Ljetni su praznici za sve školarce već u punom jeku, a kraj ljetnih ispitnih rokova sve je bliže. Zabava i vreva vrućih ljetnih mjeseci, kao i odlazak od svih obveza i »otpuštanje kočnica« bar nakratko želja su većine mladih u ovim ljetnim mjesecima. No ne treba zaboraviti i na to kako je, osim tijelu, odmor potreban i duhu. Tako bismo mi mladi mir i hlađenje iz morskih dubina nakratko mogli zamijeniti i mirom prekrasnih samostana gdje se u potpunosti mogu »napuniti unutarnje i vanjske baterije«.
Ali tema ovoga broja nije samo ljeto i odmor, nego nam je poticaj dao blagdana sv. Benedikta 11. srpnja. Baš je taj blagoslovljeni svetac, kako mu kaže i ime, nekoliko puta potražio onaj unutarnji mir u osami, daleko od svih. Počeo je osnivati i samostane te udario svojevrsne temelje samostanskomu životu. Danas će ljudi reći da »nemaju toliko vremena« odmoriti duh, ali zato mogu uživati u blagodatima mira na filmskom platnu. Zato predlažemo film »Veličanstvena tišina« (Die große Stille) koji nas odvodi u dubinu kartuzijanskoga samostana u francuskom Grande Chartreuseu. Bremenitih 169 minuta filma ne obiluje riječima, nego samo pokojim tekstom. Za one pak koji se odluče otići na morske obale Lijepe Naše donosimo i nekoliko preporuka duhovnih mjesta mira koje bi mogli posjetiti prije ili nakon osvježenja u moru. Mislili smo i na one koji će se ovoga ljeta zaputiti izvan granica domovine, pa tako donosimo i poneku preporuku iz Bosne i Hercegovine, Slovenije i Mađarske, ali i udaljenijih destinacija u Francuskoj i Italiji.
Ako pak želite dio ljeta provesti radno i molitveno, ali opet u znaku vjere, možete se zaputiti u poznato odredište mladih katolika u ljetnim mjesecima – francuski Taizé ili Lurd. Red rada, red molitve, druženja, ali i osame, upotpunit će vaše ljeto. A na vama je samo da odaberete i ne zaboravite da odmor od Boga nije potreban.
Ljeto je vrijeme za odmor, kada prestaju mnoge naše svakodnevne obveze. Barem nakratko. Zato većina mladih to vrijeme iskorištava kako bi se odmorili od školskih obveza i kako bi se opustili u društvu svojih prijatelja. Osim toga, to je vrijeme kada mladi sve intenzivnije izlaze na razna mjesta i kada traže »izlaz« od prijašnjih briga. Mnogo mladih pri tome zaboravi na duhovni mir i »unutarnju tišinu«. Međutim, nakon nekoga vremena dosade izlasci i mnogi žele ponovno pronaći svoj mir. Ljeto je vrijeme i za putovanja, kako fizički tako i duhovno. Naše susjedne zemlje Mađarska i Slovenija prepune su mjesta za duhovni mir.
Jedna od prvih postaja u Mađarskoj svakako je Otok sv. Margarete. To je otok na Dunavu usred Budimpešte kojim ne prometuju automobili. Osim prirodnih ljepota kao što je park s divljači, japanski vrt i vodopad, atrakcija su i povijesni spomenici. Na otoku se mogu vidjeti ruševine dominikanske i franjevačke crkve te njihovi samostani. Posebnost jedne od kapelica je i zvonik s najstarijim zvonom u Mađarskoj. Na vrhu planine Sv. Martin na sjeverozapadu Mađarske pronaći ćete najstariju građevinu u Mađarskoj – tisuću godina star samostan Pannonhalmu. To je benediktinski samostan, prvi u Mađarskoj, koji je od 11. stoljeća središte reda sv. Benedikta. Samostanska knjižnica ima bogatu zbirku s više od 360 000 knjiga. U bazilici pokraj samostana redovito se održavaju orguljaški koncerti.
