama koje su se istaknule u određenim individualnim ulogama. Žena u ulozi majke možda je i najčešća individualna kategorija uopće o kojoj se govori u znanstvenim i umjetničkim djelima, u predajama, svjedočenjima i pjesmama. Majka Božja, kao najpoznatija od njih, predstavlja oličenje majčinskih kvaliteta, a uz nju su mnoge poznate i nepoznate majke nepresušni izvor nadahnuća kad je riječ o ljubavi, predanju i žrtvi. Među brojnim sveticama u Katoličkoj Crkvi ističe se sveta Terezija Avilska, crkvena naučiteljica. Kao i njezina imenjakinja, Majka Terezija, koja je bila znak nade onima koji su bili izloženi najvećoj bijedi.
Émilie du Châtelet ostavila je još u 18. stoljeću neizbrisiv trag u matematici, fizici i filozofiji, slično kao i Margaret Cavendish kojih stotinu godina prije. Još 1405. Christine de Pizan objavila je knjigu o poznatim ženama u svijetu znanosti. Marie Curie zajedno sa svojim mužem Pierreom i Henrijem Becquerelom dobila je Nobelovu nagradu za fiziku. Angela Merkel i Kolinda Grabar-Kitarović samo su nastavak niza političkih predvodnica kroz povijest, od Kleopatre pa sve do engleske kraljice. Ivana Orleanska, u Katoličkoj Crkvi uzdignuta na čast oltara, bila je jedna u nizu poznatih ratnica kroz povijest.
To je samo dio imena brojnih predstavnica ženskoga roda koje su, svaka na svoj način, pratile svjetsku povijest. Mnoge od njih morale su se nositi s predrasudama i s okolnostima u kojim je žena imala neznatne izglede za društveni napredak u odnosu na muškarca. Imajući u vidu sve što su dale čovječanstvu, nije li potrebno reći da su žene zaslužile veću šansu? Ili odgovor ipak treba potražiti izvan trendovskih parola o emancipaciji i umjesto toga se usredotočiti na vrijednost svake osobe, bez obzira na spol, izgled ili vrstu dara koji nosi u sebi?
Rasprava o tradiciji i napretku, o vrijednostima i njihovu nestanku u današnje vrijeme često se vodi na području koje se izravno tiče društvenih odnosa i struktura, a posebice uloge žene u društvu.
Ali zašto se zapravo toliko govori o ženama, njihovoj ulozi i pravima? Pritom upada u oči da se u pravilu naglašava pitanje ugroženosti, uključujući nasilje i diskriminaciju. Vidljiva tendencija za preobrazbom društva, bolje rečeno europskih društava, ovdje se uglavnom pokušava ostvariti tematizirajući položaj žena. Je li ta rasprava uopće potrebna?
Govori li se o diskriminaciji, statistike pokazuju da su žene često u težem položaju od muškaraca kad traže posao ili žele napredovati, kao i da su u pravilu lošije plaćene. Mnogi primjeri međutim pokazuju da za diskriminaciju nad ženama nisu uvijek odgovorni muškarci, nego druge žene. Nadalje, rijetko se govori o izloženosti muškaraca diskriminaciji, posebice u obiteljskim odnosima. S jedne strane, brojni slučajevi obiteljskoga nasilja nad ženama u Hrvatskoj zvone na uzbunu. Istodobno, kad brak dođe u krizu, mnogi otčevi posvjedočit će da su im šanse za skrbništvo nad djecom nikakve, jer je pravni sustav i sustav socijalne zaštite u pravilu na strani majke. Društvo se zgraža nad obiteljskim tragedijama s tjelesnim nasiljem i krvavim posljedicama, ali daleko manju pozornost izazivaju patnje ljudi koji teško ostvaruju roditeljska prava.
Moglo bi se tako nastaviti nabrajati argumente, patnje i strahove jedne i druge strane, ali pitanje je kamo to vodi? Nije li upravo u tijeku hladni rat između spolova, koji bi mogao biti poguban i za jedne i za druge? Uostalom, zašto je odnos između njih bremenit tolikim teškim pitanjima? I kakvi su mogući ishodi toga zaoštravanja?
