Nedavno sam u razgovoru od nekih ljudi čula kako su pročitali izvrsnu knjigu koja im je pomogla da razumiju svoje osjećaje. Radi se o knjizi »Ranjeno dijete i ja«. Jedna osoba mi je nakratko posudila tu knjigu te sam je sa zanimanjem počela čitati. Nakon nekoga vremena njezine poruke su me počele zbunjivati. Ima tu svega, od evanđelja do psihologije, samospoznaje, filozofije. Sve zajedno na mene ostavlja dojam mješavine istočnjačke filozofije i kršćanstva. Ovako zbunjena, odlučila sam vam pisati i prije negoli sam pročitala knjigu do kraja. Radi li se tu o newageovskoj tehnici samospoznaje ili čemu drugom ili je pak riječ o autentičnom tumačenju kršćanske poruke? Zahvaljujem na odgovoru.
Čitateljica
Knjigu koju spominjete u svome pismu, koja je u međuvremenu prevedena i na engleski jezik, i naš je tjednik svojedobno predstavio kao vrijedno djelo (danas pokojnoga) teologa i komunikologa dr. Mirka Mataušića i psihologinje Vesne Gračner. I sami smo tada pročitali tu knjigu koja se bavi raznim psihološkim temama iz znanstvene, ali i iz vjerske perspektive. »Namjera je ove knjige pomoć čitatelju u jednostavnom načinu spoznaje samoga sebe«, istaknuli su autori u samome uvodu, a kako smo knjigu pozitivno vrjednovali, u ovom ćemo se odgovoru onda osloniti na druga razmišljanja, kako biste o njoj mogli prosuđivati i na temelju mišljenja drugih stručnjaka i teologa.
Naš bibličar dr. Mario Cifrak s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na portalu »Tražimo istinu« piše: »Knjiga obuhvaća zapravo niz radijskih emisija i seminara održanih na tu temu. Sâm naslov ‘Ranjeno dijete i Ja’ odnosi se na unutrašnju potragu za motivima na temelju kojih u svom životu donosimo odluke. To je važno za svakoga koji želi živjeti svjesno i preuzeti odgovornost za svoj život. Upravo je psihologija ta koja se bavi istraživanjem ljudske svijesti i omogućuje čovjeku sretan život.
»Teološka hermeneutika nastoji objasniti specifični odnos između vjernika i Biblije. Čini mi se da bi to moglo biti fiksirano na pripadajući način u formuli: Riječ Božja i ljudski život. Biblijski tekst, kao i svaki drugi tekst, može biti shvaćen samo ako je ponovno smješten unutar ‘života’, koji ga je pratio i označio mu rođenje: unutar konteksta ne samo literarnog, nego kulturnog i ideološkog, psihološkog i socijalnog, političkog i ekonomskog. Religiozni tekstovi jesu oni čiji je smisao da objave smisao egzistencije, da je nahrane ‘životom’. Tu nalazimo dodirnu točku psihologije i teologije. Dokument papinske Biblijske komisije Tumačenje Biblije u Crkvi (1993.) u nizu pristupa Bibliji po humanističkim znanostima navodi i psihološki pristup (ID 3). Psihološka istraživanja donose određeno obogaćenje biblijskoj egzegezi budući da, zahvaljujući njima, tekstovi Biblije mogu biti bolje shvaćeni kao tekstovi života i pravila ponašanja.«
»Autori ove knjige upravo na tom tragu tvrde da će psiholog i teolog pomoći čovjeku da se ne gubi u kukanju zbog loših okolnosti svoga života, nego da prepozna probleme u sebi i da se trajno usklađuje s Božjim zakonima i Božjom voljom, te da tako ima sve puniji život. U kriznim situacijama potrebna je promjena života, ‘obrat’, odnosno biblijski rečeno, nužno je obraćenje. Zato autori koriste upravo prispodobe koje govore o obraćenju, npr. Lk 15,11-32. Te prispodobe i jesu ispričane radi našega spasenja (salutis nostrae causa; DV 11). I u tom smislu govorimo onda o biblijskoj istini. Ona nas ne informira o esenciji stvarnosti, nego o tome kako se u nju smjestiti, o tome kako ‘činiti’ svoju istinu.«
»Doista spasenje u dinamičnoj perspektivi zajedništva s Bogom nije ništa drugo nego da se kaže posljednji smisao ljudskoga postojanja u njegovu potpunom ostvarenju. Biblija, dakle, pokazuje ne samo da život ima smisao, nego u čemu je on i kako se konkretno postiže. Iz svega navedenoga smatram da je knjiga ‘Ranjeno dijete i Ja’ naših autora potpuno uspjela kao zajednička pomoć psihologa i teologa ljudskoj egzistenciji u njezinu problematičnom traženju smisla.«
Na istom ćete portalu pronaći i recenziju dr. Ante Prodana koji, među ostalim, ističe kako je čitajući knjigu bio ugodno iznenađen jer je riječ o sintezi znanja i psihoterapeutske prakse psihologinje te znanja teologa, koji je i stručnjak komunikacijskih znanosti. Napominje da je pisanje knjige bilo vrlo delikatan i težak posao jer je riječ o sintezi nečega što je rečeno i pretežno zapisano prije oko dvije tisuće godina i suvremene psihoterapijske prakse i iskustva. Pohvaljuje ju kao »napredak u psihoterapiji jer uključuje osjećaje, osvjetljuje što se događa kod takozvanoga ranjenoga djeteta, što poboljšava efikasnost terapije«, napominjući da je »bezuvjetna ljubav vrhovni Božji zakon«.
Istodobno naš poznati fizičar dr. Davor Pavuna snažno ističe: »Ono što se meni još čini bitno jest to da su autori Kristovi sljedbenici i istraživači koji postavljaju kuražna pitanja koja sam ponekad znao čuti putujući po svijetu, ili, na primjer, u diskusiji s mladim svećenicima u Vatikanu. No, nisam mislio da i u mojoj Hrvatskoj, u Zagrebu, postoje ljudi koji sustavno postavljaju ta duboka pitanja i traže odgovore i poveznice u dubokom uvjerenju da će ih Duh odvesti na pravi Put, te da će odgovor i Mir naći u Kristovu nauku koji dinamički živi u svakom od nas. To me beskrajno raduje i zato ova knjiga i cijeli svjetonazor njenih autora meni predstavlja veliko životno ohrabrenje, a svaka me stranica knjige uvijek ponovno izaziva i tjera na osobno preispitivanje. Uistinu sebe nalazim u pitanjima i diskusijama autora, a koliko god mi se ponekad čini da sam bar nešto u ovom životu shvatio, stranice ovoga djela pokazuju mi da je Put Istine dug, vjerojatno beskonačan.« To je poziv i nama svima – novim čitateljima – da i uz pomoć knjige i nadahnuća Duha Svetoga tragamo za vječnom istinom koja je samo u Bogu.
