»Možeš si misliti, Vilko, što su mi unuci i sin priredili?« – u subotnje jutro došao me oraspoložiti moj šuro, »Sin Oluje«. »Dođu i pitaju me: ‘Deda, stari rokeru, ti sigurno znaš onu novu rep pjesmu?’ Ja im lijepo odgovorim da znam samo priču o djedu koji je posijao repu, pa ‘povuci, potegni, iščupati ju ne može’. I kako mu je upomoć došla baka, unuk, Žućo… sve do miša, kad su konačno iščupali repu. Onda mi mulci vele kako bi ja mogao biti taj miš, pa mi uguraju CD u računalo, i istog trena odu, keseći se: ‘Poslije dođemo vidjeti jesi ju iščupao, repu, ha, ha!’ Čim je svirka počela, shvatio sam što su mi uvalili: one repere iz ‘Tram 11’, kojih su sad pune ekranske stranice… Možeš mi vjerovati, ‘šogi’, da sam deset puta mahinalno gasio program, koliko je tu vulgarnih riječi? Užas! Uplašio sam se da mi na računalo, uz uobičajene reklame za prostatu, ne počnu dolaziti i filmići za ‘prostotu’! Ipak, kad sam skužio da je to na CD-u, i kad sam zamolio tvoju sekicu da mi zaveže ruke, uspio sam preslušati sve pjesme. I… došao do tebe, da ti budeš miš za izvlačenje te ‘repe’, ha, ha! Jer, Vilko moj, uza sve ‘psovačine i prostačine’, koliko je tu pogođenih stihova i rima o tome ‘kako nitko neće radit, a svi bi neka prava’, o ‘dubokoj državi koja smrdi na boljševike’, o onima koji se ‘bore za abortuse’, o ljevičarima koji nam sišu novčeke… Ma, znam ja da si ti prepobožan da to slušaš, al’ kad bih ti sve malo »dezifincirao« od vulgarnosti, vidio bi ti tu i ironije, groteske, sarkazma i svih oblika humora kojih kod tebe nikad nema! Čak su, i prije Pape, progovorili kako se ‘psi vodaju na uzici, a nema djece na ulici’. A čuj ovo, s tom ‘repom’ su me skroz oborili, čak potaknuli: ‘Možemo se žalit zbog lopova i politike, ili trijezni priznat: za ovo nema isprike’! Ha, možemo li priznat?
Ukratko, ja sam im se, tim reperima, javio preko svojih mladih. Napisao sam im pismo, pa im ga oni poslali po tim mrežama. Rekao sam im da kao branitelj slobode umjetničkog izričaja naručujem sedam njihovih albuma, koje im je izdavač izdao pa izdao, povukao. Ono, za ‘sedam sekretara SKOJ-a’ u bližoj okolini, kojima ću ih darovati jer samo tu vrstu umjetnosti razumiju! I još sam im napisao nek’ se pred kamerama i mikrofonima ništa ne opravdavaju i brane, nit’ tumače ‘što su htjeli reći’, ne samo zato što im je to nemoguća misija, već zato što im je puno jednostavnije samo da sa sobom ponesu istovrsna ‘djela’ svojih lijevih ‘kolega umjetnika’, od glazbenih do kazališnih i literarnih, te osobito svežanj naslovnica lista naj-manjinaca, čije blasfemije i druga gnjusna vrijeđanja plaćamo mi, sama država! Jer reperi ipak nisu tražili ni premijerovu ni predsjednikovu dotaciju za svoju javnu ‘umjetničku’ vulgarizaciju!« – završi šuro gotovo repajući pa se zamisli: »Samo, ne će me sad valjda zbog tog pisamca privesti na ‘obavijesni razgovor’? kao onog mog zadarskog vršnjaka zbog ‘premijernog dočeka mućcima’…«
