Dok najbogatije zemlje svijeta vape za pobačajem i potpomognutim (samo)ubojstvom kao spasonosnim uslugama, opravdano je zapitati se iz čega izrasta kultura prihvaćanja života. Odgovor je jednostavan – iz osobe dobra karaktera.
Uz pozitivne odjeke 51. američkoga Hoda za život koji je 19. siječnja održan u Washingtonu i uoči Dana života koji se obilježava prve nedjelje u veljači, logično je zapitati se što zapravo stvara kulturu života ili kulturu smrti u nekoj zajednici. Naime, nemoguće je ne primijetiti čudnovatu sličnost klime u današnjim najbogatijim društvima s onima opisanim u distopijskim romanima »Vrli novi svijet« A. Huxleyja i »Mi« E. Zamjatina. Naime, oni maestralno opisuju tehnički funkcionalna društva u kojima se ljudska bića proizvode u strogo kontroliranim uvjetima, gdje vlada posvemašnja spolna permisivnost, ali nema predanih romantičnih veza, braka ni obitelji. Trudnoća uopće, a pogotovo neplanirana, u takvu se svijetu teško može dogoditi.
Suvremene visokorazvijene zemlje nisu došle do takvih tehničkih mogućnosti, ali došle su i do javnoga ohrabrivanja odbacivanja života – uključujući i vlastiti – kada god to nekomu ne odgovara. Tragove takve kulture moguće je pronaći i u – Hrvatskoj. Ginekologinja Jasenka Grujić 2016. u prilog pobačaju je napisala: »Pridružujem se ženama i liječnicima koji smatraju da ljudi imaju pravo na spolni užitak, koji, svrhovit sam po sebi, nije samo u funkciji prokreacije.« Tvrdnja je zavodljiva, ali gorko nepotpuna: svako ljudsko ponašanje, pa i ono koje uključuje užitak, uključuje i odgovornost. S druge strane zagovarači pobačaja često pozivaju na prevenciju i edukaciju. Edukacija se temelji na činjenici da čovjek može upravljati svojim ponašanjem, da može odlučivati. Drugim riječima, cilj je edukacije karakter, osobnost s vrlinama.
Pobačaj i eutanazija kao masovne pojave simptomi su kulture, načina života. Od čina koji je zakonodavac isprva dopustio u vrlo teškim situacijama pobačaj je postao raširena metoda kontracepcije. U usporedbi s »razvijenim« zemljama koje se često promatraju kao uzor Hrvatska ima relativno nizak postotak maloljetničkih trudnoća; prema dostupnim podatcima, u 2021. godini 7,48 posto žena koje su napravile pobačaj bile su adolescentice.
Svijest mladih, nerijetko oblikovana medijima i popularnom kulturom, područje je presudnoga utjecaja na međuljudske odnose. Navodno oslobađajuća ideja da spolne odnose, ljubav i rađanje treba razdvojiti pogodno je tlo za neodgovorno ponašanje koje proizvodi kulturu pobačaja. Većina popularne kulture svodi spolnost na fiziološku potrebu koju neodgodivo treba zadovoljiti. Seksualni sadržaji iskaču posvuda, i u digitalnom i u fizičkom prostoru, uljuljavajući gledatelja u ugodu kao pri dojenju, zbog čega je američki politolog Zbigniew Brzezinski suvremenu industriju zabave nazvao »tittytainmentom«. Seks je zabavan, za njim imamo potrebu i to je dovoljan razlog da se konzumira, sveprožimajuća je poruka. Emocije, predanost, veza, brak, sve je to moguće, ali nije obvezno. Prema tom permisivnom narativu čovjek se ne razlikuje bitno od drugih sisavaca te ne može i/ili ne treba upravljati svojim porivima. U tom vidokrugu trudnoća je slučajan događaj. Dijelom zahvaljujući medijima punim takvih pogleda, sedamdesetih je polako otupila spoznaja da je spolni odnos mnogo više od pukog »iskustva«.
U središtu antičkoga svijeta, iz kojega je dobrim dijelom izrasla europska kultura, stoji pojam slobode i vrline. U mitu o Odiseju i sirenama mudri lutalica zapovjedio je mornarima da ga svežu za jarbol i zatisnu uši voskom kako ne bi čuli naredbe da ga odvežu dok bude slušao rajsko pjevanje sirena. Sirene, polužene poluptice ljudožderke, privlačile su zanosnim pjevanjem mornare k otoku dok im se lađe ne bi nasukale, a oni bili pojedeni. Odisej je, svezavši sebe uz jarbol, odolio zamci i uživao u divnom pjevanju; bio je istinski slobodan jer je znao svezati sebe.