Jedan od najpoznatijih samostana u Sloveniji je kartuzijanski samostan Pleterje u Dolenjskoj. Samostan je osnovao grof Herman II. Celjski 1403. godine. Kartuzija Pleterje mjesto je za život i rad monaha iz cijele srednje Europe. Među članovima kartuzije ima Slovenaca, Mađara, Hrvata i monaha drugih nacionalnosti. Drugi, također kartuzijanski samostan, nalazi se u općini Vrhnika. Početci samostana datiraju čak iz 1220. godine kada je knez Koruške Bernard Spanheimski pozvao prve redovnike. Najveći napredak samostana dogodio se u 14. stoljeću. Više je puta bio pogođen potresima i požarima. Od srednjovjekovne arhitekture sačuvan je samo gotički križni hodnik iz 1449. godine. A osim svih tih kulturnih ljepota, u tim vas samostanima čeka i – kultura tišine.
Obrazovni sustav u današnjem je svijetu normalna pojava, a temelje mu je udario još u 5. stoljeću potomak dobrostojeće obitelji iz Nursije. Riječ je, naravno, o svetom Benediktu koji se na školovanju u Rimu pobliže upoznao sa životom Crkve. Nakon života u Rimu odlučio je pobjeći u gradić Affile i živjeti asketskim životom koji je upoznao u svojoj ranoj dobi zahvaljujući monasima u Kastorijanskoj dolini. Želio je cijeli život proživjeti u apsolutnom miru, ali to nije bilo tako. Zajednica iz obližnjega mjesta prvo ga je žarko željela, a nakon nekoga vremena i odbacila s mjesta opata. Nakon toga odlučio se vratiti na staro mjesto, no ne zadugo.
U Sublacenskoj dolini gradi 12 malih samostana i time započinje pisati zlatnu povijest svoga imena koje i danas čuva samostan u Subiacu. Ti samostani bili su samo uvertira za ono što slijedi, tj. za početak benediktinskoga reda unutar zidova novoga samostana u Montecassinu. Benediktinski se red tada počinje širiti po Europi i pod geslom »Ora et labora« (Moli i radi) donositi svakodnevni napredak na mnogim poljima ljudske djelatnosti, posebice obrazovnom i ekonomskom. Na hrvatskom je području prvi poznati opat Martin, a za njim i mnogi drugi monasi koji su u našim krajevima bili prihvaćani kao ljudi od pisma i kulture. U vrijeme Napoleonovih osvajanja na hrvatskim područjima benediktinci su bili protjerani, ali vratili su se u manjem broju. Zato u Hrvatskoj danas postoji samo jedna muška benediktinska zajednica – priorat Ćokovac kod Tkona na otoku Pašmanu, a ženskih je zajednica osam.
Svakomu je potrebno malo mira kako bi na trenutak otišao od svega i uživao u samoći ili pak razgovoru s Bogom. No ta samoća može dovesti i do zajednica koje su ovomu svijetu donijele puno, a tko zna koliko će mu još donijeti, baš poput sljedbenika Benedikta iz Nursije, najvećega »samotnjaka« koji je – gle Božjega čuda! – osnivao baš zajednice!
Tišina ne mora biti samo izostanak svih zvukova, nego i stanje uma. Mnogi u tišini rade i uče, a u tišini i osami često posežemo i za molitvom, svojim intimnim, osobnim razgovorom s Bogom. Tišina primjerice ljetnoga krajobraza ne mora nužno biti odvojena od svih zvukova – i zvuk zrikavaca može biti dio tišine. Ona se u filmovima često rabi kao sredstvo dodavanja napetosti nekomu događaju: izostanak glazbene podloge pojačava našu pozornost i usmjerava nas da bolje pratimo radnju filma.
»Veličanstvena tišina« (Die große Stille) dokumentarni je film redatelja Philipa Gröninga iz 2005. godine o kartuzijanskom redu čiji redovnici većinu svojega života provode upravo u – tišini. Zanimljivo je da je taj film redatelj snimao sam, bez pratnje brojnih kamera i ljudi zaduženih za izradu filma, a dozvolu za snimanje u samostanu La Grande Chartreuse smještenom u francuskim Alpama zatražio je čak 17 godina ranije. U tri sata toga filma temelj, lajtmotiv i osovina događanja izostanak je »umjetnih« zvukova: jedini zvukovi koje gledatelj ima priliku čuti zvukovi su ljudskih kretnja, rada, pjeva ptica, crkvenih zvona i liturgijskoga pjevanja. Film je strukturiran tako da prati »raspored događanja« u kartuzijanskoj redovničkoj zajednici osnovanoj još 1084. godine, nastaloj nakon reforme benediktinskoga reda pod sv. Brunom. Unutar tjedna prikazanoga u filmu prati se dnevni ritam rada redovnika, njihove molitve i svakodnevne obveze. »Veličanstvena tišina« nagrađena je 2006. godine Europskom filmskom nagradom za najbolji dokumentarni film, a iste je godine na Filmskom festivalu Sundance dobila posebnu nagradu žirija. Ljepota je toga filma naglasak na smislu filma uopće – pokretna slika koja je toliko potpuna da joj nisu potrebni nikakvi dodatci kako bi prenijela poruku gledatelju, a težina dojma donosi toliko često previđenu katarzičnu ulogu filmske umjetnosti. Pa ako već od buke i užurbanosti života ne možemo pobjeći u stvarnom životu, uz ovaj se film sasvim sigurno možemo na tri sata izuzeti i otići – u tišinu.
