U zgusnutu programu boravka u Hrvatskoj, koji završava proslavom Feste sv. Vlaha u Dubrovniku, a prethodno je uključio pohode nekim (nad)biskupijskim središtima kako bi vidio kako napreduju projekti koje financira Američka biskupska konferencija, čikaški nadbiskup kardinal Blase Cupich našao je vremena za razgovor za Glas Koncila, na koji je rado pristao. Vodili smo ga na kraju njegova dana ispunjena brojnim susretima u Zagrebu. Kao član dviju vatikanskih kongregacija te predvodnik jedne od većih nadbiskupija u SAD-u govorio je o crkvenim lokalnim i univerzalnim temama, a nije nedostajalo pitanja o njegovim dojmovima nakon posjeta glavnomu gradu Hrvatske, katoličkom školstvu, sinodskom putu…
Bio sam vrlo tužan kada sam u gradu vidio velike štete na zgradama od potresa, a posjetio sam i ranjenu katedralu. Činjenica da se kardinal Bozanić ne može koristiti vlastitom katedralom bez sumnje je izvor velike tuge ne samo za njega, nego i za sve vjernike. Suosjećam s vama. No s druge strane, bio sam i na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i osobno se uvjerio kako projekti koji su započeli prije nekoliko godina rastu i napreduju, poput otvaranja Medicinskoga fakulteta. To pokazuje kako uvijek postoji impuls da se nastavi bolje i više, što je vrlo obećavajuće. Iako sam tužan zbog razaranja koje je ostavio potres, istodobno sam pun nade zbog napora koje vidim da se ulažu.
Učinit ćemo što možemo. Postoje sredstva Vlade Republike Hrvatske, koja je obećala da će pomoći u obnovi nakon potresa – ne samo iz državnoga proračuna, nego i na razini Europske unije. Moramo paziti da ne uđemo u područje za koje znamo da ne možemo završiti ili ići u obnavljanje zgrada za koje već postoje obećana sredstva.
Ovo je područje u fokusu američkih biskupa zbog rada našega odbora. Biskupije u SAD-u redovito obično na Pepelnicu ili prvu korizmenu nedjelju organiziraju prikupljanje kolekte te se svake godine usmjeri oko 8 milijuna dolara pomoći Crkvi u srednjoj i istočnoj Europi. Odgovor je to na poziv koji je američkim biskupima uputio Ivan Pavao II. zamolivši ih da pomognu u obnovi Crkve u srednjoj i istočnoj Europi kada je duh demokracije počeo dolaziti u te zemlje. To činimo već gotovo 25 godina i redovito se u odboru izvještava o tome kako se sredstva troše.
Kod pružanja pomoći blisko surađujemo i s drugim karitativnim ustanovama poput »Renovabisa« ili »Kirche in Not« jer želimo biti sigurni da su potrebe ljudi što bolje zadovoljene. Promijenile su se vrste projekata koje financiramo u posljednjih četvrt stoljeća.
Nekada smo bili usmjereni većinom na izgradnju, a i danas rado pomognemo ako postoji potreba za gradnjom nove crkve, kao primjerice Hrvatskomu katoličkomu sveučilištu, gdje financijski pomažemo opremiti studio na Odjelu za komunikologiju koji im je potreban za praktičan rad. Sada više financija usmjeravamo prema stipendiranju studenata. Činimo to jer smo uvjereni da se obrazovanim katoličkim laikatom može ne samo jačati Crkva, nego i promovirati demokracija. Upravo će kroz obrazovanje demokracija nastaviti cvjetati.
To je istina. Crkva ima odgovornost širiti evanđelje, ali bi također trebala biti zainteresirana za društvo u kojem se promiče opće dobro te slobode potrebne da bismo imali društvo pravde. Evanđelje se može naviještati u društvu koje je slobodno. Crkva mora imat slobodu i mogućnost iznijeti stajališta kako riješiti društveno-politička pitanja današnjice koja nisu stranačka pitanja. Ako se ti glasovi izuzmu iz javne rasprave, svjedočimo utilitarističkomu pristupu politici.
Jedna od stvari od kojih sam imao koristi kao osoba koja je odrastala u hrvatskom domu i obitelji jest to što sam mogao doživjeti kako se prožimaju etnička kultura i vjera. Hrvatska u tom pogledu ima jedinstveno iskustvo. Ta se dva identiteta kulture i vjere međusobno nadopunjuju, oni zajedno egzistiraju, ne može ih se odvojiti. Važno je da mladi shvate da ako zaista žele razumjeti tko su kao Hrvati, ne mogu zanemariti kulturnu tradiciju katolika, izgubit će nešto od kulture ako izgube vjeru. Isplati se prihvatiti izazov uključivanja te tradicije jer će to osobi donijeti bogatstvo i bit će vjerna svojoj baštini, što zapravo znači biti Hrvat.
