Evanđeoski izvještaj ove nedjelje smjera prikazati nesposobnost Isusovih suvremenika da u jeku njegova zemaljskoga života njega, Sina Božjega, istinski priznaju takvim. Čitatelj od početka jedanaestoga poglavlja Matejeva evanđelja, a i prije, promatra kako Isus čini mnoga znamenja u narodu, a ipak ne dolaze svi ljudi do spoznaje da je on uistinu Božji Sin. To ujedno biva temeljna drama evanđeoskih izvještaja. Prepoznati u Isusu doista Boga čini dakle jezgru dramaturgije evanđelja, a u isto vrijeme prezentira i temeljnu dramu u životu vjernika – priznati da je u Isusu iz Nazareta doista Bog na djelu, odnosno da on sam jest Sin Božji. I opravdano se svaki dobronamjerni čitatelj evanđelja pita o razlozima te drame. Što bi dakle bio glavni uzrok nesposobnosti čovjeka da u Kristu prepozna Božjega Sina te samim time dođe do mira i iscjeljenja svojih nutarnjih rana?
Krotkost srca i poniznost pred Bogom
Isus kao da želi dati odgovor na netom postavljeno pitanje upravo u ovonedjeljnom kratkom evanđeoskom ulomku. Pogled usmjerava prema nebu, odnosno svojemu nebeskomu Ocu, te uzvikuje: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!« Malenost je jedini ključ za dolazak do Boga i otkrića Božjega života. Da, valja ponoviti, otkrića Božjega života već sada ovdje na zemlji jer to i jest ključ života u vjeri. Vjerovati evanđelju i onomu što Crkva čini u vjernosti tomu evanđelju bit će jamstvo dolaska do Boga. Mudrima i umnima to ne biva očito.
Izrazom »mudri i umni« u kontekstu starozavjetne svetopisamske baštine evanđelist Matej koristi se u negativnom smislu. Želi se reći da su oni koji sebe napraviše mudrima i umnima daleko od otkrića mudrosti koja dolazi od samoga Boga. Ljudi su to koji pred očitim dokazima da je Bog živ i dalje ne vjeruju budući da im je puno važniji sud vlastita razuma od prepuštanja Bogu i njegovu otajstvu. Oni bi uvijek vjeru htjeli svesti na ono što oni mogu svojom glavom. Nije da oni ne vjeruju ni u što, no ono u što nekako najviše vjeruju jest primat vlastitoga razuma. Zaboravljaju pri tome da i oni koji vjeruju Kristu također imaju razum i vlastitu pamet, no ipak im je puno važnije nešto drugo, a to je krotkost srca i poniznost pred Bogom koji ih uvelike nadilazi.
Poznati francuski filozof i dramaturg Fabrice Hadjadj u svojoj knjizi »Vjera zlih duhova ili ateizam na temelju Jakovljeve poslanice i retka koji će reći: ‘I đavli vjeruju, i dršću’ (Jak 2, 19)«, promišlja o naravi vjere. Dolazi do zanimljivih zaključaka. Jedan od njih je i sljedeći. Razlika između vjere zlih duhova i vjere istinskih vjernika samo je jedna, a to je ljubav. Vjernici Boga ljube i uvijek mu pristupaju u ljubavi i iskrenosti srca. Čine to i onda kada o Bogu ne znaju puno na umnoj, odnosno intelektualnoj razini jer nisu studirali teologiju. Njima je puno važniji stav pobožnosti i udivljenja pred Božjim otajstvom od bilo čega drugoga. Nisu time tek vjernici koji u crkvu idu iz tradicije i zato što ih je to netko naučio pa oni to ponavljaju kao obrazac koji im je zadan od djetinjstva.
Istinski mir za kojim svačije srce istinski čezne
Istina, praktične su vjernike vjeri poučili vjerojatno njihovi roditelji, djedovi i bake još u djetinjstvu, no s vremenom su Boga istinski uzljubili i sami te mu sada pristupaju u iskrenom vjerničkom predanju. Zli duhovi s druge strane, veli Hadjadj, o Bogu znaju sve. Poznati su im svi koncili na kojima se o njemu na vrlo umnoj razini raspravljalo. Znaju citirati svaki odlomak Svetoga pisma, i to napamet bez ikakvih pomagala. Međutim Bogu ne pristupaju u ljubavi i zato što ga doista vole cijelim svojim bićem, nego na način da se s njime uvijek nanovo žele raspravljati i dokazivati mu nešto. Kao da on sve to već ne bi znao pa da mu sve treba podrobno pojasniti. Zaključuje tako Hadjadj da je puno važnije Boga istinski ljubiti negoli o njemu znati sve teološke aksiome.
Ljubiti Boga svim svojim bićem može, a razvidno je iz dosadašnjega promišljanja, jedino malen i ponizan čovjek. Onaj koji se poput samoga Krista ne želi držati svojih uvjerenja i znanja, nego se želi prije svega ponizno prigibati pred Bogom i njegovim otajstvom u svijesti da je pred njim jako malen. Ta malenost tada donosi još nešto, a to je mir srca. Čovjek tada ulazi u prostore mira i sabranosti u kojima se istinski osjeća dobro jer je dopustio Bogu da mu daruje istinski smisao i ispunjenje. Zadobio je tako mir koji ga odmara. Nije više opterećen stalnim brigama i ljudskim mišljenjima. Nikomu se više ne treba dokazivati. Umor tada prestaje jer se počelo živjeti na jednostavniji način. Ne leti se više neprestano samo za ugledom i profitom. Odnosi s ljudima počinju se graditi bez koristi, samo iz ljubavi. Sve to s vremenom čovjeku donosi istinski mir te on osjeća da više nije opterećen i umoran.
Moliti je ove nedjelje ni za što drugo nego prije svega za dar poniznosti i krotkosti srca kakvo je sam Krist imao. Ulog je velik – dolazak do istinskoga mira za kojim svačije srce istinski čezne.
