»Lovran, Lovran gradić mali, u njemu nam niš’ ne fali. More, kamen, mir, sirene, vino, ribe, život, žene« – tako je poznati pjevač s Opatijskoga festivala Duško Jelčić opisao mjesto u kojem je proglašen počasnim građaninom. Nabrajanje asocijacija povezanih uz Lovran mogu se nastaviti unedogled, jer kada se stigne u taj liburnijski gradić – često u sjeni turistički razvikanije Opatije – zasvijetle brojni primjeri ugodnoga i mirnoga života u podnožju Učke. Nekima spomen Lovrana prvo u sjećanje doziva bolničku njegu u ortopedskoj klinici i dane rehabilitacije koji se tamo provode, druge pak misli odvedu prema cijenjenim marunima koji baš ovih dana stižu na mnoge hrvatske tržnice, treći lice Lovrana poznaju s turističkih razglednica i mnogih vila u kojima su se danas smjestili hoteli i ugledni gosti, a onima koji vole pješačenje nezaobilazna je postaja šetnica uz more do Voloskoga…
No Lovran je i mjesto glagoljice, mirišljava lovora po kojem je dobio ime, sjedište nekadašnje luke i kaštela smještenoga uz more. U starom se gradu do danas prolazi uskim popločanim uličicama, a na glavnom Trgu sv. Jurja, među jednokatnim primorskim kućicama, ističe se istoimena crkva iz 12. stoljeća. Visoki žuti zvonik iznad crvenih krovova i bijelih fasada kao da pokazuje na dugovječnu vjersku tradiciju koja živi među tamošnjim stanovništvom i kroz stoljeća se »sljubila« s Katoličkom Crkvom i župnom zajednicom.
S novim milenijem u po tradiciji i godinama staru župu stigao je novi svećenik Matija Rašpica, danas 53-godišnji dekan Opatijskoga dekanata u trećem mandatu, koji je 2003. godine naslijedio župnika Franju Vitezića došavši s mjesta vicerektora riječkoga bogoslovnoga sjemeništa. Nije trebalo dugo da toga rođenoga Ogulinjanina župljani prihvate i zavole jer je, kažu, uvijek nasmiješen i pozitivan prema svojim sumještanima. U propovijedi često istakne imena župljana koji sjede u klupama, što nije znak da Lovran sa svojih 5,5 tisuća stanovnika ima slabu posjećenost misa, nego pokazuje njegovu susretljivost i otvorenost.
»U župi mi je lijepo, sretan sam i zadovoljan. Ljudi su me lijepo prihvatili od samoga početka, nemamo nikakvih većih poteškoća. Kontaktiram s vjernicima, ali i onima koji ne dolaze u crkvu. Znam otići na sprovod u civilu mještanima koje sam poznavao i bio dobar s njima, a nisu željeli crkveni sprovodni obred. Njegujemo ljudski odnos, treba najprije biti čovjek, a onda sve drugo dolazi na svoje mjesto, jer ne može se biti dobar otac i majka, suprug i supružnica, a onda ni svećenik ako se zaboravi na ljudskost«, kaže župnik Rašpica.
Iako bogata kulturnom baštinom, pri predstavljanju župe Lovran župnik Rašpica prvo spominje ljude i njihove priče. Župi pripada oko 5000 vjernika, za blagoslova obitelji u došašću obiđe ih oko 1100, a godišnje bude četrdesetak krštenja, pedesetak sprovoda te petnaestak vjenčanja. Svake godine u župi se pripremaju prvopričesnici i krizmanici, njih osamdesetak. »Najveća smo župa u dekanatu, veći broj ljudi živi na tom području pa je zbog toga župa življa. Iako prevladava hrvatsko stanovništvo, ima ljudi koji se izjašnjavaju Talijanima i u svojim obiteljima govore talijanski, no svi znaju i hrvatski. U dijelu župe Oprič mnogo se ljudi doselilo iz Slavonije jer su pohađali hotelijersku školu u Opatiji te se kasnije tu i nastanili. Na području župe je i Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Iki pa na večernjim misama bude dosta studenata«, kaže župnik Rašpica.