Prije svega to je pružanje kvalitetnoga obrazovanja studentima na cjelovit način. To je cilj katoličkih sveučilišta koja ne pokušavaju zamijeniti javna sveučilišta. Hrvatsko katoličko sveučilište svoje studente ne priprema samo za posao, nego za život, pristupajući im kao cjelovitim osobama. To je jedinstven doprinos katoličkih sveučilišta. Osvjedočio sam se o tome i ovdje u Zagrebu razgovarajući sa sveučilišnim kapelanima koji su ozbiljno shvatili komunikaciju sa studentima, posebice u vrijeme pandemije kada su studenti osjećali veliko opterećenje zbog virtualnoga poučavanja, izolacije i drugih izazova. Kapelani su ostali spremni biti prisutni u društvu mladih studenata, pružajući im blizinu i potporu kako bi se i u budućnosti znali suočavati s izazovima.
Važno je nastojati održati katolički identitet, no to ne znači da instituciju moraju voditi klerici, jer i obrazovani katolički laici mogu čuvati katolički identitet. Vidio sam velika sveučilišta u Sjedinjenim Državama – Yale, Harvard, Sveučilište u Chicagu – koja su pokrenule različite religijske skupine, a više nisu povezana s tim tradicijama. Ne možemo dopustiti da se to dogodi našim školama. Zato je važno – slijedeći smjernice koje je ostavio Ivan Pavao II. u apostolskoj konstituciji »Ex corde Ecclesiae« – da biskupi budu uključeni u pratnju sveučilišta. Redovito se sastajem s vodstvima i članovima uprava katoličkih sveučilišta u svojoj nadbiskupiji kako bismo razgovarali o katoličkom identitetu.
Svaka biskupija ima različito iskustvo življenja vjere jer su izazovi s kojima se susreću – iako slični, u mnogočemu i različiti. Evo primjera. Služio sam u tri biskupije. U mojoj prvoj biskupiji Rapid City bilo je 27 tisuća vjernika, a trećina njih bili su Indijanci koji su živjeli u pet rezervata, u ruralnom području. Njihov je život mnogo drugačiji od vjernika u Chicagu ili u biskupiji Spokane u državi Washington na dalekom Zapadu, gdje sam ranije bio na službi. Sinoda stoga omogućuje da uočimo bogatstvo iskustava katolika koji žive unutar različitih društvenih okruženja. Treba istinski tražiti način da budemo sinodalna Crkva, da nitko ne bude zanemaren i izostavljen. Nadam se da će glas malih biskupija ili mjesta gdje Crkva pati čuti i »veća Crkva«, jer ponekad i unutar Crkve dominiraju snažniji glasovi. No sjetimo se da je protagonist sinodskoga puta Duh Sveti kojega treba osluškivati. Papa Franjo osjetljiv je na činjenicu da je Duh Sveti prisutan i na rubu, na margini, i da bismo trebali slušati ljudske živote, ne zanemarujući ni jedan glas.
Crkva je oduvijek imala jasno stajalište: zakonska zaštita nerođenih jest nužna jer je u majčinoj utrobi dijete, čovjek. To nije tek nakupina tkiva ili neka druga vrsta života, nego ljudski život, i stoga treba tražiti pravne načine da se taj život i zaštiti. Istodobno, treba se pobrinuti da ostavljene i napuštene trudnice imaju potporu društva ne samo da dijete donesu na ovaj svijet, nego da ga i podignu i odgoje. Dakle, ako je netko uistinu pro-life, mora biti i pro-family, mora tražiti načine da se državni resursi upotrijebe za potporu obiteljima i djeci. Kad sam stigao u Chicago, zanimalo me imaju li zaposlenici u našoj nadbiskupiji pravo na roditeljski dopust kada im se rodi dijete. Rečeno mi je da moraju uzeti godišnji odmor ili bolovanje. Budući da podupiremo život i obitelj, to smo promijenili.
Sada našim zaposlenicama majkama pružamo 12 tjedana plaćenoga dopusta, ali isto vrijedi i za muškarce kada postanu očevi. To je izvrsno ulaganje koje od nas traži oko milijun dolara godišnje, ali sigurni smo da je taj novac dobro iskorišten jer podupiremo obitelji, a i zaposlenici osjećaju da ih Crkva podupire.
