POMAGANJE DRUGIMA JE JEDNO OD OSNOVNIH KRŠĆANSKIH NAČELA Svi smo mi braća bez obzira odakle dolazimo

Foto: Shutterstock | Postavljanjem bodljikave žice na granice postavljamo ne samo fizičke, nego i mentalne barijere u prihvaćanju stranaca

Jedno od osnovnih kršćanskih načela je pomaganje drugima, kao što nas je to učio Isus. Toga se posebno trebamo prisjetiti i pridržavati posljednjih godina, ne samo otkako traje migracijska kriza, nego i kada su mnogi naši sunarodnjaci zbog rata morali napustiti svoje domove i zavičaj. Doista, milijuni ljudi već su godinama prisiljeni napuštati svoje domove, ostavljati svu svoju djedovinu i stečevinu i sa svojom obitelji otići iz domovine u nadi da će ih negdje dočekati sigurnost i mir, život bez rata i svakodnevne i okrutne smrti.

Nitko ne napušta svoj zavičaj tek tako, svi koji se odluče na migracije za to imaju itekako valjane i teške razloge, koje mi, od kojih oni traže pomoć, moramo moći i htjeti razumjeti. Potrebno je samo zamisliti se u istoj situaciji, staviti se u njihove cipele, i u nama će se probuditi osjećaj bratske ljubavi, osjećaj da možemo i moramo pomoći, na bilo koji način.

Ne smijemo se praviti da ne vidimo što se događa, ne možemo ostati slijepi na muku koju ti ljudi proživljavaju. Migranti nisu stranci, poručuje nam i papa Franjo, svi su oni isto kao mi, stranci postajemo jedino mi sami ako se odlučimo distancirati i pretvarati se da njihov problem nije i naš problem. Posebno se možemo povezati ako se sjetimo koliko ljudi, starijih i mlađih, zadnjih godina odlazi iz Hrvatske u nadi da će naći posao, stabilnost i sigurnost. Mladi iz Hrvatske napuštaju svoje obitelji, ali im se uvijek mogu vratiti. Što je s izbjeglicama koji su izgubili svoju obitelj, što je s djecom koja su odvojena od svojih roditelja? Nažalost, u ovoj migracijskoj krizi mnoge obitelji su rastavljene, roditelji se nalaze u jednoj državi, jednom prihvatilištu, a djeca su odvedena nekamo drugamo. Treba poduzeti sve da se te obitelji ponovno okupe, ujedine, pa da skupa prebrode te teške trenutke.

Prisjetimo se i svete Obitelji, Marije i Josipa koji su s malenim Isusom bježali pred smrću u Egipat, koji su morali spavati u štali, na otvorenom. Svi se ti ljudi nalaze u sličnoj situaciji, a na nama je da odlučimo želimo li ih primiti otvorena srca u našu domovinu i pružiti im pomoć koja im je prijeko potrebna.

Integracije bez negacije

Imigrantski val još uvijek je u tijeku iako nije tako pomno medijski praćen, među ostalim zbog smirivanja prilika na našim granicama. Svejedno, po svemu sudeći Europska unija, time i Hrvatska, u idućim će se mjesecima, a i godinama, morati suočavati s velikim preslagivanjima u strukturama stanovništva – bilo da je riječ o imigrantima s Bliskoga istoka ili migracijskim strujanjima unutar EU-a. U svjetlu pada prirasta stanovništva Hrvatske pitanje je kako se Hrvatska treba i može organizirati u pogledu prihvata novih obitelji koje dolaze iz drugih dijelova svijeta.

Imigrantski val još uvijek je u tijeku iako nije tako pomno medijski praćen, između ostalog zbog smirivanja prilika na našim granicama.

Problem integracije novih mladih obitelji u Hrvatsku od velike je strateške važnosti jer neka velika imigrantima atraktivna odredišta poput Francuske, Njemačke ili skandinavskih zemalja zbog krnje imigracijske politike snose vrlo skupe posljedice. Samo neke su: islamski ekstremizam određenoga dijela imigranata u Francuskoj, getoizacija turskih useljenika u Njemačkoj ili prekasna i loša edukacija imigrantske djece u Švedskoj. Čini se da svi ti problemi upućuju na isti izvor, a to je loša strategija integracije useljenika u postojeći društveno-kulturni poredak. Učeći iz njihovih pogrješaka, Hrvatska bi trebala raditi na tome da svaka mlada obitelj koja prispije u zemlju tražeći državljanstvo bude useljena u sredinu bogatu lokalnim stanovništvom te se pobrine da afiniteti i sposobnosti useljenika budu kompatibilni društvenomu profilu Hrvatske. To podrazumijeva da se u useljenika razvija poznavanje i poštivanje jezika, kulture i općenito društvenih vrijednosti Hrvatske.