Svijet, ovaj svijet, unatoč svim naporima teško da će ikada postati pjesma, cvjetna livada ispunjena cvrkutom ptica i zujanjem pčela. On je od svojih početaka bio poprište sukobljavanja i obračuna i tako će po svemu sudeći ostati do daljnjega. Neki od tih sukoba ponekad izgledaju kao svrha samima sebi, ali ljudska su društva, a sve više i svijet kao cjelina, toliko prožeta mrežama nezadovoljstva, različitih utjecaja, interesa i očekivanja da su sukobi, veći ili manji, vidljivi i skriveni, brutalni i oni u rukavicama, poput svojevrsne igre bez granica toliko isprepleteni da su jedni drugima postali uzrok i svrha. »Suprotstavljeni tabori«, bilo da je riječ o mafijaškim obračunima, ratovima na Bliskom istoku, trgovinskim napetostima, susjedskim i obiteljskim odnosima, često nemaju šanse jedni protiv drugih, ali i dalje uporno ostaju na svojim pozicijama, čuvajući nadu u nekakvu pobjedu, osjećaj nadmoći ili jednostavno osjećaj dostojanstva. Svijet je prepun pravila, konvencija, ugovora i propisa. Zakoni se donose gotovo svakodnevno, uz tvrdnje da to znači napredak. Postaje li svijet time doista bolji?
Rasprava o pravima žena sve više zadire u pitanja odnosa unutar obitelji. A pritom se teško oteti dojmu da je obitelj u sve težoj situaciji, da ju se napada i razara. Kad bi se radikalno formulirala ta opasnost, moglo bi se reći i da mnoge situacije u kojim se podupire emancipacija žena zapravo znače izlazak iz podjele uloga unutar obitelji, a time i ugrozu obitelji. Supruga bivšega američkoga predsjednika Billa Clintona, Hillary, napisala je brojne knjige, među ostalim i za djecu. Međutim, jedna od najpoznatijih njezina je autobiografija objavljena 2003., u kojoj javnosti daje duboki uvid u odnose unutar svoje obitelji praćene muževom prijevarom. Knjiga također otkriva autoričine političke poglede i ambicije. Piše kako je u jednom trenutku njihov pas bio »jedini član obitelji koji je htio biti« s njezinim mužem. No njezina odluka da ostane s njim u braku nije objašnjena ničim što bi upućivalo na potrebu za očuvanjem obitelji, nego jednostavno »povezanošću koja se ne da objasniti«. Stječe se dojam da je Hillary Clinton svoju obiteljsku krizu svjesno iskoristila za vlastitu političku karijeru, te da je pritom procijenila da će joj korisnije biti ostati u braku. Ona predstavlja uzor mnogima, stoga bi njezin odnos prema obiteljskim vrijednostima, u neskladu s tradicionalnima, mogao poslužiti i kao ilustracija odnosa mnogih ljudi danas prema izazovu obiteljskoga života. Ukratko, obitelj za mnoge nije središte života, nego u najboljem slučaju podloga za ostvarivanje sebičnih ciljeva. Pa dok traje, traje.
Sve je više ljudi, i žena i muškaraca, koji nisu u stanju uklopiti se u tradicionalne uloge u obitelji i društvu općenito. Obitelj mnogima u određenom trenutku postaje zanimljiva iz reproduktivnih ili socijalnih razloga, ali je njezin opstanak podložan kalkulaciji. No sveopća kriza obitelji ne znači nestanak tradicionalne podjele uloga.
Uvijek će biti i žena i muškaraca koji će se rado uklapati u stereotipe, bilo o ženi željnoj sirove muške dominacije, bilo o mačo-mužjacima. Nikakvi zakoni, obrazovni programi ni političke kampanje ne će to promijeniti. Kao što će uvijek biti i nasilja. Isto tako, uvijek će biti ljudi koji, u skladu s naravnim zakonom, ostvarenje sebe kao osobe vide u zajednici povjerenja, ljubavi i predanja s osobom suprotnoga spola.
Zablude i nepromišljene odluke sastavni su dio života, a san o sreći ponekad se temelji na bijegu od stvarnosti. Danas mnoge djevojke sanjaju o udaji ako ne baš za američkoga predsjednika, onda barem za nekoga tajkuna ili nogometaša, ili u najgorem slučaju za saborskoga zastupnika. U takvim slučajevima, supružnici će umjesto uporne skrbi o uzajamnom povjerenju nastojati tragati za mogućnostima izgradnje vlastitoga samopouzdanja na račun bračnoga zajedništva. No kako god da se okrene, muško je muško, a žensko je žensko. Pa ako i ne žele živjeti taj identitet u tradicionalnom obliku, u tradicionalnoj podjeli obiteljskih uloga i odnosima uzajamnoga predanja, nekako se uvijek tim ulogama vraćaju. Bilo kao parovi koji žive od toga da se o njima priča, bilo kao žene koje žele bogatoga i uglednoga muža, bilo kao muškarci koji se žele ukrasiti lijepom ženom. Tu ne pomažu nikakve konvencije, one će samo produbiti jaz nepovjerenja među pripadnicima različitih spolova koji će se ipak susresti i povezati, makar na temelju površnih interesa. Zato kad mediji svaki dan prate ženu iako u životu nije napravila ništa zanimljivo osim što se udala za moćnoga muža, oni zapravo potiču privid utemeljen na tradicionalnoj ulozi žene, koja je oslonac uspješnomu mužu.