Kroz povijest Lovran nije uvijek bio atraktivan gradić za život pa su mnogi još šezdesetih godina prošloga stoljeća zbog ekonomskih razloga počeli emigrirati u prekooceanske zemlje. Tek s razvojem turizma zamijenjeni su teški poslovi ručnoga bavljenja poljoprivredom. Težačkomu životu turizam je donio olakšanje… No suvremeni izazovi i novi val iseljavanja nije zaobišao ni to područje, svjedoči župnik Rašpica i spominje četiri bračna para s obitelji koje su otišle u Njemačku u potrazi za boljom egzistencijom. Srećom, ostali su im stanovi pa mogućnost njihova povratka nije u potpunosti izgubljena. U Lovranu se općinske i župne granice ne podudaraju pa tako dio župe sv. Jurja pripada pod grad Opatiju nakon prekrajanja granica početkom devedesetih. Tako je na sjeveru granica župe potok u Iki, a velika župa obuhvaća i mjesta Oprič, Dobreć, Liganj, Tuliševicu, Lovransku Dragu, Medveju i samo središte Lovran. Za tako veliku župu po broju stanovnika osim župnika u dva su navrata pomagali i župni vikari Mario Gerić i Mario Tomljanović.
Kada se u crkvenom smislu spomene Lovran, mnogi ga povezuju uz Dom pastoralnih susreta Riječke nadbiskupije koji se nalazi na Sjemenišnom dobru, no župnik Rašpica uvijek spominje kao plod lovranske župe redovnicu klarisu Vesnu Brumnjak koja je 2004. godine ušla u klauzurni samostan u Splitu te sada nosi ime s. Marija Anđela od Presvete Euharistije, s kojom župljani održavaju redovit kontakt. Govori i o još jednoj tradiciji koja živi u Lovranu: »Ovdje je običaj da se ljudi ne kupaju dok se ne blagoslovi more, a to se čini na Tijelovskoj procesiji u crkvi sv. Ivana Krstitelja. Prije su ljudi do toga više držali, sada je malo teže – posebice kada Tijelovo kasnije padne, kao ove godine, no ima ljudi koji pričekaju s kupanjem do molitve blagoslova mora. Taj blagoslov i tijelovska procesija uvijek privuku mnogo Lovranaca.«
Kada se dolazi u Lovran iz smjera Opatije, prvo se naiđe na crkvu sv. Nikole biskupa iz 13. stoljeća, koju su u znak zavjeta izgradili pomorci iz područja Lovranšćine. Potom se u Starom gradu može vidjeti župna crkva sv. Jurja, kao i crkva sv. Ivana Krstitelja, a na obali – na nekadašnjem groblju – stoji crkvica Presvetoga Trojstva, reprezentativan primjer glagoljaške baštine te najstariji očuvani graditeljski spomenik u Lovranu. Na mjestu sadašnjega groblja crkva je Kristova uskrsnuća, gdje se mise slave za Sve svete i Dušni dan. U naselju Liganj koje vodi prema Učki kapela je sv. Roka na kojoj je nedavno promijenjena fasada, u Lovranskoj se Dragi štuje sv. Mihovil, a u Medveji je izgrađena nova crkva sv. Andrije.
Sve te crkve poznaje i rođena Lovranka Adriana Žele (70), tajnica župnoga pastoralnoga vijeća, koja svira svake nedjelje na dječjoj misi u 9 sati, a za svoj je dugogodišnji rad primila nadbiskupijsku medalju i apostolski blagoslov papa Benedikta XVI. i Franje.
