ČOVJEK ŽIVI SA SVOJOM SLABOŠĆU Ispovijed: susret s božanskim oprostom

Snimio: B. Čović

Ispovijed je susret s božanskim oprostom koji je čovjeku kršteniku, opterećenu grijehom, ponuđen u Isusu, a prenesen posredovanjem svećenika, službenika Crkve. Po tom učinkovitom znaku milosti događa se susret s beskrajnim milosrđem Boga koji, bolje od bilo koga drugoga, poznaje čovjekovu slabost i bliz mu je svojom nježnom ljubavlju. To pokazuju brojne zgode iz Isusova života, od susreta sa Samarijankom do ozdravljenja uzetoga, od oproštenja preljubnici do plača za mrtvim prijateljem Lazarom…

Potrebu za tom blizinom Boga, koji je pun sućuti, ima svaki čovjek, što pokazuje i jednostavan pogled na ljudsku egzistenciju: svaki čovjek živi sa svojom slabošću, opterećen bolešću, izložen smrti, primjećuje izazove i pitanja što se sve odražava u njegovu srcu. Kada pak želi činiti dobro, krhkost, kojom je obilježen, neprestano ga izlaže riziku da padne u napast. Apostol Pavao s preciznošću je opisao to iskustvo: »Uistinu, htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim« (Rim 7, 18sl). To je unutarnji sukob iz kojega se rađa zaziv, vapaj: »Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtnoga?« (Rim 7, 24). Na njega na poseban način odgovara sakrament oprosta, koji uvijek nanovo pritječe u pomoć u stanju čovjekove grješnosti, zahvaćajući ga ozdravljujućom snagom božanske milosti i preobražavajući mu srce i ponašanje. Stoga se Crkva ne umara nudeći milost toga sakramenta tijekom cijeloga kršćaninova životnoga hoda: po njemu Isus, pravi nebeski liječnik, dolazi uzeti na sebe njegove grijehe i prati ga, nastavljajući svoje djelo otkupljenja i spasenja.

Pomirenje je sakrament susreta s Kristom, koji po službeniku Crkve pritječe u pomoć slabosti onoga koji je izdao ili prekršio savez s Bogom, pomiruje ga s Otcem i Crkvom, obnavlja ga kao novo stvorenje u snazi Duha Svetoga. Taj sakrament nazvan je i pokorom jer se u njemu izriče obraćenje čovjeka, hod srca koje se kaje i traži oprost od Boga. Termin ispovijed – općenito rabljen – odnosi se na čin ispovijedanja vlastitih krivnja pred svećenikom, ali priziva i trostruku ispovijest: ispovijest slave kojom se prisjeća ljubavi Božje koja mu prethodi i koja ga prati, prepoznajući njezine znakove u svom životu i tako bolje shvaćajući težinu vlastite krivnje; ispovijed grijeha, kojom predstavlja Otcu svoje ponizno i raskajano srce prepoznajući svoje grijehe; i na kraju ispovijest vjere, kojom se otvara oprostu koji ga oslobađa i spašava, darujući mu odrješenje.

IZVORGlas Koncila br. 48/2018.
Prethodni članakDR. IVANA BRKOVIĆ, AUTORICA KNJIGE »POLITIČKO I SVETO« Dubrovnik – grad nad kojim bdije Bog
Sljedeći članakIVAN ŠTURLIĆ, PASTORALNI VIJEĆNIK U ČUČERJU »Normalno mi je raditi za Crkvu«