Upisi u srednje škole i na fakultete vjerojatno pripadaju najstresnijim odlukama koje donosi mlada osoba, čak i ako joj u tome pomažu roditelji i obitelj. Stoga je mlade važno informirati o mogućnostima pojedinih obrazovnih odabira. No važno ih je upoznati i s izazovima odabira jedne obrazovne putanje u odnosu na drugu, to jest objasniti im posljedice različitih izbora. No i obrazovna bi politika trebala pratiti mlade pri njihovim odabirima, to jest mjerama kao što su stipendije ili promotivne kampanje poticati upisivanje područja zanimanja i grana u kojima postoji nedostatak kadrova.

U Hrvatskoj postoje problemi u obama segmentima. Evo primjera. Godinama je visok pritisak na gimnazijske programe, posebice u velikim gradovima u kojima je broj gimnazijskih mjesta manji od potražnje. Događa se stoga da neki mladi ne uspiju upisati željeni gimnazijski program npr. u Zagrebu, iako im je prosjek ocjena iz osnovne škole bio izvrstan, tj. iznad 4,5 – što je pomalo apsurdno. Tomu treba dodati da u kontekstu razvijenih zemalja EU-a Hrvatska zaostaje s udjelom učenika koji upisuju gimnazijske programe, ali i s udjelom onih koji imaju završeno visoko obrazovanje. Očigledno je da obrazovna politika ne reagira pravodobno na način da poveća broj dostupnih traženih mjesta u gimnazijskim programima, posebice u gradovima u kojima je pritisak na gimnazijske programe izraženiji. Tek se u posljednjih godinu dana nešto pokreće u tom smjeru. Osim navedene neusklađenosti postoje i četverogodišnji strukovni programi za kojima je iz godine u godinu u pojedinim usmjerenjima potražnja za brojem upisnih mjesta veća od ponude, dok istodobno postoje oni za kojima je interes iz godine u godinu manji od broja ponuđenih mjesta.

Slična je situacija i s visokim obrazovanjem, gdje dodatni negativni element donose desetljetni negativni demografski trendovi. Posljednjih godina upisne kvote na hrvatska sveučilišta i veleučilišta premašuju broj potencijalnih kandidata. Razlike među fakultetima su velike: ima onih koji popune upisne kvote za svoje studijske programe još u ljetnom roku, a ima i onih na koje se upiše tek nekolicina studenata i sve više postaju ekonomski neodrživi, što posebice postaje problem na nekim veleučilištima. Očigledno je da obrazovni sustav zahtijeva temeljito restrukturiranje. No prije svega treba voditi računa o mladim ljudima i njihovim obrazovnim aspiracijama, perspektivama i kvaliteti njihova obrazovanja u budućnosti.

Obrazovanje ponekad ne ispunjava svoju svrhu u smislu smanjivanja nejednakosti u društvu i povećanja socijalne mobilnosti. Istraživanja, naime, pokazuju da djeca iz nižeobrazovanih slojeva i sama imaju niže obrazovne aspiracije. Razlike u kvaliteti škola često se preklapaju s teritorijalnim nejednakostima, a razlika u kvaliteti izvrsnih osnovnih škola vidi se tek na razini srednjih škola, iako je većina došla s izvrsnim ocjenama, posebice u gimnazije. Međutim, već se sredinom prvoga razreda srednje škole iskristalizira čija je ocjena izvrstan iz nekoga predmeta u osnovnoj školi utemeljena na znanju, a čija je »poklonjena« ili nosi bitno slabiju razinu znanja. Toga problema svjesni su mnogi, posebice srednjoškolski i osnovnoškolski nastavnici. Problem je to pred kojim mnogi zatvaraju oči i okreću glavu. Dok su nekada tri učenika od trideset u razredu imala izvrstan uspjeh, danas kao da je pravilo da više od 50 posto razreda ima izvrstan uspjeh, a ostali su vrlo dobri.

