»S obiteljima i za obitelji!« Poklik je to pape Franje koji je odjeknuo njegovim nedavnim obraćanjem talijanskomu Forumu Obiteljskoga udruženja u Vatikanu. No poklik je to koji se ne tiče tek Italije. Jer u Europi koja se sve više bliži godišnjici rata na svojim vratima i Hrvatskoj koja sve više grca pod teretom ekonomske krize rijetko se kada čuje glas za one, a kamoli glas onih koji najdublje ćute i strahotu rata i teret krize: obitelji. Upravo je za obitelji svoj glas na 24. madridskoj konferenciji »Katolici i javni život« u studenom podigao nadvojvoda Imre Hasburško-Lotarinški, financijski konzultant i praunuk posljednjega hrvatskoga kralja, blaženoga Karla I. Austrijskoga. Naime, osim promicanju etičnoga ulaganja i nasljeđa bl. Karla, nadvojvoda je posvećen i dvama međunarodnim projektima usmjerenim na dobrobit obitelji i obnovu kršćanske duše Europe. Nedjeljivost rasta obitelji od razvoja Europe tek je jedna od točaka razgovora u kojem je za Glas Koncila podijelio i habsburške reminiscencije na Hrvatsku.
Nije tajna da prakticiranje vjere u cijelom svijetu sve više slabi, osobito u Europi. A nakon zatvaranja crkava tijekom pandemije koronavirusa mnogi su ljudi posve napustili svoje kršćanske navike. No to vjersko distanciranje tek je jedan vid krize o kojoj smo raspravljali. Drugi je vid moralna pomutnja u društvu i pastoralna pomutnja u Crkvi. Primjerice, temelj našega društva, obitelj, sve više stradava zbog raspada brakova, a dramatični učinci toga raspada na odgoj djece uglavnom se ne liječe. Ipak, mnoge inicijative koje su nedavno nastale daju nam razlog za nadu u budućnost. Tema madridske konferencije – »Navijestiti vjeru, prenijeti nasljeđe« – sažima poticaj naše nade: kršćani, bilo mladi bilo stari, više nego ikada moraju posvjedočiti Kristovu poruku spasenja svijetu.
Kroz sve kanale – medije, društvene mreže, kulturu, obrazovanje – i na svim razinama svijet oko nas nastoji nametnuti isključivo humanističko viđenje ljudske osobe. Ipak, socijalni nauk Crkve potiče nas da razmatramo bogatstvo ljudske osobe u svim njezinim dimenzijama, uključujući i duhovnu. Kritički misliti s katoličkoga gledišta znači razmatrati sve informacije koje primamo u svjetlu svoje vjere; samo sjedinjenje vjere i razuma utemeljuje valjano mišljenje o svijetu i potiče donošenje obaviještenih odluka. Takvo kritičko mišljenje odgovor je na poziv koji nam je sam Gospodin dao: biti »u svijetu, ali ne od svijeta«.
Mi možemo biti samo vjerni sluge istine: istine Objave koja nam je naviještena u evanđelju i istine koju smo primili kroz Predaju. Načela koja proizlaze iz tih izvora moćne su vodilje ne samo za katolike, nego i za sve ljude dobre volje. Stoga se ne treba suprotstavljati svemu što se oko nas pojavljuje, nego predlagati inovativna rješenja. Kršćanin je osoba koja gleda u budućnost pod svjetlom nade. Ali drugi je stup kršćanske prisutnosti u svijetu ne bojati se biti »znakom osporavanim«, oduprijeti se kada je istina na kocki. Ako je svijet odbacio Isusa, i mi moramo biti spremni slijediti ga u odbačenosti.
Zapravo je papa Benedikt XVI. 2004. potaknuo kršćane da o sebi misle kao o kreativnoj manjini sposobnoj promijeniti tijek povijesti. Oslonio se pritom na ideje engleskoga mislioca Alfreda Toynbeeja, koji je prvi uočio moć kreativnih manjina u propadajućoj civilizaciji, što Europa nedvojbeno jest. Toynbee je vjerovao da budućnost ovisi o skupinama ljudi koje posjeduju blago i predlažu inovativna i kreativna rješenja utemeljena na njemu. Kršćani imaju neusporedivo blago: samoga Krista, a upravo je to blago u srcu Europe.
Robert Schuman, jedan od utemeljitelja Europske zajednice, rekao je da europski projekt ne možemo ograničiti na puku gospodarsku suradnju: on je zagovarao ponovno otkrivanje duše Europe. Ta je ideja bila ključna za mojega prastrica, nadvojvodu Otta von Habsburga, koji je dvadeset godina služio u Europskom parlamentu. On je govorio da je Europa poput stabla, a da bi stablo procvalo, valja mu često zalijevati korijenje. Isto vrijedi i za europske vrjednote, na koje treba često podsjećati i potvrđivati ih.
A one sežu dublje od pukih građanskih standarda. Kako bismo oživjeli Europu, moramo ponovno otkriti njezine bogate duhovne, povijesne i kulturne vrjednote i baštinu.
Ako je riječ o kršćanskoj kreativnoj manjini, sva se oruđa mogu sažeti u jednom procesu: njegovanju vjere i izgradnji zajednica. Prvi je korak prepoznati blago naše vjere kako bismo ga mogli navijestiti drugima. Taj se navještaj ostvaruje licem u lice, u osobnim odnosima. Sljedeći je korak razviti prijateljstva unutar kršćanskih zajednica, čime otvaramo prostor i razvoju kolektivne inteligencije. Tek tu mogu poniknuti kreativna rješenja i ohrabrujuće vizije, za kojima mnogi ljudi u našem društvu potiho gladuju.
Događaji koje ste spomenuli očitovali su dirljivu europsku solidarnost, koja čak i nadilazi granice Europske unije. Primjerice, Švicarska se pridružila naporima EU-a da podupre izbjegle Ukrajince. Pandemija je istu solidarnost iznijela na vidjelo i na mjesnoj razini. Čini se da patnja otkriva naš unutarnji poriv da iziđemo iz sebe i ljubimo bližnjega. Ali pravi je izazov za kršćane održati taj poriv živim u vremenima blagostanja. I Europa dijeli taj misionarski poziv, zbog čega je bila velika pogrješka zaobići spomen Boga i kršćanske baštine u Ugovoru iz Lisabona.
Ljudska je osoba društveno, ali i duhovno biće – sviđalo se to nama ili ne. A ako Boga maknemo u stranu, nešto će drugo morati ispuniti našu duhovnu čežnju. U to se možemo uvjeriti već i usporedimo li pobožni život utemeljitelja Europske unije – Schumana, Adenauera i de Gasperija – s predanošću kojom Europa danas promiče određena ideološka pitanja.
Našu inicijativu vodi težnja da ponudimo obiteljima mjesto gdje mogu podijeliti svoju patnju i pronaći stručnu pomoć: od psihološke i liječničke preko pravničke i svećeničke pa čak i do egzorcističke. Materijalne, psihološke i duhovne kušnje obitelji raznovrsne su, ali uglavnom se tiču rastave bračnih parova i posljedica koje to donosi njihovoj djeci.
Priprema za brak danas je uglavnom površna. Dovoljno se pozornosti ne posvećuje ni jednoj od dimenzija braka – ni boli samoprijegora ni radosti uzajamne ljubavi – a kamoli njegovoj konačnoj svrsi: jedinstvu s Bogom na nebu. S praktične strane mogla bi se poboljšati komunikacija: prepoznati stručnjake koji će pratiti pojedince u problemima u odnosima i prepoznati svećenike prikladne da parove upoznaju sa sakramentalnom naravlju braka, promicati muške ili ženske grupe gdje supružnici mogu podijeliti svoja iskustva i izazove te organizirati konferencije koje promiču obiteljski život. No to nije isključiva odgovornost Crkve. Obitelj je kolijevka duhovnoga života, ali i kolijevka budućih građana. Što se bolje u njoj odgajaju djeca, to će i cijelo društvo biti zdravije.
Da bi misionar mogao raditi svoj posao, mora biti iznutra ojačan svojom vjerom i izvana poduprt zajednicom prijatelja. Stoga su prvi znakovi misionarskoga načina života u obitelji molitva bračnoga para i molitva s djecom. Njima se pridružuje i njegovanje obiteljske povijesti kako bi djeca bolje razumjela svoj identitet. Naposljetku, misionarske obitelji uključuju se u zajednicu, razvijajući prijateljstva koja ih nose kroz sve trenutke. Čitajući o kršćanskom podzemnom pokretu otpora u srednjoj Europi, pa i u Hrvatskoj, bio sam dirnut primjerima malih kršćanskih skupina koje su svojim članovima pružale materijalnu i duhovnu potporu. Kršćanski misionar nikada ne smije biti sam.
