KAKVI SU ANĐELI PREMA ŽENAMA? Britki glasnici, kvijetistički desetnik i zaručnica Milosrđa

Ulje na platnu »Tobija i anđeo« Thomasa Wilmera Dewinga (1851. - 1938.)
Ulje na platnu »Tobija i anđeo« Thomasa Wilmera Dewinga (1851. - 1938.) čuva se u newyorškom Metropolitan Museum of Art

»Ponaša se prema njoj kao anđeo«, primijetit će ljudi za muškarca koji je prema ženi nježan, pažljiv i obziran. No pitanje je bi li se s tom primjedbom složili anđeli – žustri, britki i izravni. Marija je, doduše, od nebeskoga duha dobila jedinstvenu pohvalu, a Judita posebnu zaštitu, kao što je anđeoska kazna Suzani spasila i čast i život. No da je riječ o iznimkama, pokazuju razgovori anđelâ s Hagarom, Sarom i Manoahovom ženom: »Odakle dolaziš i kamo ideš? Što ti je, Hagaro?« – »Zašto se Sara smijala? (…) Jesi, smijala si se!« – »Ti si neplodna i nisi rađala. Ali odsad se pazi!« Tko zna da se i pravednoj Esteri srce uznemirilo od straha pred anđeoskim sjajem, ne će se začuditi kad ženama na Kristovu grobu anđeo s utjehom izrekne i ukor: »Što tražite živoga među mrtvima?« Ipak, anđeosku mudrost proniču tek umne žene: Debora i neznana Tekoanka. A takva je morala biti i Tobijina Sara kada joj razboritost slavi – Rafael.

»Djevojka je lijepa i razborita« najnježniji je Rafaelov iskaz Tobiji na putu do Ekbatane. A da je to – namjesto arkanđelovih uputa ili štićenikovih upita – i srž najduljega razgovora čovjeka i anđela, shvatio je slikar koji je nježnim potezima slikao – djevojke.

Tko zna da se i pravednoj Esteri srce uznemirilo od straha pred anđeoskim sjajem, ne će se začuditi kad ženama na Kristovu grobu anđeo s utjehom izrekne i ukor

Thomasa Dewinga povijest umjetnosti, naime, pamti po snovitim prikazima otmjenih parova idealiziranih žena u tonalističkim izmaglicama. No »Tobiju i anđela« estetskoga kvijetista s apstraktnim mu ljepoticama povezuje tek – snovita izmaglica. Jer arkanđeo i njegov suputnik jedva bi se mogli nazvati parom: dok prvi u zanosu s harfom u ruci opjeva sklad obećane zaručnice, drugi u zamoru s ribom u ruci priziva jad poginulih joj muževa. Bila bi to tek zanemariva krajnost da se na svakoj drugoj slici ninivskoga dvojca ne ističe njihov očinsko-sinovski ili bratski odnos. Misao je člana američke slikarske Desetorke jasna: Tobija postaje muškarac; Rafael ostaje – anđeo.

»Ti si mi zanavijek suprugom; tvoja čednost ima nadići čednost anđela, jer nijednoga od anđela nisam pozvao na takvu prisnost«, nježni je pjev Božanskoga Supruga u srcu načula Helena Kowalska. Poljska svetica koju svijet pamti kao Mariju Faustinu Kowalsku od Presvetoga Sakramenta – preminula 1935. kao i Thomas Dewing – mogla je shvatiti kakve joj se zaruke spremaju još kada su je s vrata varšavske Kongregacije Naše Gospe od Milosrđa potjerali riječima: »Ništa posebno.« No ona koju je u skrovitosti samostana zanijelo Milosrđe zamagljeno i ljudima i anđelima nije se skanjivala ni nad otajstvenom vjenčanicom: »Zaručnica sa Zaručnikom mora dijeliti sve, te ogrtač njegove poruge mora i mene prekriti.« Tek je takvu ženu Milosrdni nagradio svadbenim uresjem »kakvo ni anđeli ne posjeduju«: križem poniženja, mačem tišine i vijencem boli. Jer tek mu je ona mogla ranjenu reći: »Volim te više zdrobljena patnjom nego u veličanstvu!«