»Od nas članova župnoga pastoralnoga vijeća traži se zajednički pastoralni interes, sposobnost za dijalog te otvorenost evanđeoskomu duhu, što se zajedno s našim župnikom trudimo i ostvarivati. Na svojim sjednicama koje započinjemo molitvom i duhovnom mišlju planiramo i pripremamo pastoralno djelovanje, proučavamo stvarne prilike i poteškoće u obiteljima, sa starijim osobama, kao i s djecom i mladima – poput droge i nezainteresiranosti za vjeru i Crkvu. Uočavamo da u Lovranu nema dovoljno svjesnosti i suodgovornosti vjernika laika te da nam je svima potrebna sustavna formacija povezana s duhovnošću. Potreban nam je neprestani rast u crkvenom i misionarskom nastojanju. Svaki poziv je poziv na ljubav, a naučiti ljubiti možemo samo u Kristovoj školi«, kaže udovica Žele, koja u župi svira već šezdeset godina, a svjedoči da je susreti i rad s djecom pomlađuju te čine sretnom i radosnom.
Ljepoti i živosti na dječjoj misi pridonosi i entuzijastičnost vjeroučiteljice Sanje Hlanudi (51) koja je zaposlena u lovranskoj Osnovnoj školi Viktora Cara Emina, koju pohađa oko 360 učenika u središnjoj i područnim školama. Nije jedina koja predaje vjeronauk u školi, ali je uključena u župnu katehezu i animiranje djece.
»U crkvu dolazi velik broj djece, a prate ih i roditelji, braća i sestre, pa nas se svake nedjelje na misi okupi lijep broj. Kod nas sva djeca idu na školski i župni vjeronauk, a osim pripreme za sakramente u 3. i 8. razredu na različite načine održavamo kontakt s ostalom djecom i imamo kontinuitet u župnoj katehezi kroz sudjelovanje u predstavama, pobožnosti krunice, pjevačkom zboru… Ljudi su ovdje povezaniji i usmjereniji prema Crkvi. Svi se poznaju, a iz generacije u generaciju prenosi se vjera i ljudima je to važno. Međusobno smo otvoreni i ovdje je lijepa sredina za rad«, govori Slavonka Hlanudi koja je udajom došla u Lovran iz Osijeka prije deset godina. Spominje i povezanost i suradnju škole i župe kroz manifestaciju Dana kruha.
Što se tiče ostaloga uzrasta, u lovranskoj se župi organizira i kateheza za mlade, a na te susrete najčešće dolaze studenti na privremenom boravku u Lovranu. Iako nevelika skupina, povezana je sa župnikom, pa su tako išli i na susrete hrvatske katoličke mladeži te redovito dolaze na misna slavlja.
Kada je riječ o obiteljskoj zajednici, o novom modelu evangelizacije svjedoči župnik Rašpica: »Pokušavao sam više puta organizirati susrete bračnih parova u župi, no to nikako nije zaživjelo i onda sam vidio da nema interesa. No kada smo išli kao župa na hodočašća u Međugorje, Rim i prošle godine u Lurd, među hodočasnicima su većinom bili bračni parovi. Kapelan i ja iskoristili smo to vrijeme vožnje za dobru katehezu i reakcije ljudi bile su pozitivne, jer su neki počeli češće dolaziti na misu. Moramo iskoristiti prilike koje nam se pružaju na najbolji način.«
Specifičnost župe jest i datum proslave župnoga blagdana sv. Jurja koji se u Lovranu ne slavi kao u cijeloj Crkvi 23. travnja, a o razlozima slavljenja dan kasnije govori anesteziolog Adalbert Lulić (59), orguljaš župnoga zbora, koji svakodnevno putuje na posao u privatnu kliniku u Rijeku. Stariji Lovranci govore da vole svojega svetca toliko da su ga morali slaviti dva puta: najprije na sam dan u Brseču, a onda dan kasnije u Lovranu i ta je tradicija ostala do danas.