Samo da činimo stvari koje moramo činiti, valjano i s ljubavlju: odgajati djecu u vjeri, priskrbljivati za svoju obitelj i uključivati se u zajednicu. Jedinstveni značaj misionarske obitelji ne proizlazi iz činjenja izvanrednih stvari, nego mnogo više iz postajanja »domaćom Crkvom«, na što nas poziva papa Franjo. On nas upozorava da je obitelj mjesto gdje se donose najvažnije odluke: ako obitelji trpe, ako ne dobivaju potporu, ako donose krive odluke, posljedice će se odraziti i u društvu.
Crkva mnogo govori o toj temi. Vatikan je nedavno izdao dokument sa savjetima kako ulagati u skladu s vjerom, »Mensuram bonam«. To je polazište i poziv na djelovanje utemeljen na osam kriterija, među kojima su poštovanje ljudskoga dostojanstva i solidarnost, a potiče sve ljude dobre volje da razmotre realnu ekonomiju i teže pozitivnomu utjecaju na društvo. Tvrtka koju sam osnovao s ocem pokrenula je investicijski fond posvećen ne samo ulaganju radi dohotka, nego i ulaganju u skladu s vrijednostima ulagača.
Iz fonda smo isključili mnoge farmaceutske tvrtke zbog njihove uključenosti u pobačaj, eutanaziju i istraživanje embrionalnih matičnih stanica. Neki ljudi iz bankarskoga svijeta u početku su nas upozoravali da će izvedba zato trpjeti, ali ta se odluka pokazala plodonosnom. No etičko ulaganje ne odnosi se samo na negativnu selekciju. Radi se i o davanju prednosti tvrtkama koje ulažu najviše napora da ispune ekološke, društvene i upravljačke kriterije.
Karlo je imao visoke ideale, ali je bio pragmatičan. Misija njegove kratke vladavine od 1916. do 1918. bila je postizanje mira među narodima tijekom rata koji nikada nije želio.
Ali naslov »Cara Mira« krije više od toga da je bio jedini vladar svojega vremena koji je prihvatio mirovni prijedlog pape Benedikta XV. Njegov stric Franjo Ferdinand, kojega je sarajevski atentat spriječio da naslijedi Franju Josipa, imao je plan za reformu kojom bi slavenski narodi bili više zastupljeni u Carstvu. Karlo, koji je naslijedio prijestolje umjesto njega, htio je poći i dalje. Pozvao je na podunavsku federaciju u kojoj bi narodnosti Carstva dobile široku autonomiju, ali bi ostale ujedinjene kršćanskim vrijednostima i solidarnošću unutar dinastičke unije. Rat je spriječio svaku reformu, a zbog uništenja Carstva narodi su postali desetljetnim žrtvama fašizma i komunizma. Ali Karlova ideja mira utemeljena na kršćanskoj supsidijarnosti nadahnjuje i danas.
Za spomendan blaženoga Karla sveti papa Ivan Pavao II. nije odabrao njegov rođendan ili dan preminuća, nego dan njegova vjenčanja – 21. listopada. Poruka je bila jasna: Papa je želio ponuditi Karla i Zitu kao uzor plodonosna braka. Dan prije njihova vjenčanja Karlo je rekao Ziti vrlo dojmljivu rečenicu: »Sada moramo pomoći jedno drugomu stići u nebo.« Bili su monarsi, no svaki par može crpiti iz njihove vjernosti Bogu u trenutcima bogatstva, časti i priznanja, ali i u teškim trenutcima izdaje, odbačenosti i siromaštva. Zagovoru svojega djeda mogu zahvaliti i za prekrasni dar svojega braka jer sam 21. listopada upoznao svoju suprugu Kathleen, koja se u to vrijeme molila Ziti. Mnogo je povijesnih knjiga o njihovoj političkoj i društvenoj ostavštini, a njihova duhovna ostavština i dandanas donosi plodove.