Umjesto na more, ovo ljeto mogli biste se zaputiti u susjednu nam Bosnu i Hercegovinu. Osim lijepe prirode, bistrih izvora rijeka i svježega zraka, BiH krase i brojni samostani i crkve koje odišu duhom kršćanstva i u kojima bismo mogli pronaći privremeno utočište od ljetne žege, ali i od briga i problema. Te divne oaze mira neizbježno nas privlače da ih bolje upoznamo i istražimo. Dakako, na ovom mjestu ne ćemo vam ih moći sve prikazati, pa izdvajamo samo neke.
Franjevačka crkva i samostan sv. Petra i Pavla jedno su od katoličkih obilježja Mostara. Crkva je izgrađena 1866. godine, a tridesetak godina kasnije izgrađen je i samostan. Ipak, crkva je uništena 1992. godine u granatiranju Mostara, ali je nakon rata ponovno izgrađena. Zanimljivost je te crkve i to što joj pripada najviši zvonik u BiH visok 107 metara.
Ako krenemo dalje sjeverozapadno od Mostara, nailazimo na franjevački samostan i crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu. Temelji crkve položeni su 1846. godine, ali je 1905. crkva srušena. Iste godine položen je novi temeljni kamen, a radovi su završeni 33 godine kasnije. Crkva je sagrađena u kasnoromaničkom stilu, a oltar je postavljen 1978. godine. Kip Gospe koji se nalazi u crkvi djelo je talijanskih kipara iz sredine 19. stoljeća. U bočnim lađama crkve pokopani su brojni franjevci, među kojima je i Rafo Barišić, prvi hercegovački biskup.
U glavnom gradu BiH, Sarajevu, smještena je franjevačka crkva sv. Ante Padovanskoga. Na mjestu današnje crkve 1881. godine sagrađena je skromna crkvica. Iako malena, bila je u to doba jedina katolička crkva u Sarajevu. Uz to, uspostavom redovite crkvene hijerarhije postala je stolnom crkvom vrhbosanskoga nadbiskupa sve do izgradnje katedrale. Zbog nekvalitetne arhitekture crkva se uskoro počela rušiti. Zatvorena je 1905., a sedam godina kasnije franjevci su započeli izgradnju nove crkve, koja je vrlo brzo bila i završena. Jedna od zanimljivosti crkve su i orgulje na koru iz 1925. godine. Sadašnji izgled crkve postignut je šezdesetih godina, a i danas je jedna od umjetnički najbogatijih franjevačkih crkvi Bosne i Hercegovine, kakve su i one na Plehanu, u Kreševu, Kraljevskoj Sutjesci, a posebnom ljepotom očarava trapistički samostan, crkva i opatija Marija Zvijezda u Banjoj Luci.
Hrvatski su srednjovjekovni vladari, kako bi pokazali čvrstoću svojih uvjerenja i stabilnost odnosa Crkve i naroda, nerijetko darivali samostane, crkve i zemljišta kako bi učvrstili »vjerski temeljni kamen« tadašnje Lijepe Naše. Počevši još od vladavine kneza Branimira iz 9. stoljeća i razvoja crkvene arhitekture u Hrvatskoj, kao i učvršćenja usmjerenja prema rimskomu papi, hrvatski su samostani posebna mjesta u kojima se osim mira i molitve mogu pronaći i tragovi naše nacionalne povijesti. Diljem Lijepe Naše nalazi ih se mnogo, a ovom prilikom ističemo ih nekoliko.
