ZA NJEGOV SU GLAS SKLADALI MUKU Josip Ante Soldo – »učeni franjevac i dobri duh Sinja«

Josip Ante Soldo

Sinj je hrvatskomu narodu dao mnogo vrijednih i zaslužnih franjevaca, a kulturnim se pregalaštvom posebice isticao profesor, odgojitelj, znanstvenik, povjesničar, povjesničar umjetnosti, pisac, knjižničar, arhivar i arhivist, muzikolog i glazbenik, solopjevač i zborovođa Josip Ante Soldo.

Popisao oko 16 000 knjiga

Rođen je 29. lipnja 1922. u Splitu, gdje je završio osnovnu školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju, a franjevački habit obukao je 1939. na Visovcu. Filozofiju i teologiju studirao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. Za svećenika je zaređen u Splitu 1946. U svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske preuzeo je službu orguljaša te odgojitelja u sjemeništu i profesora crtanja, pjevanja, vjeronauka i povijesti. Godine 1952. došao je u Zagreb na studij glazbe, no već sljedeće godine upisao je povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 1958. Radi kao profesor povijesti i povijesti umjetnosti na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, tada privremeno u Zagrebu, gdje je radio do 1962. Od šk. god. 1962./63. do umirovljenja 1994. cijeli je svoj život proveo u Sinju, samo je u Makarskoj bio preuzeo brigu za glazbeni i društveni život bogoslova (1972. – 1974.). Dopunjavao je udžbenike povijesti, priredivši dodatna skripta. Uz djelovanje u školi, posebno se brinuo za glazbeni život učenika, pripremao razne priredbe i igrokaze kroz godinu. Godine 1958. imenovan je provincijskim arhivarom i bibliotekarom, uredivši biblioteku i popisavši oko 16 000 knjiga. Bio je kustos samostanskoga muzeja, koji je za njegova mandata dobio novu i suvremenu zgradu i postav. Zbog srpske agresije sjemenište i gimnazija šk. god. 1991./92. premješteni su u samostan u Živogošću. »Učeni franjevac i dobri duh Sinja«, kako ga nazvaše Sinjani, umro je u Omišu 31. kolovoza 2005., a pokopan u Sinju.

Supokretač i suurednik zbornika »Kačić«

Popis njegovih kulturnih pothvata i pisanih radova tolik je da se najvažniji mogu samo spomenuti.

Bio je istinski narodni prosvjetitelj, marni sakupljač narodne baštine, organizator, sudionik i svjedok kulturnih događanja, svemu utiskujući dubok i nenadomjestiv trag.

Bio je s jednako legendarnim fra Karlom Jurišićem jedan od pokretača i prvi suurednik zbornika »Kačić«, koji je kao nasljednik glasovite prijeratne »Nove revije« počeo izlaziti 1967. godine. Kao predsjednik ogranka Matice hrvatske u Sinju pokrenuo je i uređivao časopis »Cetinska vrila« 1993. – 2004. Objavio je dvadesetak knjiga i brošura, više od tristo znanstvenih i popularnih studija i članaka u petnaestak različitih periodika, sudjelovao je u nastanku četrdesetak znanstvenih zbornika (npr. o Dušanu Žanku, Milanu Begoviću, Filipu Grabovcu), a sam ih je uredio osam. Uredio je i dvadeset turističkih vodiča, od kojih je možda najpoznatiji »Visovac«. Povijesnoj znanosti pridonio je posebice zbornikom »Sinjska spomenica 1715. – 1965.« koji je 1965. uredio s fra Jeronimom Šetkom, te knjigama »Agrarni odnosi na otoku Žirju (od XVII do XIX stoljeća)« 1973., »Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja« (shematizam) 1979., »Mir i dobro. Monografija Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja« 1982. i »Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću« (1. dio 1995., 2. dio 1997.), »Zlato na grudima Majke: kratka povijest 300 godina štovanja Gospe Sinjske« i »Kratka povijest šibenske biskupije: o 700. obljetnici« 1997., »Grimanijev zakon: (mletački) zakon za dalmatinske krajine iz 1755./56.« 2005. Trajno su vrijedne njegove studije o Dugom otoku, na talijanskome »Tipi iconografici mariani nell’arte croata del XV e XVI secolo – Tipovi marijanske ikonografije u hrvatskoj umjetnosti 15. i 16. st.«, »Antun Dragutin Parčić i njegov glagoljski misal«, »Neiskorištena hrvatska pobjeda: uz 400. obljetnicu Sisačkog boja«, »Stanovništvo duvanjskog kraja u XVII. i XVIII. stoljeću«, »Skradin pod Venecijom« te posebice »Sv. Spas u Vrhrici« (Vrlici). Pisao je natuknice za »Hrvatski biografski leksikon«. Nastupao je na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, a neke je i organizirao.

Kako je i kada sve dospio, samo Bog zna!

Bavio se i poviješću umjetnosti i glazbom. Ne samo što je o tim temama pisao, nego je vodio brojne zborove, organizirao razne priredbe, nastupao kao solist, npr. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, na Splitskom ljetu i Dubrovačkim ljetnim igrama. Surađivao je s Borisom Papandopulom, koji je za njegov lirski tenor prilagodio ulogu evanđelista u Muci Gospodina našega Isukrsta, a mo. Anđelko Klobučar skladao je djela za nj. Godinama je u Sinju na Cvjetnicu pjevao Muku te na vigiliju Velike Gospe sastavio i u tradicionalnom tonu pjevao Pohvale Gospi Sinjskoj. Organizirao je brojne koncerte solista i zborova u svetištu u Sinju. Kako je i kada sve dospio, samo Bog zna!

Bio je »intelektualni biljeg kako gimnazije i samostana, tako i čitava Sinja i njegove krajine«, istinski narodni prosvjetitelj, marni sakupljač narodne baštine, organizator, sudionik i svjedok kulturnih događanja, svemu utiskujući dubok i nenadomjestiv trag.

IZVORGlas Koncila br. 15/2018.
Prethodni članakVIŠE OD OSJEĆAJA Reći djeci istinu
Sljedeći članakPRERUŠAVANJE ZA PREŽIVLJAVANJE Kada djeca spašavaju obitelj