PO ČEMU SE RAZLIKUJU KRŠĆANSKI I NEKRŠĆANSKI SUPRUŽNICI Bračna i obiteljska duhovnost i kriza braka

Foto: Siciliani-Gennari/SIR | Papa Franjo susreće obitelji

Svi kršćani, bez iznimke, pozvani su po sakramentu krštenja na svetost, ne samo biskupi, redovnici i svećenici, nego i oni koji se odlučuju na kršćanski brak, a i svi koji ostaju živjeti kao samci. Zato se o kršćanskom braku govori kao o pozivu. Življenje i ostvarivanje toga poziva u svakodnevici naziva se bračnom i obiteljskom duhovnošću. Premda se može govoriti posebno o bračnoj, a posebno o obiteljskoj duhovnosti, ipak su one u biti međusobno povezane i neodvojive.

Pod bračnom odnosno obiteljskom duhovnošću podrazumijeva se »put kojim muškarac i žena ujedinjeni u sakramentu braka zajedno rastu u vjeri, u nadi i ljubavi te svjedoče drugima, djeci, svijetu ljubav Krista koji spašava« (NDS, 623). Iz definicije je jasno da bračna i obiteljska duhovnost izviru izravno iz sakramenta ženidbe.

Kršćani »se žene kao i svi, i kao i drugi rađaju djecu« (Posl. Diognetu, V. 1-2.6). I po tom pitanju kršćanski su supružnici isti kao i svi drugi. Novost kršćanskih supružnika nije toliko, ni isključivo, na etičkom planu (vrijednosti poput jedinstva, vjernosti, plodnosti mogu dijelom biti usvojeni i življeni i kod nekršćana), nego na teološkom planu. Nije, dakle, usvajanje vrijednosti poput vjernosti, jedinstva, plodnosti i služenja drugima ono što po sebi obilježava kršćanski brak, nego svijest da sve to nije ljudska stečevina – plod ljudskoga razuma i napora, nego dar Božji, milost. Kršćanski supružnici po sakramentu ženidbe ulaze u poseban odnos s Kristom i Crkvom, stoga njihov brak u odnosu na običan naravni brak dobiva novu i dublju dimenziju.

Zato kršćanski supružnici trebaju uvijek računati s Kristom, koji ih poznaje bolje negoli oni sami sebe i koji im pomaže živjeti jedinstvo u različitosti spolova. Ako je Krist u središtu njihova braka i obitelji, oni će rasti u međusobnoj vjernosti i ljubavi, i Kristovom ljubavlju nadvladavat će obiteljske nesuglasice i kušnje te eventualne bračne krize. Ako ne računaju s Kristom, njihov se brak u praksi ne će ništa razlikovati od braka onih koji nisu crkveno vjenčani.

Tijekom povijesti bilo je mnogo svetih kršćanskih supružnika, a neke od njih Crkva je i kanonizirala. Među nedavno kanoniziranima roditelji su sv. Male Terezije: Zelia i Ljudevit Martin. Koliko god je danas bračna i obiteljska duhovnost, teoretski gledano, razvijenija, praksa pokazuje da su brak i obitelj, možda više nego ikada, u krizi. Uzroka je mnogo. No zasigurno je najveći uzrok krize kršćanske ženidbe i obitelji to što je u krizi sam kršćanski život.

IZVORGlas Koncila br. 3/2020.
Prethodni članakVIKENDI SRCA MARIJINA – DUHOVNI SUSRETI ZA PAROVE ŽELJNE DJECE Kod njih riječ neplodnost više ne stanuje
Sljedeći članakU CRKVI IMA MJESTA ZA SVAKOGA Kakvo je mjesto mladih u našemu društvu?