MALA ĆELIJA U ČOVJEKOVOJ NUTRINI Pomoć u prakticiranju unutarnje molitve

Snimio: B. Čović

Da bi se doznalo što je ono što je označeno određenim pojmom, treba to početi činiti. Da bi čovjek shvatio što je vjera, treba početi vjerovati, živjeti iz vjere i od vjere; da bi razumio što je duhovni život, treba početi duhovno živjeti. To isto vrijedi i za unutarnju molitvu. Da bi se upoznalo što je unutarnja molitva, potrebno ju je početi prakticirati.

»Unutarnja je molitva nešto posve jednostavno i pristupačno svima. Ona je ‘put’ koji je lagan i sam po sebi razumljiv, da ni zrak koji čovjek udiše nije po sebi razumljiviji«, kaže Madam Guyon. Kao početna pomoć u prakticiranju unutarnje molitve mogu od velike koristi biti tekstovi duhovnih učitelja i učiteljica koji su slijedili i životom pokazali taj put unutarnje molitve. Tako npr. Lovro do Uskrsnuća u svojoj knjižici »Bog nadohvat duše« potiče na vježbu prisutnosti Božje koja »se sastoji u navikavanju na to da boravimo u društvu s Njim, da razgovaramo s Njim u jednostavnosti i iskrenosti te da se s puno ljubavi ophodimo s Njim, a da pritom ne moramo paziti na pravila i određeno molitveno vrijeme«. Vježba prisutnosti Božje može postati trajnom molitvom. »Za vrijeme rada i drugih naših djelatnosti… tu i tamo, koliko možemo, zastanimo, kao u prolazu«, kaže on, »da bismo se u potaji sjetili Boga i poklonili mu se u dubini srca.«

Katarina Sijenska pak veli da mnogi »u molitvi postavljaju pažnju samo na usmeno izgovaranje«, a zanemaruju sve drugo te tako »beru malo ploda«. Da bi molitva bila korisna duši i da bi uistinu bila ugodna Bogu, osoba treba biti svjesna onoga što ustima izgovara trudeći se podići i upraviti svoj duh prema Bogu. »Ako ustraje u toj vježbi, doći će od nesavršene molitve do savršene mislene molitve.«

Sv. Elizabeta od Trojstva poput sv. Katarine govori o maloj ćeliji koju valja izgraditi u svojoj nutrini i tada razmišljati »da je dragi Bog u njoj nazočan«. U tu malu ćeliju treba ulaziti »s vremena na vrijeme«. Osobito u brigama i patnjama valja »brzo pobjeći tamo i sve povjeriti Učitelju«. Tko to nauči, nikad se ne će osjećati usamljenim i nikad mu ne će biti dosadno moliti, tvrdi Elizabeta i nastavlja: »Meni se čini kao odmor i opuštanje. Jednostavno se čovjek prepušta onomu koji ga ljubi. Boravi se potpuno u Njegovoj blizini poput djeteta na rukama svoje majke… Ljubite uvijek molitvu; i kad kažem ‘molitva’, pod tim podrazumijevam uzdignuće duše k Bogu, ono unutarnje obraćanje Njemu koje nas uvodi u jednu vrstu stalnoga zajedništva s Presvetim Trojstvom tako da sve činimo pod njegovim pogledom« (Pisma 123 i 252).

IZVORGlas Koncila br. 40/2020.
Prethodni članakIZLOŽENI RIJETKI EKSPONATI IZ METROPOLITANE Zagrebačka nadbiskupija partner monumentalne izložbe
Sljedeći članakVJERNOST U DOBRU I U ZLU Brak je ljubav, a ne ceremonija