»Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!« Izaijino proroštvo koje evanđelist primjenjuje na Ivana Krstitelja, a Crkva namjenjuje drugoj nedjelji došašća, toliko je često razlagano u duhovnoj pripravi za Božić da vjernika lako može mimoići sva njegova zagonetnost. Kakva je to bila pustinja u kojoj je prorok vikao – i zašto bi ona bila važna u suvremenom obilju? Kakav je to glas ljude pripravljao za Kristov dolazak – i gdje se može čuti u današnjoj buci? Pitanja su to na koja nakon više od stoljeća gotovo providnosno odgovara »Pusta zemlja« T. S. Eliota – najpoznatije djelo najvećega kršćanskoga pjesnika 20. stoljeća. Prevoditelj i priređivač njezina opsežnoga kritičkoga izdanja u izdanju »Alfe«, profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu dr. Dean Slavić, otkrio nam je i zašto bi baš u adventu valjalo posegnuti za Eliotom.
Riječ je, naime, o proroku najnovijega doba koji je baš poput Krstitelja dignuo glas koji pokazuje prema spasu. »Ivan Krstitelj detektirao je zlo prije svega u preljubu koji je činio Herod Antipa s Herodijadom. Rečeno je naravno bilo i pokazatelj općega zla, vrh ledene sante pokvarenosti. Grijesi Antipine vlasti obuhvaćali su korupciju i izrabljivanje običnih građana pretjeranim porezima te izdaju nacionalnih interesa u prisilnoj helenizaciji.«
»Eliot je pak detektirao zlo u velikoj onečišćenosti zapadne civilizacije koja je bila početkom XX. stoljeća uništavana nizom zala. Tukli su ju moralni prijestupi u odnosima među spolovima, teško profiterstvo u gospodarstvu i naposljetku pojava dvaju opakih totalitarizama. Poema je i izravno osudila komunističku revoluciju u Rusiji. Zapad je bio u pogibli, kako je to i danas.« No izlaz iz političke, gospodarske i duhovne pustinje – u koju je utkana i Eliotova muka s vlastitom bolešću i bolešću supruge – pjesnik je pronašao u Kristu.
Prof. dr. Dean Slavić: »Eliotov hodočasnik biva vitez koji traži Graal kako bi izliječio pustu zemlju i bolesna kralja. On je neka vrsta suvremenoga Parsifala, ali ima u sebi i nešto od triju mudraca«
»Prva inačica ‘Puste zemlje’ iz listopada 1922. nije posve sigurna oko odredbe toga gdje leži izlaz iz pustinje blata onodobnih prijetnja. Naime, poema završava riječju iz sanskrta, ‘Shantih’, što znači mir. Nije određeno je li središnja inteligencija poeme tada mislila da je nuždan put prema istočnim religijskim sustavima. Ili je možda uputila na ono što je zajedničko svim religijama.«
»Eliot je poslije dodao komentare, a upravo napomena uz spomenutu posljednju riječ biva vrlo važnom. U izdanju u obliku knjige iz prosinca 1922. Eliot kao da se opredjeljuje za put prema istoku. Konačno, posljednja inačica s promjenama, ona iz 1925., neizravno, ali jasno upućuje na Krista. Pjesnik je naime rekao da je ‘naša istovrjednica’ riječi ‘Shantih’ izraz iz Pavlove Poslanice Filipljanima: ‘mir koji nadilazi svaki razum’. Valja samo pogledati u nastavak te misli u Bibliji, koji kaže: ‘čuvat će vaše misli i vaša srca u Kristu Isusu’. Ako je takvo nešto označeno kao ‘naše’, jasno je gdje se nalazi pravi put«, tumači sugovornik.
