KAD GOVOR UTIHNE PRED BOGOM Slušanje je baš evanđeoski čin

FOTO: Shutterstock

Službenik je izrazio čuđenje da predsjedniku države uspijeva završiti s prijamom stranaka u kratkom roku, a njemu to ne ide za rukom. »To je zato što Vi govorite«, uzvrati predsjednik. U Jakova se nalazi potvrda da slušanje ima prednost pred govorenjem: »Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori…« (Jak 1, 19). No i slušati se može pogrješno. Netko može misliti da sluša druge, a zapravo sluša samo sebe i svoje mišljenje. Isus stoga upozorava da i slušanje treba preispitivati: »Pazite kako slušate« (Lk 8, 18). Posebno kad je na drugoj strani netko drukčijega mišljenja, druge političke stranke, osoba u sukobu…

Za slušanje je potrebna ljubav. Drukčije se sluša dragu osobu, a drukčije osobu koju se ne podnosi. Treba htjeti slušati. Nije dovoljno čuti samo nečije riječi, potrebno je osluškivati i namjere.

Ne sluša se samo ušima. U slušanje je uključeno i srce, a u njemu su svijest i podsvijest, volja, misli, osjećaji, nutarnje rane, iskustva iz prošlosti, predodžbe o drugima… Sve to utječe na raspoloženje i sposobnost slušanja. Slušanje stoga treba biti usmjereno ne samo prema sugovorniku, nego i prema slušatelju. Dok se druge sluša, treba osluškivati stanje u sebi. Za slušanje je potrebna ljubav. Drukčije se sluša dragu osobu, a drukčije osobu koju se ne podnosi. Treba htjeti slušati. Nije dovoljno čuti samo nečije riječi, potrebno je osluškivati i namjere.

Neki čovjek, zabrinut zbog situacije u svojoj obitelji, pođe glasovitu duhovniku da potraži savjet. Ovaj ga sasluša, a onda reče: »Trebaš naučiti slušati svoju ženu.« Čovjek prihvati savjet, a nakon mjesec dana vrati se duhovniku da mu kaže kako je pomno slušao svaku riječ koju je žena izgovorila. Duhovnik mu nato smiješeći se reče: »Sad se vrati kući i slušaj svaku riječ koju žena ne izgovori.« Isus je umio slušati: »Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.« (Lk 2, 46-47)

Filozof Kierkegaard primjerom pokazuje da treba rasti prema molitvi kao darovanomu vremenu za slušanje: »Kako je moja molitva postajala sve više nutarnja i sve više klanjanje, tako sam imao sve manje potrebe za govorom. Na kraju sam posve zašutio. Postao sam, ako je moguće izreći najveću suprotnost govoru, slušač. Prvo sam mislio da moliti znači govoriti, a naučio sam da nije samo šutjeti, nego slušati. To je to: molitva ne znači slušati sama sebe. Molitva znači: utišati se, zašutjeti i čekati sve dok se ne čuje Boga.«