Kad roditelji presude

U Hrvatskoj su obrazovne aspiracije mladih pod utjecajem individualnih i obiteljskih faktora, ekonomskih i socioekonomskih faktora te širih okolišnih faktora. Kod individualnih i obiteljskih faktora na obrazovne aspiracije mladih pri prelasku iz osnovnoškolskoga u srednjoškolsko obrazovanje ključni su individualni akademski uspjesi učenika koji posljedično određuju mogućnosti upisa u gimnazije, četverogodišnje strukovne programe ili trogodišnje strukovne programe. Nadalje, individualne ambicije učenika determinirane su kulturnim habitusom i socijalnim kapitalom stečenim u obitelji. Naime, aspiracije roditelja za djecu najčešće su uvjetovane njihovim obrazovanjem i socioekonomskim statusom, ali i samim akademskim uspjehom djece u osnovnoj školi. Neki roditelji prvotno zbog slabijega obrazovanja nisu svjesni vrijednosti obrazovanja i ne potiču djecu na upis kvalitetnijih i dugotrajnih obrazovnih programa, a zbog slabijih mogućnosti financiranja često djecu potiču na upis programa uz koje se ranije »dolazi do kruha«, kao što su trogodišnji strukovni program i slično, što ne mora biti nužno loš izbor, ali nije optimalan. Posebice za dijete i za društvo u slučajevima kada neki »mali genijalci« samo zbog financijskih ograničenja obitelji upisuju manje zahtjevne programe i programe kojima se brže stječu kvalifikacije za zapošljavanje. Treba stoga razviti sustav selekcioniranja i stipendiranja učenika slabijega socioekonomskoga statusa koji imaju visoke potencijale za uspješan nastavak akademskoga obrazovanja.

Ekonomski faktori kao što su gospodarski razvoj i tehnološke promjene čine neka zanimanja manje privlačnima, a njihova znanja »zastarjelima«. Tako se smanjuje interes za upis tih profila zanimanja (iako u Hrvatskoj još uvijek ima nekih zastarjelih obrazovnih profila na razini srednjih strukovnih škola), a traži se otvaranje novih kurikula, programa i profila zanimanja, kao što je robotika. Promjene trendova na tržištu rada vidljive su u posljednje dvije-tri godine jer se povećava interes i za trogodišnje strukovne programe koji donose veće mogućnosti zarade (primjerice vodoinstalateri, instalateri grijanja i klimatizacija, elektroinstalateri itd.).

Gimnazije prednjače

Kada se usporede upisni kapaciteti srednjih škola, pokazuje se da su kapaciteti gimnazijskih programa najzastupljeniji u Zagrebu i zagrebačkoj regiji s udjelom od 34 posto ukupnih kapaciteta (prosjek je gimnazijskih kapaciteta za Hrvatsku 30 posto, dakle u gimnazijskim programima ima mjesta tek za trećinu srednjoškolaca). Po gimnazijskim kapacitetima slijede jadranske županije i županije u kojima se nalaze veći urbani centri, a gimnazijski su programi manje zastupljeni u većini županija kontinentalne Hrvatske.

U županijama kontinentalne Hrvatske (posebice Virovitičkoj i Brodsko-posavskoj) najzastupljeniji su trogodišnji strukovni programi. U većini županija ta je struktura stabilna od 2013. do 2021. godine, prema podatcima iz studije Matkovića i Šabića objavljene na stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. Najveći omjer prijava s prvim prioritetom i upisnih mjesta, tj. najveći interes od 2014. do 2018. godine bio je u programima gimnazija, a slijedili su četverogodišnji strukovni programi s pristupom maturi. Kod gimnazija interes za prirodoslovne gimnazije postojano je najveći, što znači da neki učenici koji prijavljuju takve gimnazijske programe, posebice u Zagrebu i Splitu gdje je i konkurencija najveća, zbog premale ponude upisnih mjesta ne uspiju upisati željene programe.

Neusklađenost programa

Izazovan je i nedovoljan upisni kapacitet kod pojedinih četverogodišnjih strukovnih programa. Primjerice prosječni omjer broja prijava s prvim prioritetom i upisnih mjesta postojano je najviši u sektoru zdravstva i socijalne skrbi (program medicinskih sestara), a slijedi interes za programe iz sektora osobnih usluga, usluga zaštite te grafička tehnologija i audio-vizualno oblikovanje. Krajem istraživanoga razdoblja prioritetni interes za još tri sektora bio je veći od broja upisnih mjesta: kod programa iz sektora elektrotehnike i računalstva, iz graditeljstva i geodezije te umjetnosti. Situacija s četverogodišnjim strukovnim programima koji omogućuju nastavak visokoga obrazovanja pati od neusklađenosti koje su posljedica upisa više učenika nego što ih se traži na tržištu. No općenito gledano ipak je manje izazovna nego kod trogodišnjih strukovnih programa i moguće ju je riješiti tzv. finim ugađanjem. Međutim, potencijalno i u četverogodišnjim strukovnim programima s pristupom maturi u nekim strukovnim sektorskim profilima neke željene aspiracije mladih ostaju nerealizirane.

