Duhovni život vjernika zbiva se prije svega u srcu, a ne tek na nekoj vanjskoj razini. Srce je naime središte svih ljudskih radosti, ali i žalosti. Ondje u dubini čovjeka donose se odluke za dobro, a isto tako i za zlo. Jasno, pretpostavlja to ljudsku sposobnost razlikovanja dobra od zla jer u suprotnom sve je prazan govor. Ako čovjek dakle nije sam u sebi sposoban razlučiti dobro od zla i pri tome se u svijesti, slobodi i volji opredijeliti za dobro, uzaludno je govoriti o grijehu, Bogu, ali i o duhovnosti. Jer cilj je duhovnoga života čovjeka dovesti u određeno suzvučje duha i tijela, u sklad onoga što čovjek živi izvana s onim što on jest u dubini sebe. Drugim riječima, trebat će živjeti iz dubine, odnosno iz duše.
U prvom čitanju Knjiga Sirahova, biser biblijske mudrosti Staroga zavjeta, govori o ljudskoj sposobnosti biti dobar i zao. Naime, biblijski pisac usmjeren je na prikaz ljudske slobode koja čovjeku uvijek ostavlja izbor. Ako želi, čovjek može držati zapovijedi te je to u njegovoj moći, veli mudri Sirah. Pred svakoga je tako stavljen izbor – vatra ili voda, smrt ili život. Postoji dakle u čovjeku potencijal za dobro, ali itekako i za zlo. Sirahu je vrlo važno to naglasiti.
Misao koju oblikuje Knjiga Sirahova važna je jer se čovjeku danas pod utjecajem raznih ideja može učiniti da nije slobodan, nego da je nemoćan i prepušten sebi i vihoru svijeta u koji je uronjen. No koliko god bio uvjetovan raznim činiteljima koji oblikuju njegov život, čovjek je ipak uvijek slobodan.
Slobodan je čovjek izabrati bolji život, život koji će ga istinski radovati i donositi mu osmijeh na lice iz dana u dan. Jasno, pretpostavljat će to hrabrost i iskorak prema boljemu, svjetlijemu i skladnijemu životu. Ne će tako čovjek uporno sebi ponavljati da ništa ne može promijeniti kad jednostavno u dubini sebe zna da može. Zna da može više poštovati druge ljude, da može više iskreno ljubiti čovjeka, ali u zdravoj mjeri i samoga sebe. Osobito je to važno za odnose koje ljudi međusobno grade u braku, obitelji i na radnom mjestu. Život bi bio puno lakši kada bi ljudi znali biti tu jedni za druge. Osluškivati, ali i čuti druge ljude. Jer ne će puno koristiti ako poslodavac sluša svoje radnike, ali ih uopće ne čuje. Isto tako ne vrijedi puno ako žena ili muž slušaju jedno drugo, ali se zapravo ne čuju jer se tjeskobno bore da potvrde tko je u pravu te pri tome ne biraju sredstva kako da povrijede drugoga. Životi su to koji ne donose radost, a na duge staze neizbježno vode u frustraciju, i to na više razina.
Korijen svih navedenih stanja jest u ljudskom srcu. To na osobit način opisuje evanđeoski odlomak ove nedjelje. Isus u nastavku svojega glasovitoga govora na gori stvari još više produbljuje. Zakon koji je vrijedio prije njegova dolaska ne želi poništiti ili mu umanjiti vrijednost, nego ga na neki način želi produbiti. Daje mu time još veću vrijednost, a čovjeka od pukoga legalističkoga pogleda na Božji zakon i odnos s Bogom vodi prema dubljemu odnosu. Ubijati i dalje nije dopušteno; činiti preljub i otpuštati ženu i dalje nije prihvatljivo. No Isus to sve dodatno analizira. Govori o onome što dovodi do ubojstva, ali i preljuba. To je samo ljudsko srce i njegove misli. I doista, ako je čovjek iskren prema sebi i drugima, to će priznati. Ni jedan grijeh koji se dogodi na vanjskoj razini nije tek plod neke ishitrene odluke, nego je plod nutarnjega previranja ljudskoga srca. Čovjek je u srcu već puno prije donio odluku da čini neki grijeh i on ga tada i čini. Iz toga razloga Isus govor o grijehu produbljuje, odnosno uvodi čovjeka u malo dublje shvaćanje svijeta duhovnosti i odnosa s Bogom.
Isusu je stalo prije svega pokazati kako je važno odnos s Bogom, a prema tome i s ljudima, graditi na dubljoj razini. Konkretno, to će značiti premještanje naglaska s ritualnoga i vanjskoga obdržavanja zakona na poslušnost Božjemu zakonu u srcu. Kao primjer može se uzeti praksa posta. Ne će tada biti toliko važno što i kako se jede. Jasno, pazi tada čovjek i na unos hrane i pića, no puno će više voditi računa o tome da mu to stanje u kojem se nalazi bude plodno tlo za razvijanje dubljega odnosa s Bogom. Stanje odsutnosti hrane potaknut će čovjeka da promišlja o svojoj ograničenosti i malenosti pred Bogom, a ne tek o tome što i kako je jeo toga dana. Jer ako ga post nije doveo do dubljega shvaćanja sebe, drugih ljudi i odnosa s Bogom, ne će biti neke velike duhovne koristi od takve prakse.
Najzad, što je temeljno u odnosu prema Božjemu zakonu koji uređuje odnos s Bogom i drugim ljudima? To je ljubav. Dakle, ako sve do sada rečeno nije motivirano iskrenom i čistom ljubavlju prema Bogu i čovjeku, sve vrlo brzo postaje tek prazan govor. A od praznih se riječi ne živi, nego većma od iskrene ljubavi koja proizlazi iz ljudske nutrine.