Nadalje, potrebno je da useljenici svojim radnim sposobnostima imaju perspektivu na Hrvatskom tržištu rada te da djeca useljenika pohađaju hrvatske škole po redovitom programu u mješovitim razredima. Čini se izglednim da bi tako Hrvatska postala dobra zemlja domaćin, koja u multikulturalnosti čuva vlastiti identitet.

Isusovačka služba kao anđeo čuvar izbjeglica

Temeljna ljudska prava izbjeglica često se i na razne načine krše. Da bi se tomu stalo na kraj, Isusovačka služba za izbjeglice prati, služi i zagovara njihova prava. To je neprofitna, nevladina humanitarna udruga koja je dio mreže međunarodne humanitarne organizacije Jesuit Refugee Service (JRS) osnovane 1980. godine. JRS svoje aktivnosti temelji na evanđeoskim vrijednostima nade, pravde, ljudskoga dostojanstva i ljubavi, ali i na poštivanju drugih kultura i njihovih vrijednosti.

Temeljna ljudska prava izbjeglica često se i na razne načine krše. Da bi se tome stalo na kraj, Isusovačka služba za izbjeglice prati, služi i zagovara njihova prava.

Isusovačka služba za izbjeglice djeluje u 50 zemalja svijeta, od kojih je 18 europskih. U tim zemljama prisutno je oko milijun izbjeglica i drugih prisilno raseljenih osoba. Služba djeluje na razne načine, među ostalim pomaže u velikim izbjegličkim kampovima, u gradovima, brine se za osobe raseljene unutar njihove vlastite zemlje, zagovara tražitelje azila i pomaže osobama zatvorenim u takozvanim prihvatnim centrima za strance.

»Međunarodna dimenzija naše organizacije omogućuje nam poznavanje različitih sustava azila, pravnih okvira i integracijskih mjera te razmjenu najboljih praksa. Omogućuje nam razmjenu bogatoga iskustva stečenoga u raznim zemljama i kulturama izravnim kontaktom s osobama kojima služimo«, piše na internetskoj stranici Isusovačke službe za izbjeglice.

U Hrvatskoj djeluju od 1993. godine, štiteći sve one koji su zbog rata morali otići iz svojih domova. Od 2010. godine posebnu pažnju pridaju osobama koje u Hrvatsku dolaze tražiti azil i zaštitu iz zemalja Afrike i Azije.

Isusovačka služba za izbjeglice ne bi postojala bez mnogih ljudi koji svoje vrijeme, energiju, dobru volju i ljubav daju izbjeglicama. Ravnatelj JRS-a u Hrvatskoj je isusovac Tvrtko Barun. Posebnu pozornost treba pridati mnogobrojnim volonterima koji velikodušno svoje slobodno vrijeme poklanjaju izbjeglicama i tražiteljima azila, olakšavajući im tako težak životni put.

Čovjek nije čovjeku stranac

Tko je za nas stranac? Kako se prema njemu odnositi? Trebamo li ga objeručke prihvatiti ili zatvarati granice u strahu? Ta i još mnoga pitanja vrte nam se po glavi, a sami teško dolazimo do odgovora. Mediji nam pune glavu različitim vijestima zbog kojih često postajemo ravnodušni i ne poduzimamo ništa. U takvim situacijama najbolje je otvoriti Bibliju i vidjeti što nam sam Bog kaže o tome.

Tko je za nas stranac? Kako se prema njemu odnositi? Trebamo li ga/ih objeručke prihvatiti ili zatvarati granice u strahu?

Problem tuđinca u biblijskim spisima tema je koja ima dublje i višestruko teološko značenje. S obzirom na to valja istaknuti »da se sam Jahve brine za svoje građanine štićenike u Izraelu«. Bog Izraela je takoreći zaštitnik pridošlice i naređuje svomu narodu da ga ne samo ne smije tlačiti, nego da ga mora čak ljubiti (Lev 19, 33; Pnz 10, 19). Osvrnut ćemo se na dio prošlosti Božjega naroda Izraela. Iskustvo tuđine i tuđinstva nastalo je na temelju upravo Izraelova iskustva, iskustva naroda koji je bio tuđinac i nije imao domovinu, a koji je postao izabranik Božje baštine i skrbi. Nakon što su izbjegli iz egipatskoga ropstva, iskusili su što znači biti izbjeglice. Na putu u obećanu zemlju Izraelci su se suočavali s raznim nedaćama. Jedna od njih je kada im nije bilo dopušteno proći kroz Edomsko kraljevstvo, što je Izraelcima bio najkraći put do Kanaana. Izraelci nisu tražili da se nastane u Edomu, nego su molili za prolaz glavnom prometnicom uz obećanje da ne će praviti nikakvu štetu. No Edomci su zatvorili svoje granice, zbog čega su Izraelci morali ići obilaznim, puno dužim putem. Upravo zbog proživljenoga iskustva Izraelci su bili opomenuti da budu suosjećajni prema izbjeglicama. Bog im je dao vrlo jasne upute kako se ophoditi prema izbjeglicama: »Iznesite vode pred žedne, stanovnici zemlje temske, iziđite s kruhom svojim pred bjegunca« (Izaija 21, 14). Baš kao i Izraelci, i Hrvati su narod koji je proživio izbjeglištvo, zbog čega je ta poruka upućena i nama. I mi smo bili prognani iz vlastitih domova, u potrazi za boljim uvjetima, ali nama se pomoglo. Upravo zato trebamo pomoći strancima koji su, kao i mi prije, u potrazi za spasom i boljim životom.