Prema najvećim grčkim filozofima, ljudska se duša sastoji od razumnoga i nagonskoga dijela. Nagonski dio duše – porive i strasti – treba uskladiti s razumom koji jedini može odrediti pravu, dobru mjeru ponašanja. Vrline – hrabrost, mudrost, umjerenost i pravednost – navike su uvježbane u odabiranju prave mjere ponašanja u određenoj situaciji. Vrli ili krjepostan čovjek osoba je dobra karaktera, zrela, slobodna i odgovorna. Život vrline – to je dobar život, ljudski život u punom smislu riječi. I u navodno nemoralnom rimskom svijetu spolna uzdržljivost očekivala se od muškarca koji prakticira vrlinu. I dok današnja psihologija uvjerava da se navike mogu oblikovati i mijenjati, komercijalna pop-kultura uvjerava u suprotno – da ne treba zauzdavati nerazumni dio duše, nego »pustiti svinju van«, pogotovo na području spolnosti. Cijeli je suvremeni odgojno-obrazovni proces nošen idejom legitimnosti proizvoljnoga odabira, tako dugo dok se ne šteti drugima. Ovdje, međutim, permisivna teorija pada; bez vrline, bez uvježbane sposobnosti da obuzda sebe, čovjek će štetiti i drugima i sebi. Mlada osoba anestezirana od vrline nema ni potrebe ni volje postaviti si ljestvicu više i odabrati stil života koji će mogućnost neželjene trudnoće svesti na minimum. Kultura života, naprotiv, zahtijeva odgoj za vrline.
Snimke ovogodišnjega američkoga Hoda za život pokazuju velik broj mladih sudionika. Gotovo svi intervjuirani sudionici na kanalu CBN News izjavili su da, iako je pitanje pobačaja od 2022. povjereno pojedinim saveznim državama, kulturu života u SAD-u tek treba izgraditi. Poruke na njihovim transparentima promiču kulturu odgovornosti, vrline. No uz odgoj i obrazovanje, i mediji i zakonodavstvo igraju važnu ulogu u stvaranju kulture. Pogled u američku povijest podsjeća da su rane feministkinje poput Susan B. Anthony i Elisabeth C. Stanton bile protiv pobačaja, smatrajući ga izrazom muške opresije. Društvena klima stubokom se promijenila nakon što je ginekolog dr. Bernard Nathanson, tzv. »kralj pobačaja«, šezdesetih s nekolicinom istomišljenika iznio rezultate navodne ankete. Naveli su da milijun žena svake godine napravi ilegalan pobačaj, a stvarni je broj, kako je Nathanson kasnije izjavio, bio deset puta manji. Lansirali su brojku od 5000 do 10 000 ilegalnih pobačaja godišnje zbog kojih su majke umrle, a stvarni je broj bio 35. »Godine 1968. znali smo, kad bismo proveli korektnu anketu, (…) da bi to za nas bio poraz. Pa samo se odlučili za drugu metodu. Koristeći se masovnim medijima, širili smo rezultate tobožnje ankete koju smo proveli, tvrdeći da 50 do 60 posto Amerikanaca želi legalizaciju pobačaja. Ta se taktika ‘samoispunjavajućega proročanstva’ pokazala vrlo uspješnom: kad bismo dovoljno dugo uvjeravali američku javnost da se većina ljudi slaže s legalizacijom pobačaja, većina bi se ljudi uvjerila da je to dobro stajalište. Malo je ljudi koji vole pripadati nekoj manjini«, rekao je dr. Nathanson, koji se kasnije pridružio Pokretu za život.
U međuvremenu zagovornici kulture života počeli su iznositi znanstvene činjenice o početku ljudskoga života i upozoravati na jedinstvenu vrijednost svakoga ljudskoga života. Na duhovnoj sceni papa Ivan Pavao II. 1995. razjasnio je u enciklici »Evangelium vitae« da se pobačajem i eutanazijom uništava ljudski život i da su to stoga »zločini koje ni jedan ljudski zakon ne može legitimirati«. Iz toga slijedi da »ljudska savjest nije obvezna pokoriti se takvim zakonima, nego postoji ozbiljna i jasna obveza da im se prizivom savjesti usprotivi«. Sličnu je tezu svojedobno iznio Thomas Jefferson: »Kada nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost.« Na tom je tragu važna izjava od 26. siječnja poljskoga nadbiskupa Stanisława Gądeckoga, predsjednika Poljske biskupske konferencije, nakon što je novi premijer Donald Tusk u intervjuu najavio da iako ne će moći zakonski brzo otvoriti vrata pobačaju, to će učiniti drugim sredstvima uključujući »regulative, administrativne odredbe, uvjeravanje i određene politike ministarstva zdravstva«. Nadbiskup Gądecki uputio je apel savjesti svakoga građanina, ne samo katolika. »Svaka osoba dobre savjesti – ne samo pripadnik Katoličke Crkve – suočava se s moralnom obvezom poštovanja ljudskoga života od početka do prirodne smrti. To se učenje temelji na prirodnom zakonu koji obvezuje savjest svake osobe«, rekao je nadbiskup.
