MUČENIK IZ KRAŠIĆA U ŠKOLAMA – ZNAK SLOBODE Bl. Stepinca nemoguće je zatočiti

Alojzije Stepinac u Germanicumu u siječnju 1935. godine

Nakon što je 1998. godine sv. papa Ivan Pavao II. na Mariji Bistrici proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženim, dogodio se početkom veljače za hrvatsko društvo jedan od važnijih događaja povezanih s hrvatskim blaženikom. Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske film »Stepinac – Kardinal i njegova savjest« scenaristice i redateljice Višnje Starešine, nastao u koprodukciji »Interfilma« i Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, uvrstilo je u odgojno-obrazovne svrhe, to jest preporučilo je njegovo prikazivanje u nastavi u srednjim školama. U dopisu ministarstva koji je uoči Stepinčeva stigao na adresu jedinoga hrvatskoga katoličkoga sveučilišta stoji nedvosmisleno obrazloženje: »Život i djelo kardinala Alojzija Stepinca svijetli je primjer današnjoj mladeži, tražiteljima istine i moralnih uzora.« Time što će se taj film prikazivati ponajprije u sklopu nastave povijesti, za mlade sadašnjega vremena koji će pak biti graditelji doba koje tek dolazi, pokazuje da se dogodio novi znak slobode za hrvatsko društvo; da se čistoća žrtve i djelovanja bl. Stepinca ne može zatočiti u prošlost; da je njome protkana hrvatska sadašnjost te da je bez njegova uzora teško zamisliva hrvatska budućnost.

Blaćenjem se odvraća pozornost od vlastitih odgovornosti

Pod tim vidom pokazalo se da nemaju previše perspektive nastojanja onih koji čitav sadašnji naraštaj hrvatskoga naroda zajedno s bl. Stepincem danomice isključivo guraju u prošlost, a omiljeno im je vraćanje u četrdesete godine 20. stoljeća. Selektivno vraćanje u prošlost, pogotovo kad dolazi od susjeda, služi možda kao omamljujuće sredstvo koje bi trebalo napraviti rupu u sjećanju čitave Europske unije. Ona bi sada kao trebala zaboraviti da među njezine članice želi ući država koja je bila agresor nad Hrvatskom i koja se još nije pošteno ispričala za ubojstva, progonstva i uništenja, a kamoli da je i jednu lipu platila za milijarde štete koju je učinila Hrvatskoj kao danas punopravnoj članici EU-a.

Stepinca su za života prvo zatočili u zatvoru u Lepoglavi, pa u Krašiću, a sada kada bdije nad vjernicima iz nebeske slave, nemoguće ga je ponovno gurnuti u progonstvo. On živi u hrvatskom narodu koji mu se utječe, bez obzira na sve rizike, a to je definitivno pokazalo i ovogodišnje Stepinčevo.

Stoga se u maniri propagande nastoji Hrvatska i njezin narod blatiti povijesnim neistinama, čime se redovito odvraća pozornost od vlastitih odgovornosti za počinjeno zlo.

Nije im smetala misa nego ono što je ona pokazala

Ako je istina da sve ideologije iskorištavaju krizna stanja kako bi pojačale svoje djelovanje, ne treba čuditi ni to da je molitva vjernika na Stepinčevo na otvorenom ispred ranjene zagrebačke katedrale izazvala negodovanja dežurnih kritičara. Promotri li se bolje, nije njima smetala ni misa – jer ju ne razumiju, ni brojnost okupljenih vjernika – jer oni su svi bili dostojanstveni molitelji, nego im je vjerojatnije smetalo to što se na slavlju Stepinčeva slavilo Boga i to što se očitim pokazalo da hrvatski vjerni narod danas želi živjeti u teško izborenoj slobodi, nadahnut Stepincem kao uzorom čistoće savjesti i njegovom ljubavlju. Stepinca su za života prvo zatočili u zatvoru u Lepoglavi, pa u Krašiću, a sada kada bdije nad vjernicima iz nebeske slave, nemoguće ga je ponovno gurnuti u progonstvo. On živi u hrvatskom narodu koji mu se utječe, bez obzira na sve rizike, a to je definitivno pokazalo i ovogodišnje Stepinčevo.

IZVORGlas Koncila br. 8/2021.
Prethodni članakDJELO LJUBOMIRA MARAKOVIĆA 22. veljače 1959. umro najupućeniji hrvatski književni, scenski i filmski kritičar
Sljedeći članakSDS-ov DOSJE O BISKUPU STJEPANU BÄUERLEINU (9) Morao svjedočiti i u postupku protiv budućega biskupa Kosa