Filon Aleksandrijski govori kako svi ljudi trebaju biti tuđinci na zemlji budući da očekuju nebesku domovinu. Naš bibličar dr. Božo Lujić smatra da bi »teološka posljedica takve tvrdnje značila da je i sadašnje mjesto prebivanja zapravo samo jedna od postaja prema nebeskomu Jeruzalemu koja zacijelo vodi prema konačnomu ispunjenju Božjega obećanja«. Gledajući tako, mi smo svi tuđinci koji u povjerenju i poslušnosti trebamo iščekivati ispunjenje konačnoga obećanja i dolazak u nebeski Grad.

Usmjeri, ne tjeraj!

Migrantska kriza, kako je nazivaju brojni mediji, posljednjih je nekoliko godina vrlo aktualna tema. Čini se kao da nema kraja ljudskoj izopačenosti, ratovima i sukobima koji proganjaju i protjeruju mnogo obitelji iz njihovih domova. Milijuni izbjeglica dočekuju se sa sažaljenjem i pomoći, ali i sa svojevrsnom strepnjom – na pitanje mogućnosti suživota različitih kultura, zakona i vrijednosti teško je dati suvisao odgovor koji bi svima ugodio.

Čini se kao da nema kraja ljudskoj izopačenosti, ratovima i sukobima koji proganjaju i protjeruju mnogo obitelji iz njihovih domova.

U ovom »tornadu« pretpostavki, analiza, (dez)informacija, predrasuda i mnogih neodgovorenih pitanja treba potražiti i mišljenje institucije čiji je tvorac, sa svojom zemaljskom obitelji, dijelio sudbinu izbjeglica. Temeljni je nauk Crkve i naše vjere da pomažemo unesrećenomu i da ne okrećemo glavu od nevolje. Prispodoba o dobrom Samarijancu najčešći nam je podsjetnik koji nosi »ljudsku« sastavnicu. No Biblija nije jedini zapis koji govori o pomoći drugomu. Još 1952. godine papa Pio XII. u svojoj enciklici nazvanoj »Exsul Familia Nazarethana« naglasio je koliko je važno da crkveni nauk i vjernici ne posustanu u takvim trenutcima. U njoj piše da je i Isus, kada je sa svojim zemaljskim otcem Josipom i majkom Marijom bježao u Egipat, bio preteča današnjih izbjeglica. Ako uskratimo pomoć današnjim migrantima, znači li to da smo spremni uskratiti pomoć i samomu Kristu? No Pio XII. nije pisao samo o bezrezervnoj pomoći, nego i o svojevrsnoj »restauraciji« života i okružja koje migranti gube bijegom – bitno je i usmjeriti novodoseljene, približiti im našu kulturu, ali i omogućiti njihovu jeziku, kulturi i drugim obilježjima da se očuvaju i nastave razvijati. Stoga, kada se suočimo s izbjeglicama, nemojmo okrenuti glavu i prijeći na drugu stranu ulice. Ako zatraže pomoć – usmjerimo ih, pomognimo. Čak i takve male geste poput toga da onoga tko bježi usmjerimo u pravom smjeru u njegovim će očima značiti mnogo.

U potrazi za životom

Mnogi ljudi, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, napuštaju svoje domove iz mnogih razloga. Jedni smatraju da će sebi i svojoj (budućoj) obitelji moći lakše i efikasnije osigurati ugodan život, a drugi bježe od kriznih situacija poput rata ili prirodnih katastrofa. U svakom slučaju ti ljudi smatraju da im vlastita zemlja (više) ne može pružiti potrebno za normalan život te se odlučuju na ne tako jednostavan pothvat odlaska na područje druge, često i vrlo daleke zemlje.

Mnogi ljudi, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu, napuštaju svoje domove iz mnogih razloga. Jedni smatraju kako će sebi i svojoj (budućoj) obitelji moći lakše i efikasnije osigurati ugodan život, dok drugi bježe od kriznih situacija poput rata ili prirodnih katastrofa.

