U 17. i 18. stoljeću u Francuskoj se širi zanimanje za »unutarnju molitvu«. Različiti autori daju tomu pojmu različita značenja. Tako npr. sv. Franjo Saleški (1567. – 1622.) pod unutarnjom molitvom (»ora isonmentale«) podrazumijeva razmatranje i tihu molitvu pojedinca, a oratorijanac Louis Thomassin (1619. – 1695.) uspoređuje ju s »čistom« i »duhovnom« molitvom, čime podrazumijeva svjesno obraćanje čovjeka Bogu.
Jeanne-Marie Guyon (1648. – 1717.), poznata kao Madam Guyon, mlada udovica i majka petero djece, u svojoj knjižici »Kratka i vrlo jednostavna metoda molitve«, koja je mnogim kršćanima u religioznim previranjima onoga vremena bila od velike pomoći, pod unutarnjom molitvom ne podrazumijeva »ništa osim upravljanja srca k Bogu i unutarnje vježbe ljubavi«. Madam Guyon dakle ponovno daje tomu pojmu izvorno, prvotno značenje. Za nju je unutarnja molitva nešto što se događa u čovjekovoj nutrini; obuhvaća sve oblike molitve i može dovesti do »trajnoga prijateljevanja s Bogom«. U tom smislu piše ona: »Dakle, radi se o molitvi koja se može moliti u svako vrijeme, koja nas ne odvraća od vanjskih preokupacija, koju mogu moliti prinčevi, kraljevi, prelati, svećenici, službenici, vojnici, djeca, obrtnici, radnici, domaćice i bolesnici… Ništa ne može prekinuti molitvu srca, osim neurednih sklonosti.«
Velika kći Francuske i Karmela sv. Terezija iz Lisieuxa (1873. – 1897.), premda u svojim zapisima izričito ne spominje pojam »unutarnja molitva«, ipak ona pod molitvom (»oraison«) – što se može razumjeti iz pomnoga čitanja njezinih zapisa – podrazumijeva upravo ono što je istaknuto kao izvorno i prvotno značenje pojma »unutarnja molitva«. U svojoj autobiografiji ona piše: »Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled upravljen k nebu, poklik zahvalnosti i ljubavi posred kušnje kao i posred radosti; ukratko ona je nešto veliko, nadnaravno što mi širi dušu i sjedinjuje me s Isusom. Ne želim, predraga Majko, da vi mislite kako zajedničke molitve u koru ili na osamljenim mjestima obavljam bez predanosti.«
U prvoj polovici 20. stoljeća – osobito u Francuskoj – došlo je do pojačanoga zanimanja za pitanja asketizma i mistike. No pojam unutarnja molitva jedva da se spominje premda su brojni teolozi svojim pisanjima pridonijeli produbljivanju molitvenoga života. Zahvaljujući pak francuskomu karmelićaninu blaženom Mariji-Eugenu Grialou (1899. – 1967.), taj je pojam s dugom tradicijom ponovno dozvan u sjećanje. On to čini u svom djelu »Želim gledati Boga« u kojem vrlo opsežno prikazuje karmelsku duhovnost te ponovno ističe Terezijino poimanje unutarnje molitve.
