Burno prolaze rasprave o plaćama, koeficijentima, vrijednostima pojedinih zanimanja, njihovoj važnosti za društvo… No upada u oči činjenica da glazbenike nitko nigdje nije ni spomenuo. Sindikate imaju više-manje sve struke tzv. javnoga sektora, međutim glazbenici ga kao struka nemaju. Još i šire, umjetnici u Hrvatskoj, bez obzira na to kojega usmjerenja, nemaju svoj sindikat kao jedinstveno tijelo koje bi branilo njihova prava, brinulo se o struci, sustavu i dostojanstvu ljudi iako većina njih radi u službama i institucijama od društvene važnosti.
Zašto je tomu tako? Neugodna činjenica koju mnogi umjetnici, od glazbenika, kazalištaraca i plesača pa sve do likovnjaka u Hrvatskoj, kao da ne žele priznati jest ona da umjetnost odavno više nije stvar od javnoga interesa koja bi se sama po sebi razumijevala. Te apriorne pretpostavke odavna su nestale, a za nezadovoljavajući status nije toliko odgovorna agilnost administracije koja bi se prilagođavala vremenu i trendovima, nego naprotiv njezina lijenost. Da, ovaj sustav još uvijek postoji i funkcionira zahvaljujući činjenici da se hrvatske državne administracije njime zapravo ne žele ozbiljno baviti pa, iako još uvijek živ, malo-pomalo odumire bolnom i sporom smrću, postaje zombi, živi mrtvac.
Ili tržište ili državne jasle
Inozemna iskustva zemalja sličnoga kulturnoga kruga govore da su mnoge u procesima prilagodbe novim kulturnim i gospodarskim okolnostima odavna započele procese »deelitizacije« i »deetatizacije« umjetnosti u smislu da su je jednostavno stavile u koš s ostalim kulturnim industrijama. Pretvorile su je u još jednu gospodarsku djelatnost koja mora imati pozitivnu bilancu ili će, kao i sve ostale djelatnosti koje ju nemaju, jednostavno otpasti. Koliko god neugodno to zvučalo, ima i nešto iskreno u cijeloj toj priči, zacijelo puno iskrenije od hrvatske priče gdje se s jedne strane prodaje nekakva kvaziprosvjetiteljska priča o tome kako je umjetnost važna za društvo, razvoj pojedinca i očuvanje kulture, a s druge se strane ne radi ništa da taj sustav funkcionira na održivim temeljima. Drugim riječima, ili tržište ili državno dotirana i upravljana umjetnost i kultura, ovaj hrvatski poluproizvod odavno ne drži vodu, samo se produžuje agonija do neizbježnih promjena.
Kako zapravo izgledaju borbe za prava umjetnika i umjetnosti u Hrvatskoj, a kako ponegdje u inozemstvu? Iako ima sličnosti, ima i velikih razlika u prvom redu zato što su se u inozemstvu ipak donekle uspjele uspostaviti strukture koje su sposobne govoriti u ime kolektiva i što se njihov glas ipak čuje. U Hrvatskoj se ne čuje ništa jer nitko ne govori. Kad je početkom ove koncertne sezone Simfonijskoga orkestra HRT-a prije koncerta pročitano priopćenje o katastrofalnom stanju u orkestru koji su počeli napuštati zaposlenici, o tome se oglasilo nekoliko novinara, novinarski sindikat i Hrvatska glazbena unija priopćenjem od jedne kartice teksta. Hrvatsko društvo orkestralnih i komornih umjetnika ni Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika nisu se oglasili ni jednom riječju. Ali zato je u medijima snažno odjeknulo priopćenje predsjednika Svjetske federacije glazbenika (FIM) koje je ovaj mjesec odaslalo izvješće o stanju u orkestru i zahtjev upravi HRT-a da se pozabavi tim problemom. Čim priča dobije neku međunarodnu reakciju, uši se u Hrvatskoj bar malo podignu.
