Marko Perković Thompson na povijesnom koncertu na zagrebačkom hipodromu pozvao je na povratak kršćanskim vrijednostima. Pola milijuna ljudi okupljenih na jednom mjestu svjedočilo je pravu žeđ za društvom u kojem će te vrijednosti biti na cijeni.
No koliko se u Hrvatskoj doista posvećuje pozornosti tim vrijednostima? Ne samo površnim pozivanjem na njih, nego svakodnevnim obrascima ponašanja. Znamo li, naposljetku, o čemu govorimo? Jer, bez obzira na razinu znanja i na pozornost koja se posvećuje određenim normama, društvena dinamika, posebice u današnjim okolnostima ubrzanih komunikacija i promjenjivih okolnosti, nalaže neprestano osvrtanje na njih. Hrvatsko društvo obiluje izazovima, vrlo je dinamično i, kao i sve zapadne demokracije, ističe svoju unutarnju heterogenost. No, kao i sve zapadne demokracije, nalazi se pred izazovom slabljenja identiteta.
Što su uopće kršćanske vrijednosti i kako su proizišle iz kršćanstva? Je li to samo vjera u Boga, poštovanje obitelji i ljubav prema domovini? U vrijeme nestabilnih mehanizama političkoga predstavljanja u javnosti se sve više nameću različiti aktivisti sa svojim programima koji ne uzimaju u obzir sve probleme i potrebe društva.
Poruke koje šalje Thompson pozivaju na poštovanje određenoga vrijednosnoga okvira. No one nisu politički program, jer politički programi, koji se u pravilu oslanjaju na određeni vrijednosni sustav, zbroj su specifičnih, stručnih pristupa svim društvenim izazovima. Primjerice, Thompson ne govori ništa o mirovinskom osiguranju, infrastrukturnim projektima, sigurnosnoj politici, tržištu rada ili urbanizmu. On govori o samim temeljima društva, a njegova publika u svojstvu građana trebala bi iz toga izvući nadahnuće u suočavanju sa svakodnevnim društvenim izazovima.
Prema Maxu Weberu, svako društvo, a onda i odgovarajući politički sustav, neizbježno nosi pečat svoje vjerske pozadine. Zapadna društva nastala su na normama kršćanstva, ono ih je oblikovalo i dalo okvire njihovim političkim strukturama. Kršćanske krjeposti na taj su način ugrađene u temelje zapadnih društava i država. Demokratska društva odraz su kršćanskoga pogleda na svijet, a demokratske krjeposti zapravo su norme preuzete iz kršćanskoga nauka. Demokratskim krjepostima obično se smatraju dijalog, tolerancija ili snošljivost, zatim pravičnost, sposobnost za sučeljavanje, spremnost na nužni kompromis, prijezir prema nasilju i odgovornost za opće dobro. Riječ je redom o krjepostima koje su svojstvene kršćanima, odnosno onima koji nastoje slijediti evanđelje. Naravno, te se krjeposti u različitim političkim okolnostima različito tumače.
U svakom slučaju navedene krjeposti posljedica su tumačenja evanđelja, koje sustavno nudi načela prema kojima se imaju ravnati kršćani. Evanđelje, uz jasno eshatološko usmjerenje, upućuje na odgovarajuća ovozemna pravila. Prvo i najvažnije među njima je ljubav. Uz njega nužno idu i dostojanstvo, solidarnost ili samilost, poniznost i sposobnost za praštanje i jednakost. I općenito čovjekova odgovornost za sve Božje stvorenje.
Ne reducirati ljubav
Kad su farizeji pitali Isusa koja je najveća zapovijed u zakonu, on im je odgovorio: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci« (Mt 22, 34-40). Riječ je o doista univerzalnoj zapovijedi, koja je temelj za sve međuljudske odnose. I primjenjiva je u svakoj situaciji. Ljubav prema Bogu očituje se u poštovanju njegova nauma i njegovih zapovijedi, a ljubav prema čovjeku, koja iz toga proizlazi, nalaže dosljedan obzir prema drugim ljudima, koji se odnosi ne samo na njihove postupke, nego i na njihova iskustva, potrebe i slabosti. Politički gledano, kršćani su dužni sudjelovati u ostvarenju Božjega nauma, slijediti njegov put, ali pritom imati osjećaj za drugoga i onda kad nastaje osjećaj da je taj drugi na stranputici.
Pojam ljubavi često se reducira na emocionalno stanje, no ona je prije svega držanje, odnos prema drugima. Općenito, međuljudski odnosi često su prožeti naklonošću, privlačnošću ili čak emocionalnom ovisnošću, no ljubav u svojem izvornom, posebice biblijskom smislu stavlja u središte pozornosti drugu osobu stvorenu na sliku i priliku Božju.
