KRIST JE POPUT ZLATNOGA RUDNIKA S BEZBROJ RUKAVACA Čežnja za Božjim licem

Cjelokupni duhovni hod k sjedinjenju s Bogom Ivan od Križa opisuje kao ljubavnu avanturu, kao traženje Ljubljenoga. Boga treba tražiti cijeloga života. Naći ga, znači ne prestati ga tražiti. Jer Bog nije poput neke stvari koju čovjek pronađe pa je trajno posjeduje. On je živi Bog i u ovom se životu nikada potpuno ne otkriva. Zato je svaki pronalazak, susret s Bogom, početak ili uvod u novo traženje. Sveto pismo neprestano govori o tom traženju: »Moje mi srce govori: ‘Traži lice njegovo!’ Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim…« (Ps 27, 8-9).

Biblija također pokazuje da je Bog onaj koji prvi ide ususret čovjeku koji ga traži. Povijest Božjega naroda i svaka osobna povijest sastoji se od stalnih došašća i izlazaka: Božjega dolaska čovjeku i čovjekova izlaska, tj. njegova hoda ususret Bogu. U tom kontekstu poznata je tvrdnja sv. Ivana od Križa: »Ako duša traži Boga, neka znade da još više njezin Ljubljeni Gospodin traži nju.« Sva Ivanova djela upravo govore o tom traženju i žele potaknuti čitatelja da se ozbiljno dâ na put traženja Boga, da na tom putu nikad ne posustane, nego da uvijek ide naprijed. Jer »srce se ne zadovoljava ničim što je manje od Boga« (DS 35,1). Treba tražiti i onda kad se misli da se našlo. Treba kopati sve dublje i dublje jer, veli on, Krist je poput zlatnoga rudnika s bezbroj rukavaca i ukoliko netko više kopa, utoliko više otkriva nova i nova bogatstva. To traženje treba se pretvoriti u čežnju, žudnju za Bogom, jer »Bog ulijeva svoju milost i ljubav samo u dušu koja žudi za njom« (DS 13,12).

Pišući »Mojsijev život«, sv. Grgur iz Nisse podsjeća kako bi svaki krštenik poput Mojsija trebao biti gorljivi tražitelj Boga i njegove ljepote. To jest onaj koji neprestano čezne za ljepotom vječnom, da izgara od želje vidjeti lice Božje. Ta se čežnja u njemu nikada ne bi smjela ugasiti, ni u najtamnijim časovima kušnje. Poput Mojsija kršćanin treba shvatiti da se uistinu gleda lice Božje onda kada se gledajući nikada ne prestane čeznuti za njim (usp. Život Mojsijev, II, 322sl).

Ta se čežnja ne gubi ni onda kad se napokon stigne do stanja koje mistici nazivaju savršeno sjedinjenje s Bogom, kad je duša konačno u punini susrela Onoga za kojim je cijeli život čeznula. Stoga Ivan od Križa u drugoj, konačnoj redakciji »Duhovnoga spjeva« premješta cilj duhovnoga putovanja na nebo budući da je nemoguće potpuno postići cilj za vrijeme života na zemlji. Pa ni onda kada se konačno postigne preobražajno sjedinjenje, nije se još u potpunosti zadovoljno. Duša tada želi vidjeti i gledati Ljubljenoga licem u lice, a to se jedino može ostvariti u nebu.

IZVORGlas Koncila br. 48/2020.
Prethodni članakJEZIČNE NEDOUMICE NAKON DANA SJEĆANJA NA ŽRTVE DOMOVINSKOGA RATA I DANA SJEĆANJA NA ŽRTVU VUKOVARA I ŠKABRNJE Blagdan ili praznik?
Sljedeći članakZAVRŠIMO 2020. POZITIVOM Došašće donosi optimizam, nadu i vjeru u život