– Pa ovi tvoji nisu normalni! – »pokosi« me Željac i prije nego je počeo naš svakotjedni »hakl«.
– Koji moji?!? – »zahaklam se« na izazov.
– Pa ovi austrijski biskupi, ovi koji su zabranili misu u Bleiburgu!
– Pa što bi oni bili moji?
– Pa ono, katolici su… – zbuni se načas Željac, ali se pribra i još otrovnije nastavi: – Ili možda nisu?
– Pa onda su tvoji kao i moji! Pa i ti si rimokatolik! – ne dam se ni ja. – Ili možda nisi…
– Hajde, hajde, znamo da ti ideš na misu svake nedjelje, a mi… a ja samo na one veće, kad su pravi blagdani! – lakonski me »pregazi« Željac pa nastavi »vožnju« bez (moje) dozvole. – Zato su oni više tvoji biskupi nego moji, ti koji su se drznuli zabraniti nam misu na polju koje je naš hrvatski simbol, mjesto nečuvene patnje i stradanja…
– Ma, ja mislim da to ni tak strašno kak ti predstavljaš – krenu Debeli, očito željan smanjiti Željcovu ostrašćenost – pa dogovarali su se naši s Austrijancima… A čul sam i na radiju, u vijestima, jednog župnika, pastira, onak’ s pravim propovjedničkim glasom, kad je rekel da je ta austrijska odluka u redu i da nije usmjerena protiv vjerskih sloboda i vjernika, već naprotiv da ih želi zaštititi od zloupotreba…
– Je, samo što tebi, izgleda, treba slušni aparat! – morao sam ga prekinuti. – Jer to nije bio župnik nego župan, i to istarski… I nije nas, »vjerničke ovčice«, baš pastirski smirivao, nego više »strigao«, vrijeđao.
– I veliš, dogovarali su se?? E, jesu se izdogovarali, svaka čast! Kao da je Austrijancima u uho šaptao sam nečastivi s filozofskog fakulteta, ha, ha! – povrati se u razgovor Željac. – A možda i jest? Ova nam je odluka prava pljusketina…
– Daj, prestanite metiljati, pa proći će nam termin za nogač! – Debeli, samo da prekine diskusiju, stavi na kocku i »najvažniju sporednu stvar na svijetu«. – Uostalom već su ovi odgovorni predložili da se ove godine misa slavi na Udbini, pravome mjestu za sve hrvatske žrtve…
– E, ne! – odlučno se javi i dotad šutljivi Toma. – Prava bi vlast rekla da će ove godine blajburška misa biti u… Kumrovcu! Ako ne može bit na mjestu zločina, onda nek’ bude na mjestu zločinca! Jer sve dotud, na svoj način, proteže se Bleiburško polje. I još bi prava vlast naložila ovima koji svake godine pionirski hodočaste pred kuću »Ljubičice bijele« i tamo imaju svoje titoističke »mise«, da ove godine oni sa svojim crvenim petokrakama, čekićima i drugim krvavim simbolima odu na Bleiburg. Toliko da vidimo koliku bi njima kaznu Austrijanci »odrezali« za takvo ukrasno znakovlje!
– Pa… možda bi se i prevario jer mislim da Austrijanci samo osluškuju »naše« glasove – Toma nastavi i nakon što smo ušli u svlačionicu – a nije tu kod nas komunistička petokraka običan znak, jok! Samo su njoj dopuštene mijene. Samo ona je mogla biti prvo oslobodilački znak pa u devedesetima okupatorski i fašistički, da sad ne spominjemo da je bila totalitaristička; za razliku od ZDS-a koji nikako nije smio iz zloćudnog prijeći u domoljubni pozdrav. I sad, još na sve to, crvena petokraka doživljava i svoju treću preobrazbu…
– Kakvu pak sad? – više nas zinu, Debeli izlanu, a Toma sve »počepi«:
– Pa sad je požutjela, pretvorila se u jednu od sjajnih eurozvjezdica, liberalna i napredna u… znaš kako!