Kršćanska civilizacija i političke ideje izrasle iz nje imaju različit pristup ljubavi prema bližnjemu u odnosu na sve ostale. Većina vjerskih objava doduše, ističući čovjeka kao središte stvorenja, ističe i potrebu za razumijevanjem i solidarnošću. Međutim, ljubav prema bližnjemu posebno je naglašena u kršćanstvu koje pojam bližnjega proširuje na sve ljude, za razliku od pojedinih religija u kojima se nanošenje zla drugima ponekad opravdava njihovom drugotnošću. Kad je pak riječ o solidarnosti, upravo zapadno kršćanstvo prednjači u tome. Primjerice, pravoslavlje nema ni izdaleka tako razvijenu karitativnu funkciju.
Dostojanstvo i jednostranost
Imajući na umu vrijednost druge osobe, pojedinac nužno poštuje njezino dostojanstvo, što opet uključuje osjećaj solidarnosti za drugoga ako je u nevolji, ali i obuzdava potrebu za ponižavanjem drugoga. Politički događaji kroz povijest obiluju kršenjima ljudskoga dostojanstva, ponekad pod izlikom viših političkih ciljeva, ponekad jednostavno kao plod razbuktale strasti ili pak osjećaja da neprijatelj mora biti ponižen.
Demokracija u tom smislu čini iskorak u odnosu na sve ostale poretke, ona ističe dostojanstvo svake osobe, bez obzira na njezine osobine ili njezinu društvenu ulogu. Pritom valja imati na umu da dostojanstvo ne može biti jednostrano, ono u međuljudskim odnosima uvijek uključuje najmanje dvije osobe. Netko ne može ugroziti dostojanstvo drugoga a da pritom ne ugrozi i svoje. I po tome se zapadno kršćanstvo razlikuje od nekih drugih religija.
Prispodobom o milosrdnom Samarijancu Isus je dao do znanja da svaki čovjek ima pravo na dostojanstvo, kao i da je pritom solidarnost nezaobilazan mehanizam društvenih odnosa. Solidarnost nije vrijedna ako je usmjerena samo prema svojima, ona je mjerilo uzajamnih odnosa svih ljudskih bića.
Demokracija je dokinula trijumf nad protivnicima kao prihvatljiv oblik ponašanja. Doduše, praksa gaženja protivnika time nije nestala, čak ni među demokratima, ali poštovanje dostojanstva nalaže poštovanje drugoga čak i ako je protivnik.
Kršćani znaju da je Isus svjedočio poniznost, ponajprije okolnostima svojega rođenja i svoje smrti. Rođenje u štali i smrt na križu doista su praktični primjeri. Rješenje ljudskih razlika i sukoba, poručuje evanđelje, nije u sili i moći, ona nužno dovodi do novih zala. Rješenje je u poniznosti, u prvom redu pred Bogom i pred sobom. U priznanju vlastite nesavršenosti, naposljetku u ispitu savjesti, ali i u hrabrosti. Uostalom, Isus je spasio svijet pristajući na krajnje poniženje. Žrtva na križu podsjeća da žrtva općenito ima smisla, ali i da je dostojanstvo jedini dar koji svatko može sam sebi oduzeti. Trijumf na križu bio je poniženje, ali je bio trijumf u kojem je prevladalo dostojanstvo. Neprijatelji su mislili da su križem pobijedili Isusa, ali on je time pobijedio zlo i samu smrt. Istodobno je pozvao Oca da oprosti počiniteljima, »jer ne znaju što čine«. Podsjetnik je to, posebice u političkom zanosu, da se čovjek zapita zna li što čini, ma koliko bio uvjeren u ispravnost svojih postupaka.
Nema »katoličke države«
Kršćanima su dani darovi Duha Svetoga: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Koliko se međutim kršćana u današnje vrijeme zamisli nad tim darovima i upita se što mu oni znače u svakodnevnom životu? Kako uskladiti svoje postupke u prvom redu s deset Božjih zapovijedi, zatim sa zapovijeđu ljubavi, imajući na umu sve izazove što ih nudi današnje vrijeme?
Hrvatska je zemlja s katoličkom većinom, većinski katoličko društvo i mnogi ističu tu činjenicu kako bi upozorili na vrijednosti koje iz nje proizlaze. Hrvatska međutim nije katolička država, ona je sekularna kao i sve druge zapadne demokracije, jednostavno zbog spoznaje da teokracija, zemaljska vladavina božanstva, nije primjeren formalni okvir odnosima u ljudskom društvu.
Mnogi su Hrvati međutim, to se vidjelo i na nedavnom Thompsonovu koncertu u Zagrebu, ponosni na svoj identitet i smatraju ga pravim bogatstvom, koje može pomoći ovomu društvu u napredovanju u blagostanju i miru.
Kao zapadna, pluralna demokracija, nastala na podlozi kršćanske civilizacije, i Hrvatska uzima u obzir unutarnje razlike kako bi ravnomjerno svim građanima omogućila sudjelovanje i uživanje u plodovima zajedništva. Publiku na Thompsonovu koncertu okupila je ljubav prema Bogu, obitelji i domovini. Riječ je o vrijednostima koje su danas sve manje na cijeni, a brojni kršćani, među njima i velik broj Hrvata, uvjereni su da bez njih svijet tone u kaos.
