JASENOVAČKI LOGOR U BESPUĆIMA »POVIJESNOGA REVIZIONIZMA« (28) »Nezainteresiranost mnogih nekadašnjih pravoslavaca za bilo kakvu pomoć djeci«

Mnoštvo djece svih nacionalnosti i uzrasta vapilo je u ratnom vihoru za pomoć
Nizanka objavljuje široj javnosti potpuno nepoznate i manje poznate dokumente o jasenovačkom logoru. Bez konačnih i kategoričkih zaključaka, ne umanjujući niti opravdavajući počinjene zločine, nizanka postavlja jedno od ključnih pitanja: Treba li novootkrivene činjenice i dokumente uzeti u obzir i o njima mirno raspraviti ili treba dokazati da su oni krivotvorine, fotomontaže i sl. te ih u cijelosti odbaciti?

Spremnost pomoćnoga zagrebačkoga biskupa Josipa Lacha da pomogne u rješavanju brojnih humanitarnih kriza, o čemu je svjedočila Diana Budisavljević (u prošlom nastavku) nije, jasno, moglo biti bez znanja i suglasnosti njegova pretpostavljenoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je također, prema njezinu svjedočenju, odmah reagirao kada je trebalo hitno odlučivati o pomoći djeci:

»Dr. Vidaković kod nadbiskupa. Nadbiskup je spreman poglavniku predati molbu da se pomogne djeci na terenu. Šalje Vidakovića Karitasu da mu se još isto jutro podnese odgovarajući dopis na potpis« (»Dnevnik Diane Budisavljević«, HDA, JUSP Jasenovac, KS, Zagreb, 2003. str. 124.).

Smještena pravoslavna, katolička i muslimanska djeca

Brojnim skupinama i pojedincima zasigurno nikada nije dobro »sjeo« odnos zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca prema djeci bez ikakvih razlika i iznimaka, kako je to zapisala u svom dnevniku Diana Budisavljević:

»24. prosinca 1942.

U Stakleniku je preko Božića smješten veći broj djece i to pravoslavna djeca iz logora preuzeta iz Zavoda za gluhonijeme, katolička i muslimanska djeca dovedena izravno s terena, kao i odrasli čiji su domovi bili porušeni, tako da su morali napustiti svoja sela. Nakon Božića ih je Karitas trebao sve kolonizirati. Karitas nas je pozvao na božićnu proslavu. Bili smo tamo g. i gđa Bojanić, gđa Becić, dr. Marchesi, moj muž i ja (dr. Vidaković je bolestan). Omčikusova kćerka je u bolnici, pa ni on nije mogao doći. Nadbiskup je svoj djeci podijelio pakete koje je pripremio Karitas« (isto, str. 115).

»Tražim od nadbiskupa da se u slučaju većih evakuacija pobrine za djecu. Odmah je to bez premišljanja prihvatio. Uopće se ne postavlja pitanje da li pomoći, već na koji način pomoć organizirati.«

Dugogodišnje optužbe na račun Katoličke Crkve činjenično su opovrgnute u zabilješkama Diane Budisavljević:

»Dogovorene su smjernice daljnjeg djelovanja. Moram naglasiti da ni msg. Jesih (Pavao, prebendar zagrebačke katedrale i član ondašnjega Crvenoga križa, op. a.) ni g. Dumić (Stjepan, ravnatelj Karitasa Nadbiskupije zagrebačke, op. a.) nisu iznijeli ni najmanji prigovor na obim predstojećeg posla, niti ga učinili upitnim. Naprotiv, nakon što im je prof. Bresler objasnio kako zamišlja rad, obojica su izrazili potpunu spremnost prihvatiti se posla. Dogovoreno je da će msg. Jesih otputovati u Sisak i smjestiti djecu koja su tamo u sisačke općine, dok će direktor Dumić otići u ostale općine i dati naloge svećenicima, a i sam stupiti u vezu s nadstojnicima općina.

Bio je to početak nove aktivnosti Karitasa. Samo iz Zagreba je na taj način kolonizirano oko 5.000 pravoslavne djece. U kasnu jesen su kolonizirana i djeca koja su zbog gladi došla iz Bosne i Hercegovine, a kasnije i izbjeglice iz cijele zemlje. Na kraju i povratnici iz logora u Italiji. Tisuće djece i odraslih je došlo na selo i rad posredstvom nadbiskupskog Karitasa i čini mi izvjesno zadovoljstvo da sam tom širokom zbrinjavanju ljudi koji su ostali bez svog doma položila kamen temeljac« (isto, str. 99.).

»Razišli smo se bez rezultata«

Nažalost, Diana Budisavljević zabilježila je i neke pomalo nevjerojatne i nimalo ugodne činjenice:

»23. siječnja 1943.

Za zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca sva su djeca bila ures svijeta

Kako bismo dobili privolu za naš plan, odlazimo u 9,30 dr. Vidaković i ja u audijenciju nadbiskupu. To je moj prvi izlazak nakon povrede koljena. Bljuzgavica je i vrlo teško hodam. Čekamo više od jednog sata, jer su pred nama na razgovor ušla dva svećenika. Tražim od nadbiskupa da se u slučaju većih evakuacija pobrine za djecu. Odmah je to bez premišljanja prihvatio. Uopće se ne postavlja pitanje da li pomoći, već na koji način pomoć organizirati. Nadbiskup kaže da će odmah dati pozvati msg. Jesiha i s njim se posavjetovati o akciji. Iznenadila me ta bezuvjetna spremnost na pomoć, pogotovo kad se uzme u obzir nezainteresiranost mnogih nekadašnjih pravoslavaca za bilo kakvu pomoć djeci. Nakon nadbiskupa odmah odlazimo msg. Jesihu izvijestiti ga o nevoljama i molimo za svesrdnu pomoć. Obećajemo da ćemo ga stalno obavještavati o situaciji« (isto, str. 117.).

Nažalost, citirani gotovo šokantan slučaj kada je riječ o pomoći djeci nije, očito, prema dnevniku Diane Budisavljević, bio tek nekakav nesporazum ili slučajnost:

»26. srpnja 1945. prof. Bresler je u Ministarstvu sazvao sastanak. Neke gospođe iz Srpskog prosvjetnog društva pod vodstvom gđe Kalember su se željele brinuti za djecu dovedenu 1942. iz logora (riječ je o Srpskom kulturnom društvu »Prosvjeta« iz Zagreba, op. a.). Nakon savjetovanja s prof. Breslerom trebalo je to sada raspraviti u širem krugu. Bile su, uz spomenute i mene, prisutne još i gospođe Dragišić, Bojanić, Becić, gđica Kogoj, moja kći Jelka, g. Vukosavljević i u ime svoje oboljele žene g. Džakula. Jedan od prijedloga bio je da Srpsko prosvjetno društvo preuzme protektorat nad svom djecom koja su u ratu izgubila roditelje, a nalaze se u Republici Hrvatskoj. Trebalo bi preuzeti cjelovitu brigu za djecu. To je jedina mogućnost da se stvarno učini nešto značajno. S time se nisu gospođe složile. Njihova briga bi se ograničila na pravoslavnu djecu, a za ostalu neka se pobrine nadbiskup. Bilo je previše različitih prijedloga, tako da smo se razišli bez rezultata (isto, str. 170.).

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 43/2020.
Prethodni članakISPIT ZA ISKUSNE PREGOVARAČE Kad počinju pregovori s iseljenicima?
Sljedeći članakSVAKODNEVNO PROBIJANJE Tko jedini ne pada pred virusom?