Jedan od samostana koje vrijedi posjetiti pavlinski je samostan u Svetom Petru u Šumi u Istri. Izvorno je sagrađen početkom 12. stoljeća kao samostan benediktinskoga reda, no sredinom 15. stoljeća napušten je i tada su u njega došli pavlini. Obnavljan je u više faza još od sredine 15. stoljeća, a posljednja je počela 1993. godine, nakon koje samostan posjećuju mnogi vjernici. Još jedan od povijesno bogatih hrvatskih samostana dominikanski je samostan sv. Križa na otoku Čiovu, osnovan u 15. stoljeću nakon reforme i brzoga širenja dominikanskoga reda. Osnovan je 1432. godine, a proces gradnje papa Eugen IV. odobrio je osobno posebnom bulom. Početkom 17. stoljeća iz Kristovih rana na raspelu u samostanu počela je teći krv, što ga je pretvorilo u jedno od najposjećenijih hodočasničkih mjesta u Dalmaciji. Sredinom 19. stoljeća samostan je napušten, a više od stotinu godina kasnije postao je središte župe Žedno-Arbanija. Samostan sv. Stjepana pod borovima također je dio kulturno-povijesne baštine i izravno vezan uz darivanje hrvatskih vladara Crkvi: njega je kralj Petar Krešimir IV. darovao u 11. stoljeću. Sredinom 15. stoljeća je obnovljen, a zanimljivo je to što je u 19. stoljeću srušen te danas na njegovu mjestu stoji gradsko groblje, koje je na sebi svojstven način poseban spomenik naše kulture.
U potrazi za duhovnom okrjepom možda će vas put odvesti i u zemlju koja se osim svoje iznimne turističke ponude posebno ističe svojom dugogodišnjom poviješću redovništva – u Francusku. Ta je zemlja još od srednjega vijeka ključno žarište redovničkoga života. Francuska je i danas zanimljiva destinacija za sve koji ljetni odmor planiraju iskoristiti za obnovu svoje duhovnosti.
U prvom redu treba spomenuti glasovitu zajednicu u Taizéu. Riječ je o međunarodnoj redovničkoj ekumenskoj zajednici na jugu Burgundije koja je osnovana 1940. godine. Nedugo nakon osnutka Taizé je postao mjesto brojnih hodočašća i susreta mladih. U Taizéu se danas nalazi stotinjak redovnika čiji suživot u samostanu obilježava molitva, tišina i pjevanje. Molitva i tišina, ali i mogućnost stjecanja iskustva života u lokalnoj zajednici najviše mlade privlače u Taizé. Pritom gotovo i nije nužno istaknuti koliko jedno takvo mjesto može biti mladima pravi izvor duhovne obnove – daleko od užurbanosti svakodnevnoga života, kao i od straha da ćemo propustiti nešto važno što se trenutačno odvija na društvenim mrežama. Mladima će u potrazi za duhovnom okrjepom zanimljiv biti i samostan Saint-Pierre de Solesmes, udaljen stotinjak kilometara od Pariza. Samostan je poznat po tisućljetnoj tradiciji te kao glavno središte gregorijanskoga pjevanja. Kao i Taizé, Saint-Pierre de Solesmes nudi mogućnost uključivanja u život samostanske zajednice zajedničkom molitvom, ali i pjevanjem gregorijanskih korala. Tišina je i u toj zajednici integralan dio redovničkoga života. Također, Saint-Pierre de Solesmes izrazito je pristupačan, a među drugim samostanima posebno se ističe svojim ažurnim internetskim stranicama koje omogućavaju i virtualnu šetnju kroz prostore samostana. Kao jedan ne toliko poznat primjer svakako treba istaknuti samostan Notre Dame de Belloc smješten na granici Francuske i Španjolske. Samostan je okružen planinama, a u njemu djeluje 25 benediktinskih redovnika. Taj samostan također nudi mogućnost uključivanja u život redovničke zajednice nizom aktivnosti. Internet je oskudan informacijama o tom samostanu – većina će se rezultata pretraživanja odnositi na njegovu glavnu gastronomsku atrakciju – posebnu vrstu sira koju proizvode redovnici, što posjetitelji samostana mogu nabaviti kao svojevrsni suvenir. Otiđite i vidite, a ako ste nesigurni – ljeto možete provesti volontirajući i u marijanskom svetištu u Lurdu, gdje ćete pomažući tjelesno drugima odmoriti i duh i dušu.
Priredili: M. Erceg, F. Hrnčić, N. Lednicki, Z. Medak, M. Labaš