U posljednje dvije godine aktualan je problem »izbjegličke krize«. U nekim afričkim zemljama, prije svega Iraku i Siriji, ratno je stanje primoralo velik broj ljudi na potragu za boljim životom. Oni su bili prisiljeni zaputiti se na neko mirnije mjesto te su se pritom odlučili za razvijenije europske zemlje smatrajući da ih tamo čekaju najbolji životni uvjeti. Tako je, prema podatcima UNHCR-a, 2015. i 2016. godine s područja Afrike na područje Europe pristiglo 1,2 milijuna migranata, od čega ih se otprilike polovica uputila u Njemačku. Osim prisilno, mnogi ljudi napuštaju domovinu i dobrovoljno. Sve više ljudi s naših područja, kao i susjednih zemalja, odlučuje bolji život potražiti sjevernije. Sve je popularniji odlazak u Irsku, kao i u već »standardne« destinacije poput Austrije, Njemačke i Italije. Odlaze zbog nemogućnosti pronalaska zaposlenja u struci ili slabo plaćenoga posla izvan nje te u drugim europskim zemljama vide nadu u bolje sutra. Osim legalnih, sve je češći slučaj ilegalnih migracija, ne samo na području Europe, nego i na području Azije i Sjeverne Amerike. Mnogi Meksikanci svakodnevno ilegalno prelaze granicu sa SAD-om te se neki od njih na isti način vraćaju kući, a neki trajno ostaju u SAD-u.

Izlazak iz kriznih situacija glavni je razlog migracija danas. Neki su na migraciju prisiljeni, neki dobrovoljno napuštaju vlastite domove, no sve ih vodi zajednički cilj – osiguranje normalnih životnih uvjeta sebi i obitelji. I mi bismo im, koliko je to do nas, na zakonit i kršćanski način u tome morali pomoći.

Mladi i odlazak iz Hrvatske

Odlazak mladih iz Hrvatske bez obzira na sva događanja (pretežito politička i ekonomska) najveća je tema u pozadini svakodnevnih razgovora. Iseljavanje mladoga stanovništva, koje je uz to i visoko obrazovano, velik je izazov za Hrvatsku, možda i najveći do sada. Nakon krize iz 2008. pa sve do danas ne zaustavlja se val iseljavanja mladih u inozemstvo. Jedan od razloga je to što naš obrazovni sustav nije prilagođen potrebama tržišta. Zato imamo previše ekonomista, pravnika i novinara. Drugo je to što je hrvatsko društvo veoma staro, odnosno razmjer između mladoga i staroga stanovništva ide u korist potonjih. Zakon nalaže da ljudi moraju raditi do 65. godine i tako se ne može ostvariti protok radnika, odnosno mlađi ljudi sve teže mogu dobiti posao. Treći je razlog zašto mladi ne mogu pronaći posao to što su mnoge tvrtke nakon krize dovedene do bankrota ili se tek sada uspijevaju oporaviti. Hrvatska se još uvijek nije oporavila od krize i tek u 2016. godini mogli smo vidjeti pomake u godišnjem državnom proračunu.

Odlazak mladih iz Hrvatske bez obzira na sva događanja (pretežito politička i ekonomska) je najveća tema u pozadini svakodnevnih razgovora. Iseljavanje mladog stanovništva koje je uz to i visoko obrazovano predstavlja veliki izazov za Hrvatsku, možda i najveći do sada.

Kao glavni razlozi iseljavanja spominju se bolji uvjeti života, veće plaće, mogućnost napredovanja i lakša promjena posla. To su veoma primamljivi uvjeti i veoma lako će privući mlade da odu. Većina građana Hrvatske čeka godinama na promaknuća, hrvatske plaće se ne mogu uopće uspoređivati s onima u inozemstvu, a što se tiče promjene posla – ljudi koji se usude promijeniti posao smatraju se veoma hrabrima. Jedna od najčešćih rečenica u Hrvatskoj danas je: »Budi sretan što uopće imaš posao.«

Ne možemo tvrditi da je stanje jako loše, prije svega jer za to nemamo statističke podatke. Vlada i njene institucije ne daju jasne podatke o tome koliko se ljudi zapravo odselilo iz Hrvatske, ali te podatke koriste kako bi pokazali da se broj nezaposlenih smanjio. Mislim da ćete svoj odgovor pronaći ako odete na najbliži autobusni kolodvor. Čak i vrlo mala mjesta sada imaju izravnu vezu do Münchena ili Frankfurta, naše manje zračne luke do Irske. To je realnost hrvatskoga društva koju ljudi na vlasti žele prikriti kako bi društvo mislilo da stanje nije alarmantno, ali nešto moramo poduzeti kako bi se stanje što prije popravilo, a mladi ovdje u Hrvatskoj našli svoje mjesto pod suncem.

Pripremili: L. Glasnović, F. Hrnčić, S. Ivasović, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak