UTVARA ILI POMOĆ? Isusov hod po vodi potiče vjernike da se i sami usude izići iz olakih osuda

XIX. nedjelja kroz godinu (Mt 14, 22-33)

Foto: Shutterstock

Evanđelje po Mateju prikazuje što su učenici učinili u trenutku olujnoga nevremena. Nisu očekivali susret s Bogom, nego utvaru: »Učenici, ugledavši Isusa kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: ‘Utvara!’ I od straha kriknuše.« Umjesto da je među njima vladala povezanost uzdanjem u Boga, oni su imenovali Isusa strašilom, zbog kojega su počeli kričati.

Među učenicima je zavladao strah. Lađa je bila daleko od obale, puhao je vjetar koji ih je umjesto na pučinu otpuhivao prema sve dubljoj vodi. Valovi su navirali u lađu. Zavlada je panika, panika koja je eksplodirala tek kada su učenici u daljini ugledali nekakvu siluetu. Čudna je ta silueta. I umjesto da u trenutku panike, dok su ih valovi ljuljali tako da su mogli pomisliti samo na utapanje, napokon u nekakvoj dalekoj silueti ugledali barem malenu nadu da im se netko približava, oni su postali prestrašeni. Eto kako čovjek, kada mu se pomoć približava, sve može promatrati negativno. Svojega Spasitelja, kojega su već i u daljini mogli prepoznati, jer su znali da je bio ostao na obali, oni su proglasili utvarom. Učenici su uspjeli odrediti o kakvoj se silueti radi čak i prije nego što su skupa kriknuli. Prvo su lik imenovali utvarom, a zatim kriknuli. Još ga nisu dobro ni razabrali, ali su se dogovorili da će ih ustrašiti. Krik, taj jaki oštar uzvik koji se ispusti nesvjesno, učenici su umjetno ispustili! Kriknuli su kada su dali Isusu oznaku da je utvara. Kao da su htjeli opravdati svoj promašaj etikete koju su nadjenuli Spasitelju. Bog je postao utvarom. Spasilac se pretvorio u sablast pred kojom se kriči.

Pa nije li da se često spasioci proglašavaju utvarama? Oni koji pomažu bivaju razlog strahovanja. Nekada se bez razloga odbija i pomoć jer se misli da onaj koji nudi pomoć ustvari želi neki svoj sebični cilj. Krikovi postaju iznenadne sumnjičave misli: »Možda će mi nešto uzeti? Pomaže jer ima koristi od toga!« Potpuni gubitak nade, pomračenje uma koji u svakoj pomoći traži priliku za razdor. Isusov lik koji je postao utvara tako se lako može etiketirati u raznim civilnim službama. Pa i u velikoj oluji koja je poharala Hrvatsku prije nekoga vremena… Našlo se onih koji su i po vatrogascima, i po civilnoj zaštiti, i po brojnim volonterima bacali pritužbe jer upravo njihova kuća, njihov posjed, njihov automobil – nisu bili odmah vraćeni u prvobitno stanje. Mislilo se da su spasioci zakazali jer su sigurno obavljali poslove onih koji su podobniji. A i kada dođu, žrtva koju su prinijeli tako se brzo zaboravi. Olako se onoga koji pomaže prikazuje utvarom, čas ga se uzdiže u nebesa, a već nekoliko trenutaka kasnije strmoglavljuje proglašavajući sablašću.

Ivan Zlatousti donosi da Isus ima svoj razlog zašto se nije pred učenicima odmah očitovao kao učitelj: »Kada je Bog na točki da ukloni naše strahove, donosi nam druge gore stvari, još alarmantnije. Uz oluju, učenike je mučio i prizor, ne manji od oluje. Niti je Bog uklonio tamu, niti se odmah očitovao, nego ih je obučavao po strahovima upućujući ih da budu spremni sve podnijeti. (…) Krist se nije otkrio prije nego što su oni povikali. Što je njihova uzbuna bila jača, to su više pozdravljali njegov dolazak. Kada su kriknuli, Isus im je odmah prozborio. Riječ je uklonila njihov strah i pobudila im povjerenje. Budući da ga nisu uspjeli prepoznati iz onog što su vidjeli, on im se očitovao svojim glasom.«

Olujna situacija koja je zatekla Isusove učenike može se dogoditi svakomu kršćaninu. Lako je drugoga proglasiti utvarom. Umjesto riječi zahvale, najlakše je tražiti više i naduriti se. Bog, naprotiv, na uvrjedu učenika nije odgovorio osvetom, nego je hrabro nastavio hodati po vodi. Isus koji hoda po vodi donosi nadu. Jedino je to bilo bitno. Njegov hod po vodi potiče vjernike da se i sami usude izići iz olakih osuda, neka naprave nešto korisno u vlastitom životu: priteknu u pomoć ne očekujući zauzvrat ništa, daju zahvalno lice svojemu bližnjemu, više iznose pohvale, a manje pokude, daruju bez bojazni da će ostati nezaštićeni, ne skrivaju se u trenutcima tuđe slabosti. Možda bi i u neprilikama olujnih vremena tada bilo manje ismijavanja, a više žrtvovanja; manje prigovaranja, a više zasukanih rukava. Tako se ruše sablasti, tako se iz života tjeraju etikete, tako se svijet čini boljim mjestom.

Gospodine, nemoj nam dopustiti da se uvučemo u spiralu olakoga kritiziranja svake pomoći, nego daj da u sebi gajimo nadu koja nas otvara prema najvećemu Pomoćniku, Isusu Kristu, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.