Popularne trogodišnje škole

Potražnja na tržištu rada za mnogim profilima trogodišnjih strukovnih zanimanja već dulje nadmašuje ponudu, a očekuje se nastavak toga trenda. Jaz se naime javlja jer je interes mladih za upis trogodišnjih strukovnih programa višestruko niži od izraženih potreba na tržištu rada. Broj zvanja koja su utvrđena kao deficitarna u pojedinim županijama kroz čitavo je razdoblje mnogo veći od broja zvanja gdje se preporučuje smanjenje. Između 2015. i 2020. broj deficitarnih zvanja za koje se kvalifikacija stječe trogodišnjim obrazovanjem izrazito raste (sa 141 na 424), a pojava suficitarnih gotovo da nestaje (sa 88 2013. godine na samo 17 u 2022.). Za rješavanje te neravnoteže institucionalno će u budućnosti trebati poduzimati korake kako bi se navedeni jaz ublažio, a atraktivnost trogodišnjega strukovnoga obrazovanja unaprijedila.

Tranzicije iz srednje na fakultet

Što se tiče aspiracije učenika i uspješnosti prelaska u visoko obrazovanje, spomenuta studija navodi da se povećava uspješnost tranzicije u visoko obrazovanje, kako za gimnazijske tako i za četverogodišnje strukovne programe s pristupom državnoj maturi. Najučestalije su tranzicije k visokomu obrazovanju srednjoškolaca koji su programe završili u Zagrebu, od kojih su 2021. godine tri petine njih (60,9 %) iste godine upisale visoko obrazovanje, a učestalost tranzicija u visoko obrazovanje iznad nacionalnoga prosjeka ima Dubrovačko-neretvanska, Splitsko-dalmatinska i Primorsko-goranska županija. U šest županija tek približno dvije petine (to jest oko 40 %) učenika nakon završene srednje škole na području županije upisuje visoko obrazovanje. Osim Ličko-senjske, sve se ostale nalaze u kontinentalnoj Hrvatskoj: Bjelovarsko-bilogorska, Virovitičko-podravska, Brodsko-posavska, Sisačko-moslavačka i Vukovarsko-srijemska. Iz različitih razloga učenici u tim županijama bilježe bitno manju razinu tranzicije k visokom obrazovanju, što znači i slabiji razvoj ljudskoga kapitala u kontinentalnoj regiji u srednjem roku. Potencijalno manja dostupnost srednjega gimnazijskoga obrazovanja pridonosi tim županijskim razlikama, ali to zasigurno nisu jedini razlozi navedenih razlika s obzirom na različitu socioekonomsku strukturu i gospodarsku razvijenost pojedinih županija.

Preporuke za budućnost

Iz navedenih glavnih izazova obrazovnih aspiracija mladih u Hrvatskoj mogu se iznijeti i određene preporuke. Trebalo bi u što skorijem roku proširiti dostupnost gimnazijskih programa – posebice u županijama kontinentalne Hrvatske koje imaju niže gimnazijske kapacitete kako bi se pospješila tranzicija u visoko obrazovanje (ali i u Zagrebu i Splitu kako bi se uzele u obzir aspiracije mladih). To se može učiniti i bez velikih ulaganja proširenjem kapaciteta u školama koje imaju kapacitete za izvedbu programa iz dvaju ili više obrazovnih sektora te kombiniraju strukovne i gimnazijske programe. Treba kontinuirano usklađivati upisne kvote u četverogodišnjim strukovnim programima u skladu sa zahtjevima na tržištu rada, ali i aspiracijama učenika, povećavati broj upisnih mjesta u traženim programima te smanjivati u onim u kojima postoje suficiti i koji su manje traženi. Treba kvalitetnim sustavom stipendiranja, adekvatnom komunikacijskom strategijom i drugim mjerama učiniti atraktivnijim općenito programe trogodišnjega strukovnoga obrazovanja te posebnu pozornost posvetiti deficitarnim programima. Treba kontinuirano istraživački pratiti obrazovne aspiracije mladih u Hrvatskoj te usklađivati upisnu politiku, kurikule i programe obrazovanja s njihovim aspiracijama, ali i sa zahtjevima tržišta rada kako na razini sustava srednjoškolskoga obrazovanja tako i na razini sustava visokoga obrazovanja.