KADA ISPOVIJED DONOSI PLODOVE? Raskajano srce: preduvjet novoga života

Snimio: B. Čović

Bez kajanja i skrušenosti ispovijed ostaje besplodna i ne »otvara« savjest Duhu. Pravo kajanje nije jednostavno žaljenje nad nečim što se učinilo, nego neizmjerno više. To znači početi gledati grijeh u svjetlu neizmjerne ljubavi Boga Otca i Kristove smrti na križu (usp. Dj 2, 23sl). »U kajanju se ostvaruje tajnoviti susret: između milosti i slobode. Sloboda se opredjeljuje za milost, a ova je najnježnije djelo Duha Svetoga.« (R. Cantalamessa). »Pripada daru Duha Svetoga, piše sv. Augustin, činjenica da ti se ne sviđa ono što si učinio. (…) Makar ti još moliš za oproštenje, ipak, budući da ti je žao zbog zla koje si učinio, već si sjedinjen s Bogom, jer ti se ne sviđa ono što se ne sviđa ni Bogu. Već ste dva zauzeti u pobjeđivanju tvoje ognjice: ti i liječnik.«

Po riječima odrješenja zaređenoga službenika sam Krist prihvaća raskajana grješnika i pomiruje ga s Otcem te ga u daru Duha Svetoga obnavlja kao živoga člana Crkve. Pomiren s Bogom, po sakramentu oprosta, penitent (onaj koji se ispovijeda) ponovno zadobiva radost zajedništva s Presvetim Trojstvom i prima novi život milosti. Lijepo to predočuje prispodoba o Otcu i dvojici sinova, u kojoj susret s pomirenjem kulminira svečanom gozbom, na kojoj se sudjeluje u novom ruhu, s prstenom i obućom na nogama (usp. Lk 15, 22sl). Sve su to slike koje izražavaju radost i ljepotu ponuđena i primljena dara.

Zahvaljujući daru Duha koji u srca ulijeva ljubav Božju (usp. Rim 5, 5), sakrament pomirenja izvor je novoga života, obnovljeno zajedništvo s Bogom i Crkvom, čiji je upravo Duh duša i kohezijska snaga.

Kajanjem završava čovječji dio i započinje isključivo Božji. Ako se prije govorilo o krivnji, zlu, grijehu, od toga se časa govori o novom srcu, o Duhu Svetom, o radosti spasenja. Iz carstva grijeha i smrti prelazi se u kraljevstvo milosti i života. Riječ je o novom stvaranju u čijem je središtu Duh Sveti. Crkva vrši samo službu, a Duh preobražava i od grješnika čini pravednika.

Za sv. Ivana od Križa dva su učinka Duha, toga Živoga plamena ljubavi: on čisti dušu i ulijeva joj snagu, život i žar za Boga (ŽPLJ 1, 3). Ne zadovoljava se time da očisti od grijeha, nego nastavlja svoje djelovanje u čovjeku dok ga ne učini »revnim u Duhu« (Rim 12, 11). Lijek za mlakost nije revnost, nego Duh Sveti. Izlaz iz mlakosti je u molitvi i otvaranju Duhu Svetomu koji preobražava srce i život.

IZVORGlas Koncila br. 49/2018.
Prethodni članakO. THOMAS SMOLICH, RAVNATELJ MEĐUNARODNOGA UREDA ISUSOVAČKE SLUŽBE ZA IZBJEGLICE »Što nas vjera poziva učiniti?«
Sljedeći članakTREBAMO I LJUBAV I PRAVEDNOST Stranac na vratima – prilika za novi susret s Isusom