Što će biti s Orkestrom i Zborom HRT-a teško je predvidjeti, međutim činjenica da se glazbenici u Orkestru, ako se misle sindikalno postaviti, moraju obraćati javnosti, raznim nevladinim udrugama, strukovnim udruženjima ili nekim inozemnim udruženjima žalosna je sama po sebi. Žalosno je i to da je najveći glazbenički inkubator u zemlji, Muzička akademija u Zagrebu, ove godine usred zime bila prisiljena ugasiti grijanje u zgradi na tjedan dana da bi netko napokon reagirao na apele i uporna objašnjenja da, ako želimo kao država imati glazbeno obrazovanje i glazbenu umjetnost kao održivu struku, netko to sve skupa mora plaćati, voditi, osmišljavati, brinuti se za to. Ili treba svima jednostavno reći: »Ne, društvo vas ne treba, nađite drugi posao, pobrinite se sami za sebe, živite od tržišta i skinite nam se sa grbače.« Jer ono što glazbenici čuju u pozadini priče o tome kako su oni važni za društvo i vide iz načina na koji se prema njima odnosi (uvijek s onom slavnom: »Budite sretni što imate plaću«) – jest upravo to.
Kad Hollywood štrajka…
Ali da nešto opasno ne štima sa stanjem na umjetničkom tržištu općenito, govori i činjenica da je čak i veliki svjetski stroj za proizvodnju umjetnosti i šunda otišao u štrajk. U Hollywoodu su prvo štrajkali pisci, scenaristi i glumci, pa obični radnici, a sada se upravo priprema i štrajk glazbenika. Žele regulirati svoja prava na tantijeme, naplatu streaming-kompanija, upotrebe umjetne inteligencije itd. Samo, njihovi zaposlenici su udruženi u razne sindikate pa su i njihovi zahtjevi primljeni ozbiljno. Nešto će se vjerojatno i dogovoriti. S ove je strane bare prije mjesec dana najavljen veliki štrajk u Engleskoj nacionalnoj operi koja je planirala velika otpuštanja u sklopu planiranih rezanja proračuna.
Sindikati su za sada ipak prisilili upravu na neku vrstu dogovora, međutim priča o tome da je sezonalizacija, tj. angažiranje glazbenika samo za jedan projekt, uz praktično ukidanje stalnih radnih mjesta, zapravo stvarnost cijeloga sektora lebdi u zraku već godinama i kad-tada će se do kraja realizirati. To se najbolje vidi na primjeru talijanske opere. Njihove su kuće prije desetak godina bile pogođene serijama štrajkova, s velikim rezovima u financiranju i otpuštanjima, sa samo tri operne kuće koje su bile održive i u financijskom plusu. Doveli su se do toga da je u cijeloj zemlji ostalo samo 14 kuća, da su po broju predstava na milijun stanovnika tih godina bili pali na dvadeseto mjesto na svijetu i da je čak i Hrvatska tada imala više produkcija na milijun stanovnika. Danas im operne kuće rade na sezonskim principima stvarajući sustav u kojem je tzv. prekarni rad postao pravilo, a ne iznimka. Sindikati su odavna zašutjeli jer više nemaju što ni napraviti, šteta je nepopravljiva, Italiji njezina opera više nije na popisu prioriteta.
Umjetna inteligencija ne štrajka
Danas Austrija s gotovo sedam puta manjim brojem stanovnika ima isti broj opernih produkcija kao i Italija, zemlja koja je praktički izumila operu. U Njemačkoj se štrajkalo i prosvjedovalo kad se kod ujedinjenja Njemačke ukidalo čak 35 velikih orkestara s više od 2200 radnih mjesta u njima. Ništa se nije moglo učiniti, nikada se ti orkestri nisu ponovno otvorili. Primjera je od zemlje do zemlje mnogo, nekada su sindikati kratkoročno nešto i uspjeli napraviti, ali opći trend je očit, radnih je mjesta sa svakom krizom sve manje, a glazbenicima je na tržištu sve teže. Tako će vjerojatno završiti i zahtjevi hollywoodskih autora.
Može se donijeti zakonska i ina regulativa oko upotrebe umjetne inteligencije u proizvodnji glazbe, ali ona već sada preuzima ulogu skladatelja i izvođača, to je trend kojemu se jednostavno ne će moći umaći. Nije da se zakonodavci ne »brinu« o tim pitanjima. Evo, EU je upravo usvojio »Okvir za društveni i profesionalni položaj umjetnika i radnika u kulturnim i kreativnim sektorima«. I opet je tu ta slavna rečenica o važnosti kulture i kreativnih sektora za društvenu koheziju, ekonomiju i razvoj pojedinca. Međutim sve je to na kraju hrpa birokratskih fraza koje nemaju nikakve veze sa stvarnim životom niti se na ijedan način suočavaju s činjenicom da ta famozna europska kultura i umjetnost ili umiru ili u najboljem slučaju odlaze na margine.
Duge dvije štrajkaške godine