Predsjednik Sjedinjenih Država predsjednik je svih građana, ima odgovornost za naciju koja je obilježena različitošću, nisu svi kršćani ni katolici. Mislim da moramo raspraviti pitanja koja nas se tiču, moralna pitanja, zbog valjanoga razloga – činjenice da se radi o istini, umjesto da kažemo da se trebamo baviti njima samo zato što je predsjednik katolik. Ti argumenti koje imamo stoje za sebe i mislim da se moramo pobrinuti da nikad ne zaboravimo na to, da ih ne politiziramo na način koji ih udaljava od istinitosti argumenta. Toga bih se bojao.
Jedna od tema toga susreta bila je i odgovornost, a objavljene studije koje ste spomenuli – posljednje u Francuskoj i Njemačkoj – provela je Crkva sama kako bi mogla ispravno sagledati prošlost. Lijepo je nedavno kardinal Marx rekao: zanemarivala se patnja žrtava. Dužni smo donijeti ozdravljenje ljudima koji su bili ignorirani, Crkva treba preuzeti odgovornost da bi došlo do iscjeljenja. To je sada uloga Crkve. U našoj tradiciji imamo sakrament ispovijedi u kojem se ne samo ispovijedaju vlastiti grijesi, nego i daje obećanje da ćemo se iskupiti za patnje koje su uzrokovane našim djelima. Dakle, i u ovom pitanju treba se voditi time. Nije zato riječ radi li se o prosuđivanju stvari po drugačijim standardima, nego o priznanju da su ljudi povrijeđeni. Poznato je da je sunčeva svjetlost najbolje sredstvo za dezinfekciju rana i zato je važno da Crkva pitanje spolnih zloporaba stavi u središte svoje pozornosti. Ne treba se bojati suočiti se s vlastitom prošlošću i činjenicom da su ljudi bili povrijeđeni nedostatkom pažnje i brige dušobrižnika za djecu koja su povrijeđena. Svi ovi nalazi i izvješća pokazuju da su crkveni čelnici više govorili i brinuli se o instituciji nego o ljudima.
Trebali smo uvesti mehanizme kako bi se zaštitila djeca da se zloporabe više ne događaju. Također naglasak je bio na procesu ozdravljenja, u kojem bi se zacijelile rane žrtava, ali bi to ozdravljujuće djelovalo na crkvene vođe jer preuzimaju odgovornost. Treće je obnavljanje povjerenja s ljudima. To je proces koji će potrajati.
Sve se više vidi da su najzdraviji svećenici oni koji imaju sposobnost imati dobre i zrele međuljudske odnose. Zato na to treba stavljati naglasak i u formaciji jer ćemo tako imati dugoročno bolje, sretne i ispunjene svećenike. Svećenici koji žive u izolaciji, koji ne znaju kako ostvariti zrele odnose i kako zadovoljiti vlastite emocionalne potrebe upadaju u probleme i nevolje današnjega društva – alkoholizam, seksualnost, kockanje… Bogoslovije moraju biti usmjerene na razvijanje intelektualne, duhovne, ljudske i pastoralne formacije. To su četiri stupa odgoja, o kojima je pisao i Ivan Pavao II. u postsinodskoj apostolskoj pobudnici »Pastores dabo vobis« koja daje okvir za pripravu za svećeništvo. Tako bogoslovima u Mundeleinu u Chicagu kažem da najprije riješe neriješenih pitanja i napetosti u svojoj obitelji ako ih imaju, da ih ne donose u svećenstvo. Moramo znati tko su naši bogoslovi i kakav odnos imaju sa svojim obiteljima. Nadalje, treba u formaciji vidjeti kakav odnos bogoslovi imaju prema vjernicima u župi, posebice ženama, jer one čine 80 posto ljudi u župama. Ako imaju pristup ženama koji nije prikladan, ako ih ne poštuju, to se mora ispraviti. Nadalje, važan je odgoj i za suradnju s laicima koji su danas jednako talentirani i obrazovani kao i svećenici. Svećenici moraju cijeniti doprinos vjernika ne samo u smislu njihova savjeta, nego i svjedočanstva. Istinski je svećenik osjetljiv i na to kako njegovi vjernici žive vlastitu vjeru i to obogaćuje njegovo svećeništvo. Tako se otkriva pravi put suradnje svećeništva i laika.