Upoznaje nas taj liječnik i s aktualnim stanjem u mjestu, ocjenjujući da je nekada bilo bolje: »Problem su devastirani hoteli za vrijeme Domovinskoga rata koji se nisu obnavljali onom brzinom kako su se obnavljali u ostalim općinama. Lovran je zato zastao i ostalo je još nekoliko zgrada, vila ‘propuh’, bez prozora, ruševina. Dijelom su za to krivi i neriješeni imovinskopravni odnosi.« Pjevači župnoga zbora, njih petnaestak, okupljaju se jednom tjedno na probama, a voditelj i orguljaš Lulić, koji pjeva i u Nadbiskupijskom zboru u Rijeci, prisjeća se i dekanatskih susreta zborova u povodu blagdana sv. Cecilije, što nije zaživjelo.
Zadovoljna životom u Lovranu, koji geografski pripada Istri, ali se po mentalitetu ljudi povezuje uz Primorje, jest i umirovljenica Vera Matijević (69), čitačica na nedjeljnim misama.
»Čitati me pozvala s. Rozalija, kada su u župi još bile časne sestre. To mi je bio poticaj da se uključim u nešto što sam oduvijek željela. Kasnije sam s drugim čitačima iz župe išla na seminare u Nadbiskupiju, imali smo lijepa druženja i predavanja na Voloskom, u Rijeci, u Gorskom kotaru. Raspored čitača kod nas se u Lovranu manje-više zna, drago mi je da su se uključili i mlađi. Volim im prepustiti mjesto. Povezanost među vjernicima jako je dobra, ljudi se poznaju i međusobno si pomažemo, a jako smo zadovoljni i našim župnikom koji je jako vrijedan«, kaže Vera Matijević i pojašnjava kako mu rado uskoče u pomoć kada god je potrebno.
Velika pomoć župniku je sakristanka Marija Velčić. Uređuje crkvu, vodi brigu za liturgijsko ruho, otključava i zaključava crkvu kada je to potrebno – a nije joj ni daleko kada živi u Starom gradu. »Kada imamo neke veće akcije, odazovu se i drugi. Prije nekoliko godina radili smo konstrukciju na zvoniku pa su nam pomogli dečki. Kada smo čistili tavan, napunili smo veliki kamion šute. Ljudi župu doživljavaju kao svoju i uključe se«, kaže sakristanka Velčić, koja župnu crkvu poznaje kao svoj džep te ističe vrijednost triju drvenih oltara u pokrajnjoj lađi koji odmah privlače poglede posjetitelja. Riječ je o renesansnom oltaru sv. Antuna Padovanskoga iz 16. stoljeća, baroknom oltaru Majke Božje Karmelske iz 17. stoljeća i oltaru s raspetim Kristom iz 18. stoljeća, a vrijedna je i krstionica. Najljepši i najzanimljiviji dio župne crkve sv. Jurja – u potpunosti oslikan prezbiterij – nije moguće vidjeti do sredine studenoga jer je podignuta skela za restauratorske radove na freskama.
Upućen u radove u župi i financijsku situaciju ekonomski je vijećnik i elektromonter koji je mirovinu dočekao u HEP-u u Opatiji Anton Jakotić (66), koji kaže da se župa uspijeva sama uzdržavati i da su svi sakralni objekti uređeni i u dobrom stanju, iako uvijek ima potrebe za obnovom. Uz to što nedjeljom čita, pomaže i u skupljanju milostinje.
»Ovdje se u financijskom smislu relativno dobro živi u usporedbi s drugim dijelovima Hrvatske, primjerice u Slavoniji, Dalmatinskoj zagori i Lici. Uvijek ima ljudi koji nemaju«, kaže autohtoni Lovranac rodom iz Dobreća, koji je tako baštinio i zemlju sa stablima maruna, prepoznatljiva pitomoga kestena koji dosiže visoku cijenu. »Kod nas je u listopadu velika manifestacija ‘Marunada’, no nema više maruna kao što ih je nekada bilo, ali uvijek se nešto nađe. Ima starih nasada, ali ih nema tko održavati i sve propada. Osobno imam zemlju s marunima, no ove je godine bila suša pa ih ne će biti baš puno, ali naći će se 500-600 kilograma. Nešto prodamo, nešto podijelimo«, kaže Jakotić.
