Zaskakuje me prolaznost sa svih strana, tako i s TV ekrana (»mali ekran« je fraza koja više ne vrijedi jer bezbroj je manjih od televizijskoga). Upravo to me se »zaskakivanje« osobito dojmilo pa ću ga podijeliti s vama, dragi čitatelji, premda je nova godina već toliko ostarjela da joj je ostao jedva tristopedesetikoji dan. Naime, stisnut boljeticama i mnogobrojnim života obljetnicama, doživio sam neželjeno dočekivanje novoga ljeta uz televizijski program. Kao što to nisam valjda od prvih dana televizora u mome domu, kada su moji mlađahni (tek sada to znam) roditelji za novogodišnji doček radije birali to »najnovije čudo tehnike« negoli planinarske domove, te sam se i ja nagledao pjesama i skečeva »Kvarteta 4M«, Nele Eržišnik i drugih, meni neupamćenih junaka »maloga ekrana«. Ali danas, za sve je bila »kriva« zapravo moja družica, ženica mi Jelica, koja je pred ekranom prva počela…
– O, majko moja! Pa taj je pjevao valjda još na TV dočeku dok sam ja polazila u osnovnu! Na njegovim pjesmama učili su se još pokojni »Beatlesi«… – zavapila je pred jednim od dva »naša« TV kanala koja su imala raspjevane i rasplesane dočeke. Kad bi se pojavila kakva mlađa pjevačica, brzo bi i nju Jelica pokopala pa rekla: »I ta je već ‘četrdesetača’ na izmaku«, a kad bi se pojavila neka još mlađa plesačica s manjkom »krpica« na sebi, brzo bi prebacila na onaj drugi program, gdje bi nas nepogrješivo dočekalo neko staro, da ne velim već okamenjeno, pjevačko lice…
– Pa ovaj?… Pa on… – učas moja ženica pretražuje po »Googleovim knjigama rođenih«. – On je deset godina stariji i od tebe, dedeka! A ovaj koji svira, pa taj je išao u susjedni razred, sjećaš se, Vilko, sad smo ga vidjeli na 50. godišnjici mature! A ova pjevačica… Pa njene sam sličice skupljala iz žvakaćih, a sad joj je lice kao od gume!
I tako mi je Jelica, u duhu neuništivih športskih komentatora, gorljivo i do zadnjih biografskih podataka o izvođačima sve uživo prenosila, dok se opet ne bi pojavila koja obnaženija ženska TV zvijezda (bez obzira na godine), kad bi brzo prebacivala na onaj drugi program, i nastavljala sve po starom. I po »Starom«, tj. po meni. Dok se napokon, baš negdje kad su se kazaljke primicale vrhu sata, nisu na oba programa našle oskudno odjevene žene. Tad je demonstrativno isključila »telkač« pa rekla:
– Ili imaju te goluždrave curke, kao očerupane piceke, ili te stare dedeke i bapce s mikrofonima! Jedni za gledanje, drugi za pjevanje i eto ti, to im je cijeli novogodišnji program! Hodimo mi lijepo spat! Dost’ smo mi stari i bez tih televizijskih fosila, trebali smo na Jelačić plac, tam’ su ipak Novu čekali mladi, sa svih strana svijeta…
– Ma dobro je, Jelice! Pa to je simpatično, to sa starčekima estrade… Zapravo to je ohrabrujuće! Vidiš da na nama, na starima svijet ostaje! – umirio sam ju, čestitajući nam usput ulazak u novi isti krug. Lako Hrvatskoj kad utrčavamo u novu sa 900 tisuća starijih od 65, i »čak« 14 posto onih do 14 godina…