Ne valja nikomu kvariti raspoloženje, međutim, kad bi se pred onih pola milijuna okupljenih na zagrebačkom hipodromu povela rasprava o konkretnim političkim rješenjima, brzo bi se razišli. Primjerice, što bi trebali biti prioriteti državnoga proračuna? Koliko treba ulagati u obranu? Jesu li zapadne integracije doista jamstvo hrvatske budućnosti? Treba li ulagati u željezničku mrežu? Je li sustav ocjenjivanja u školama dobar? Je li u redu iskoristiti poznanstvo kad treba riješiti nekakav administrativni problem? Je li Hajduk zakinut?
Površnost ljevice i desnice
Svako društvo vrvi razlikama u pogledima na bezbroj pitanja od općega značenja. Na temelju tih razlika nastaju političke podjele koje, ako se institucionalno ne prepoznaju i ne kanaliziraju, mogu izazvati teške unutarnje potrese i u najgorem slučaju dovesti do propasti države. O tome u povijesti svjedoči bezbroj primjera.
U Hrvatskoj, slično kao i u drugim zapadnim demokracijama, vidljiva je podjela na desnicu i ljevicu, kojoj se međutim često pristupa prilično površno, pa se politički okršaji odvijaju mimo stvarne potrage za rješenjima stvarnih problema. Hrvatska istodobno pati od totalitarnoga naslijeđa, od neprerađenih iskustava iz vremena komunističke Jugoslavije. Hrvatska je odatle baštinila ne samo određene obrasce ponašanja, nego čitave dijelove elite, vidljive posebice u medijima. Bilo bi međutim pogrješno današnje napetosti u Hrvatskoj svoditi na sukob između ljevice i desnice. Posebice kad je riječ o kršćanskim vrijednostima. Kršćanske vrijednosti nisu rezervirane samo za desnicu, one se mogu naći i u stranačkim programima tradicionalnih europskih lijevih stranaka. Kad je riječ o Hrvatskoj, vidljivo je golim okom da i među gorljivim desničarima ima onih kojima i nije stalo do kršćanskih vrijednosti, a uzgred, među oduševljenom publikom na Thompsonovu koncertu bilo je i lijevih političara.
No neovisno o tome koliko je primjerice kampanja protiv Thompsonova koncerta, koja je domoljubno okupljanje prikazivala kao fašistički skup, motivirana neprihvaćanjem hrvatske države ili osobnim interesima ili pak pukim neznanjem, činjenica je da u svakoj državi žive i njezini protivnici. S istim pravima kao i drugi građani.
Zapadne demokracije uzimaju to u obzir, a razlog tomu upravo su kršćanske norme koje iz različitih perspektiva nalažu razumijevanje prema drugomu i drugačijemu, snošljivost, oslanjajući se na kršćanski pristup svakomu čovjeku kao onomu tko je stvoren na sliku i priliku Božju.
Ono što bi trebalo biti rješenje, ustrajanje na kršćanskim vrijednostima, kršćanima istodobno donosi optužbe i napade.
No što je rješenje? Totalitarne ideologije smatrale su da je rješenje u likvidaciji političkih protivnika. No to i nije neko rješenje. Kao prvo, pokazalo se da nitko ne može iskorijeniti političke protivnike jer su razlike među ljudima takve da se protivnik uvijek nađe. Kao drugo, to je posebno za kršćane potpuno neprihvatljivo jer bi to značilo okretanje od Boga.
Koncert i politika
Protivnici se mogu poraziti u okviru demokratske procedure, ali se ne smiju poniziti jer bi to značilo ugrožavanje i same predodžbe o Bogu koji je ljubav. Odveć revna briga za opće dobro može ga i ugroziti, a granica između nužnoga političkoga sučeljavanja i pogubne polarizacije zna biti vrlo uska.
Među demokratskim krjepostima nalaze se i spremnost na sukobljavanje, kao i spremnost na nužni kompromis. Svaki čestit čovjek zna da obraz nije lako očuvati, da se vlastito dostojanstvo ponekad brani i pristankom na poniženje. Svaki čestit čovjek barem je ponekad pristao na nužni kompromis. Međutim, ta nužnost ima granice, ona se mora razmotriti u svakom pojedinom slučaju i pritom uključiti mudrost, odnosno popularnu dvojbu o manjem ili većem zlu. Za to je potrebna hrabrost, spremnost na sukobljavanje. Neki to zovu građanskom hrabrošću, s time da i hrabrost i poniznost nekad idu ruku pod ruku. U tom kontekstu ustrajanje na tradicionalnim vrijednostima u hrvatskom društvu, na njegovu kršćanskom identitetu, u današnjem vremenu velika je hrabrost.
U politici nema konačnoga rješenja, za kršćane je ona samo težnja za poštovanjem vrijednosti koje ga približavaju Božjemu naumu. Zato i Thompsonov koncert na zagrebačkom hipodromu valja prihvatiti ne samo kao ohrabrenje za očuvanje identiteta, nego i kao poziv na promišljanje norma koje taj identitet sa sobom nosi.
Pitanje snošljivosti
