Bijeg iz civilizacije. Kad je već Zagreb postao prevelik da, ni na desetak ljetnih dana, više ne može pobjeći sam od sebe, pobjegao sam ja iz njega, željan praznine u prometu i pogledu. S Dankecom na gruntu kod Dudeka, u dovoljnoj ne-blizini Zagreba. Ipak, nedovoljno daleko za potpuni bijeg…
– Hej, Vilko, hoćeš opet o »veselim političarima«, kak si i u prošlome broju »Koncila«? – iznenađuje me načitanošću Dudekov »sused Krešo«, držeći u rukama neke desete novine. – Ti si o našima, a ovi stranjski političari su još bolji, daj vidi kak je smiješan ovaj britanski Boris! Kak je porinul nos u sladoled na ovoj sliki, ha, ha! A tu, gleda »ukriž«, poglečte ovdje, zinul kak da bu ćevape i hamburger skup utrpal u čubu. A tek zurka, i taj na glavi ima ćubu, gnijezdo kak’ i američki predsjednik! Evo ih tu obojice, ha, ha, kak su izobličeni, bolj’ su raskuštrani neg’ moje kokoši!
– »Od čube do ćube«, ukratko, nigdje normalne slike. A ti, Krešica, ti se još rugaš ljudima, ha? – opominje ga prijateljski Dudo.
– Je, pa kad… – sliježe Krešo ramenima – evo, i novinari su napisali za Borisa da je »klaun«, »kraljičina luda«, »europski Trump«… Moraš se smijat, kad su »opičeni« i tak smiješni!
– Smješniji od »euro-teturavka« koji pod alkoholnim parama sapliće samoga sebe, nosi rasparene čarape i pred kamerama štipka za riti kolege političare po briselskim hodnicima?? – ubaci mu se Dankec. – Smješniji od političarke koja ima tikove kao da su joj se ispraznile baterije? Ali njih baš ne ćeš naći, u medijima, kako im se rugaju… Kako to? Američkom se predsjedniku rugaju i što ima »premladu« ženu, jer valjda im je puno prirodniji i manje smiješan predsjedničić koji oženi gospoju koja mu može biti mama, a možda i je?! Ali, daj se pokušaj narugati tim drugima, pa ćeš proći kao i oni koji su se podsmjehivali austrijskoj bradatoj Barbiki na Euroviziji, pa bili osuđeni da su »natražni«, »zatucani«, »homofobni«…
– Je, tako vam je to kad se podruguju »tolerantni«. Kad se oni rugaju, onda je netko smiješan i samo zbog debljine, nosa ili frizure, a kamoli stavova… – prozborih i ja, u dubini ćelave glave zavidan svima s fazanskim frizurama. – Imamo i mi naše »boriseke« i »trumpleke« kojima se slobodno ruga, docrtava i Hitlerove brčiće i magareće uši, a da sve i dalje bude »fina« ironija i »smiješna« satira. Jer, zna se dokud danas ide satira. Do one najtanje, običnim smrtnicima nevidljive crte iza koje se počneš rugati njima: tolerantnima, inkluzivnima, liberalnima, socijalnima, otvorenima, kooperativnima, naprednima, kompromisnima, progresivnima i kako si još sve ne tepaju ti pijetlovi novoga, perfidnoga globaliziranog jednoumlja po kojem smo svi koji ne mislimo poput njih automatski mrzitelji, rasisti, ksenofobi, homofobi ili u blažoj verziji »samo« klaunovi, natražnjaci, pobožnjaci, »konzerve«… Uglavnom, takvi da nemamo pravo narugati se njima jer je to automatski »govor mržnje«, netolerancija i ugrožavanje nekih prava za koja nismo ni sanjali da postoje!
– Uh, kako si »zabrijao«, srce će te, kaj ti je došlo? – pogleda me Dudo zabrinuto kao da ćemo tog časa (bez prava glasa) uvesti euro, pa me trkne pod sedmo rebro i namignu. – Hajde, diži se! Idemo vidjeti Krešine kokice, pa se tamo mirno i dosita rugati, čak i gazdaricama kokošinjca koje su prve po redu za kljucanje!
