Koliko je onih koji će se spasiti? Pitanje je to koje muči mnoge vjernike pa ne iznenađuje što i evanđelja donose svjedočanstva o tom problemu. Luka donosi scenu koju bibličari nazivaju u egzegezi chreia. Doslovno bi se to s grčkoga prevelo s potreba. Pripovjedni je to stil, ako ga se tako može nazvati, u kojem se na početku postavi pitanje, tj. temeljna teza i problem koji treba razriješiti. Problem biva riješen u obliku pripovjednoga oblika u kojem sudjeluju likovi koji međusobno razgovaraju.
Luka donosi likove narativnoga okvira: neki nepoznat čovjek, Isus te ljudi koji prate dijalog. Priču pokreće pitanje je li malo onih koji se spašavaju, koje je svojevrsni motor u naraciji. Pitanje je upućeno Isusu, međutim on ne daje izravan odgovor, nego odgovara na neposredan način smještajući fokus na nešto što je puno važnije od postavljenoga pitanja. Puno važnije od pitanja koliko jest pitanje kako se čovjek spašava. Polazeći dakle od kako, tj. od načina dolaska do spasenja, s vremenom ne će biti toliko važno koliko.
Prostor uskrsnuloga Krista
Isus nastoji protumačiti kako doći do spasenja. Iako, valja reći, ni to ne govori izravno. Kristu je stalo da kod prikaza načina dolaska do spasenja istakne emociju, odnosno snagu koju čovjek ulaže da bi do njega došao. Stoga ističe da se treba truditi ući na mala vrata jer je širok put koji vodi u propast. Hrvatskomu glagolu truditi se u grčkom odgovara glagol agonizomai, od kojega dolazi riječ agonija. Drugim riječima, Isus čovjeku želi istaknuti da mu treba biti stalo do borbe oko dobra. Život stoga ne treba shvatiti lagano, nego kao trajnu borbu, trud koji je katkad istinska agonija ne bi li se došlo do spasenja. Uz to, nadodaje Isus, osim napora koji čovjek treba ulagati, treba ulaziti i u prostor spasenja na uska vrata.
Uska vrata o kojima govori evanđelje zanimljiv su izraz. Naime, vjerojatno je posrijedi prikaz onoga što je Izraelac mogao gledati svakoga dana. U gradove koji su bili opasani zidinama moglo se ući na glavna, tj. velika vrata, i tako je bivalo tijekom dana. Kako je padao mrak, a opasnosti od neprijatelja bivale veće, pokraj velikih vrata uvijek su bila manja na koja se moglo ući u grad, no na njih se ulazilo opreznije i u manjim grupama. Vratar bi tada, pomno provjerivši tko je onaj koji dolazi, jer već pada mrak, odlučio hoće li ga pustiti unutra ili ne. Sve je naravno ovisilo o podrijetlu osobe i o razlozima ulaska u grad.
Naracija ide dalje tako da sada nije više posrijedi grad ili velika vrata na koja se ulazi u spasenje, sada je to kuća, a vratar je ni više ni manje nego sam Krist. To je vidljivo jer se u grčkom tekstu rabi terminus technicus za uskrsnuće – glagol egeiro. Isti glagol prevodi se s ustati, a označava ustanak od mrtvih, odnosno uskrsnuće na život. Gospodar kuće je dakle sam uskrsnuli Krist koji u prostor vječnoga života pušta one koje poznaje. Tu i nastaje drama u tekstu jer nisu svi oni koji žele ući u prostor uskrsnuloga Krista isti oni koje on poznaje. Baš kao u slučaju ulaska u grad u prvom dijelu priče.
Biti onaj koji osluškuje Kristovu riječ
Surova realnost – nije bilo dovoljno jesti i piti, slušati Krista koji je propovijedao po trgovima. Trebalo je u njemu doista prepoznati Boga. Onoga koji ima moć čovjeku dati spasenje i vječni život. Ući u prostor gospodareve kuće moguće je jedino tako da ga se već za života prepoznaje kao onoga koji ima moć spasiti i darovati život koji nema kraja. Važno je pritom pitati: Koliko je onih koji doista već sada i ovdje dok slušaju Kristovu riječ na misama i u obredima koje Crkva slavi upravo poradi njihova spasenja i posvećenja imaju snagu, volju i sposobnost prepoznati nauk koji im donosi spasenje? Teško je odgovoriti na to pitanje, no baš kao u evanđeoskom tekstu, nije ni potrebno. Potrebnije je znati put, tj. način dolaska do spasenja i vječnoga zajedništva s Bogom.
Vjernik ne bi trebao dakle biti opterećen time hoće li biti spašen ili ne, nego biti onaj koji osluškuje Kristovu riječ dok dolazi na misu i otvara joj se svojim umom, srcem i dušom. Tada mu samo njegovo srce govori je li osobno na putu onih koji idu prema spasenju ili ne. Ne treba on tada čekati što će biti jednoga dana. Ne treba se opterećivati što će biti s onima koje gleda oko sebe. Treba ustrajati na putu osluškivanja Krista u riječi Božjoj i u zdravom nauku Crkve. Ustrajati u osluškivanju primjera svetoga života brojnih svetih i blaženih koji su spasenje i nebo već postigli ne bi li jednom i sam prispio s njima u zajedništvo slave. Ako tako čini, svaki vjernik biva utješen i učvršćen na svojem osobnom putu prema očevoj kući i zajedništvu s njim, kojemu već sada iskreno vjeruje i izručuje svoj život. I to baš onaj vjernik koji svojega župnika poznaje. Svake nedjelje odlazi na misu te istoga župnika vrlo rado ugosti u svojem domu. Zašto? Pa da bi s njim jeo i pio te se radovao životu u Bogu.