Mlađu generaciju u župi predstavlja student Pravnoga fakulteta u Rijeci Matej Blažić (21), rodom iz Ike. Još od 2004. godine ustraje u ministrantskoj službi, koja ga je dovela i do voditelja te zajednice koja okuplja 15 aktivnih članova – od osnovnoškolaca do studentske populacije – koji poslužuju kod oltara na tri nedjeljne mise.
»Družimo se i neformalno izvan župe, odemo sa župnikom na pizzu, u opuštenoj atmosferi razgovaramo o životnim i drugim temama. On je tu uvijek uz nas i mi smo uz njega što god zatreba za župu. Znamo imati susrete ministranata na kojima mlađe upoznajemo s liturgijom, a tu je uvijek župnik da pomogne ako nešto zašteka. Sada, dok traju radovi, misa se služi na pokrajnjem oltaru, pa smo više okrenuti Majci Božjoj«, kaže Blažić. Tumači i da nakon osnovne škole učenici iz Lovrana najčešće nastavljaju školovanje u Opatiji, Rijeci ili Bakru, a to su obrazovna odredišta i za fakultete. Dok su još u Lovranu, slobodno vrijeme krate u ribolovnom društvu, jedriličarima, puhačkom orkestru, nogometnom klubu…
S mladima u župi već godinama radi Ana Marija Tripar (62), treća župna orguljašica koja animira sviranje na večernjoj misi, a gotovo dva desetljeća svirala je pikolo i flautu u lovranskom orkestru. Iz župnoga dječjega zbora koji je osnovala izrasla je skupina mladih koja danas povremeno pjeva na večernjim misama.
»Imamo u toj skupini studenta koji nas prati na gitari i jednu sviračicu koja nas prati flautom, pjevamo šansone i klasične stvari. Mladi vole doći pjevati, puno im znači to okupljanje i što mogu pjevati Bogu na slavu i čast. Suradnja sa župnikom je stvarno dobra, to mnogo znači nama i ljudima. Mi svirači međusobno se zamijenimo, uskočimo kada god je potrebno, zamijenimo se ako tko mora na put ili je bolestan. Vjera mi puno znači, bez vjere teško bi mi bilo živjeti«, svjedoči orguljašica Tripar, koja se sjeća svojih mladenačkih dana kada su župu vodili salezijanci i djelovale redovnice kćeri Marije Pomoćnice. Kaže kako se sumještani bave turizmom ljeti, neki svoj kruh zarađuju ribarstvom, no dosta ih na posao putuje u Opatiju i Rijeku.
Relativno miran život i tempo odgovara Vladimiru Uhaču (52), otcu dvoje djece, u dva mandata župnom pastoralnom vijećniku, koji spominje kako se osjeća razlika u jesenskim danima i ljetnoj sezoni. »Ljeti bude više gužve. I na mise dođe nešto stranaca, ali više je domaćih ljudi koji ovdje imaju kuće za odmor i vikendice«, govori Uhač, redovit na nedjeljnim misama i povezan sa župnikom. Radio je zahtjevan posao, no nenadano je dobio raskid ugovora, što je – kako svjedoči – ostavilo traga financijski te ga je dosta koštalo. Sada je zaposlen u privatnom poslu, a supruga radi u klinici za ortopediju – jednu od priznatijih u Hrvatskoj u kojoj su zaposleni i liječnici iz Slovenije koji svakodnevno putuju.
U kulisu lijepoga kraja strme liburnijske obale koja spaja morsko plavetnilo i zelenilo lovora, toga simbola slave i pobjede, angažirani i vrijedni župljani dobro se uklapaju te svojim djelovanjem ugrađuju duhovne vrijednosti koje će biti upisane uz ime Lovrana u budućnosti.
