Odlomak iz Knjige Mudrosti koja je najvjerojatnije nastala u drugoj polovici prvoga stoljeća pr. Kr., po svoj prilici u Aleksandriji, među heleniziranim Židovima, preuzet je iz trećega dijela te knjige, koji se bavi veličanjem Mudrosti i Božjega djela izbavljenja Izraela iz Egipta. Čitanje se posebno osvrće na Božju popustljivost prema Kanaanu, zemlji koju je Bog obećao Izraelcima i u koju ih je uveo nakon četrdesetogodišnjega boravka u pustinji. On je, naime, »zamrzio drevne stanovnike svoje Svete zemlje, jer su činili zlodjela grozna u vradžbinama i obredima bezbožnim«, pa ipak je i njih poštedio i dopuštao im da se pokaju. Tekst zapravo nastoji protumačiti ono što se vidi u knjizi o Jošui, Knjizi o Sucima i u knjigama o Kraljevima, da su starosjedioci Kanaana i dalje nastavili živjeti u toj zemlji te su se Izraelci još dugo s njima sukobljavali. Božja odluka da bude popustljiv prema tim narodima nije znak njegove slabosti, jer osim njega »nema Boga koji se brine za sve«.
Dapače, Božja moć toliko je velika da je on nema razloga zloupotrijebiti. On provodi pravednost sasvim nepristrano i slobodno, a njegovo suvereno gospodstvo nad svim bićima omogućuje mu i poziva ga da bude blag sa svima. On svime vlada i sve može poštedjeti. Božja se moć očituje u obliku kazne samo onda kada ljudi spoznaju Boga i njegovu snagu, a ipak joj se drsko suprotstave. Bog je predstavljen kao moćni vladar koji se milostivo odnosi prema svojim podanicima, pa su mu i sudovi blagi, a narodom upravlja pažljivo i brižno. Svojim načinom postupanja Bog poučava i čovjeka, pa od njega traži da bude doista čovječan. U tome mu uzorom može biti Mudrost u koje je »duh čovjekoljubiv«, »nepristran«, »dobrohotan«, »dobrotvoran«. Mudrost je »slika dobrote Božje«. Bog pak »ne ljubi nikoga osim onoga koji se druži s mudrošću«. Oponašajući stavove mudrosti, čovjek zaslužuje ljubav Božju te mu Bog udjeljuje pokajanje za grijehe. To je izvor nade za Božje sinove, za one koji nastoje biti čovjekoljubivi, dobrohotni i blagi u odnosu prema drugima.
Evanđeoski odlomak nastavlja Isusov govor u prispodobama. Tekst se sastoji od četiri prispodobe, a sve je uokvireno prispodobom o kukolju i njezinim tumačenjem, slično kao što je i prvi dio besjede u prispodobama bio uokviren prispodobom o sijaču i njezinim tumačenjem. I te prispodobe kao temu imaju kraljevstvo nebesko, a preuzimaju i govor o sjemenu. Premda su međusobno slične, one imaju drugačije poruke. Dok je poruka prispodobe o sijaču bila usmjerena na spremnost onoga koji prima riječ, prispodoba o kukolju u svom središtu ima podjelu do koje dolazi u Kraljevstvu i način kako se prema toj podjeli ljudi imaju odnositi. Ljudi su pozvani da ne sude jedni druge, nego da taj sud prepuste Sinu Čovječjemu. Njegovi će anđeli pokupiti sve bezakonike i »baciti ih u peć ognjenu«. Prispodoba o gorušičinu zrnu ima opet različitu poruku. U njezinu središtu nije ni osoba koja prima riječ ni podjela na sinove Kraljevstva i sinove Zloga, nego životna snaga samoga Kraljevstva. Jednom posijano, ono raste do neslućene veličine. To je zapravo riječ utjehe prvim kršćanima koji su bili tek malena skupina unutar velikoga židovskoga naroda, a onda i unutar golemoga Rimskoga Carstva. U svojim su očima bili neznatni, bili su progonjeni i činilo se kao da ne mogu pobijediti protivštine koje su im dolazile ususret. Prispodoba o gorušičinu zrnu, koje je »najmanje od svega sjemenja«, vraća kršćanima dostojanstvo i svijest o vlastitoj veličini koja nije u njima samima, nego u Božjem naumu spasenja za cijeli svijet. Paralelno s tom prispodobom može se čitati i prispodoba o kvascu. I kod nje je jasno da kraljevstvo nebesko od malenih i skromnih početaka ima izrasti u veliku i moćnu stvarnost. Kratko evanđelistovo tumačenje o tome zašto Isus govori u prispodobama navodi riječi Psalma 78: »Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta.« Nastavi li se čitati taj psalam, vidjelo bi se da je to što je skriveno od postanka svijeta ustvari slava Gospodnja i sila njegova, tako da ljudi u Bogu nađu svoje ufanje, svoju nadu i pouzdanje, a sami vrše njegove zapovijedi.
Odlomak iz Poslanice Rimljanima u prvi plan stavlja molitvu kod koje »Duh potpomaže našu nemoć« te se »za nas zauzima neizrecivim uzdasima«. Taj Duh nije tek izvanjsko očitovanje čudotvorne i karizmatske moći, kao što se to događalo u Starom zavjetu, nego je nutarnje počelo novoga života koji Bog dariva. Primljen je po vjeri i krštenju, prebiva u kršćaninu i od njega čini sina Božjega, te u njegovu srcu nastanjuje Krista. Zbog toga je taj Duh i počelo kršćaninove molitve, on ga stavlja u izravan odnos sa Sinom i s Otcem. Time je i kršćanska molitva prisnija, djetinja, jednostavna, a onda i iskrena i slobodna. Po tom Duhu kršćanin želi ono što Bog želi i zato je svaka prava kršćanska molitva uslišana već prije nego što je izgovorena jer je odraz Božje volje. Duh Božji u kršćaninu moli: »Budi volja tvoja.« I dok Bog zna koja je želja Duha, Duh se »po Božju zauzima za svete«. Zapravo je to zauzimanje za svete i želja Duha i volja Božja. Ta Bog želi da se svi ljudi spase.