Hodočašće pustinjom »praznih ljudi«
Eliotovo tumačenje posljednje riječi poeme jedina je bitna promjena u trima inačicama »Puste zemlje«. Stoga nije riječ samo o svjedočanstvu hrvanja s vjerom pjesnika koji će se 1927. obratiti s unitarijanizma na anglikanstvo i svakodnevno pričešćivati, nego i o interpretacijskom ključu koji »Pustu zemlju« otvara i adventskoj nadi. »Eliotova je poema svjedočanstvo čovjeka koji se kreće pustinjom punom egoističnih i jednostavno otuđenih i praznih ljudi. U času dok on jest u pustinji, ne vidi izlaza. No, kako je to lijepo opazila Lyndall Gordon, prvo ime eliotologije na svjetskoj razini, ‘Pusta zemlja’ jest i svojevrsno hodočašće. Nakon teška puta hodočasnik se klanja pred silom jačom od sebe samoga.«
Pjesnikov dar Kralju
A upravo to pjesnika povezuje i s trima mudracima. »Eliotov hodočasnik biva vitez koji traži Graal kako bi izliječio pustu zemlju i bolesna kralja. On je neka vrsta suvremenoga Parsifala, ali ima u sebi i nešto od triju mudraca. Pred kraj tegobna puta vitez je prikazan u slici prašume koja se prignula pred kišnim oblacima koji dolaze. Slušao je zatim glas groma koji mu je govorio. Vitez naravno nije morao sve odmah razumjeti; tek je poslije prepoznao Krista. Dar koji vitez daruje biva prije svega svjedočenje, ili ako želite izvješće i putopis o teškoj borbi i tegobnu putu. Daruje upravo ‘Pustu zemlju ‘ koja svjedoči o borbi protiv puste zemlje.«
O nespokoju dosade suvremenoga adventa
Ipak, borba je i riječ kojom se nerijetko opisuje iskustvo čitanja jednoga od središnjih tekstova književnoga modernizma, koji je o rasapu raščaranoga i otuđenoga doba progovorio kršeći onodobne književne konvencije. Pa iako se »Pusta zemlja« zbog iznimne složenosti, diskontinuiranosti i citatnosti rijetko izdaje bez opsežna kritičkoga aparata – te i »Alfino« izdanje uz Eliotove napomene donosi i Slavićeve komentare pojedinih stihova, tumačenje većih cjelina te pregled najvažnijih inozemnih i stranih interpretacija – barem dva pjesnička prizora već na prvo čitanje privlače bliskošću suvremenomu iskustvu adventa. Drugo pjevanje, »Partija šaha«, tako donosi razgovor dvoje supružnika koje, dok čekaju »kucaj na vratima«, izjeda nespokoj dosade sažet u dobro poznatu pitanju: »Što ćemo sutra činiti? / Što ćemo mi uopće činiti?«
»Prizor se može čitati i kako ste vi navijestili. Muž i žena ne čekaju spas koji bi trebali čekati, nego suprotno tomu čekaju pogrješke koje su svakidašnjica, površna zadovoljstva i prolaznost. Često je više optuživan muški sugovornik jer je naizgled bez interesa. Samo ne smijemo zaboraviti da je on veteran iz Prvoga svjetskoga rata. Spomen ‘štakorske uličice’ govori o rovu punom mrtvih vojnika, sa štakorima koji ruju uokolo. Viv to ne razumije – ni kritika nije dugo shvaćala – no jadna žena barem pokušava dobiti neku emociju od sugovornika. Ipak, dok god ima spomena kucaja na vratima, ima i nade da će muško i žensko biće, oni koji čekaju, razumjeti tko bi mogao doći«, objašnjava sugovornik.
Od očajnoga tumaranja do otkrića stila
Drugi Eliotov nagovještaj adventa izravno se pak poziva na više biblijskih izvještaja o tumaranju pustinjama očaja: »Kad bi ovdje bilo vode mi bismo stali i pili / Među stijenama ti ne možeš niti zastati / Među stijenama ti ne možeš niti misliti«. »Dio koji ste prikazali biva iz petoga pjevanja, ‘Što je rekao grom’. Aluzije nas vraćaju na Izlazak i lutanje židovskoga naroda u pustinji, ali isto tako i na put u Emaus, kad učenici nisu odmah prepoznali Krista: ‘Tko je taj treći koji stalno hoda kraj tebe? / Kad brojim, tu si samo ti i ja sam s tobom / Ali, kad gledam naprijed niz bijelu cestu / Uvijek je još netko tu i hoda kraj tebe’. Naravno, kritika se može postaviti na dva legitimna načina. Prvi će naglašavati da učenici u tom času nisu razumjeli s kim govore, pa je sve bilo uzaludno. Drugi će pristup isticati da prizor ne možemo otrgnuti od onoga što slijedi, jer su učenici poslije ipak shvatili tko to lomi kruh. Svojom neponovljivom vizijom ova poema biva velika i u svojim dvojbama i u svojim odgovorima. A upravo navedeni dio biva i otkrićem stila koji će poslije prevladavati u poemi ‘Četiri kvarteta’, a to je djelo izričito kršćanskoga nadahnuća.«
Pjesnički novitet kršćanskoga nadahnuća
Kršćansko će nadahnuće Eliot izražavati i tehničkim novitetom koji književna teorija koliko i pjesnička praksa ni nakon stotinu godina ne mogu zaobići: objektivnim korelativom. »To bi bio splet predmeta, prizor, verige događaja koji su formula određenoga osjećaja. Da budem jasan, naš Matoš ne će kazati da mu je smrt blizu, nego će govoriti o ćuku u mlačnoj noći i željeznici koju guta daljina. Eliot prikazuje upravo ekološku svijest kad vidi ostatke ljetnih noći na Temzi – svilene rupčiće, opuške, kartonske kutije. Ali, vidi i moralnu trulež u kojoj se bogati bankari zabavljaju s modernim nimfama. Naposljetku kazivač plače kraj voda jezera Lemana, kako je psalmist plakao kraj babilonskih voda. Takav način govora redovito biva učinkovitim.« Možda bi baš tako danas zborio i Krstitelj.
Hrvatski pjesnik uz bok Eliotu
