Razorni potresi u Turskoj i Siriji podsjetili su na potrese na Banovini te ponovno stavili u središte pozornosti problem traume i solidarnosti. Budući da je korizma vrijeme suočavanja sa životnim križevima, Glas Koncila uputio je poziv na intervju Maji Jakšić, psihoterapeutkinji koja diljem Hrvatske neumorno pruža psihološku pomoć pojedincima i obiteljima. Sugovornica se rado odazvala i govorila o velikim temama – patnji, opraštanju i iscjeljenju pojedinca, o pretpostavkama za ozdravljenje povjerenja u hrvatskom društvu te o odnosu psihologije i vjere.
Potres je duboko uzdrmao osjećaj sigurnosti i uskovitlao probleme koje su ljudi i prije imali, ali su se s njima nekako mogli i znali nositi. Zbog nepredvidivosti i ponavljajuće prirode potresa te zbog šoka, straha i nespavanja mnogi su se iscrpili i premorili. U takvim uvjetima, uz dugotrajan stres, na djelu je i taloženje traumatskih iskustava pa je teško nositi se sa i inače zahtjevnim životnim situacijama kao što su ovisnosti, tugovanje, zlostavljanje, siromaštvo, usamljenost, tjeskoba, depresija, ratne traume, odgojne teškoće, narušeno zdravlje itd. U »potresnoj« situaciji s vremenom raste potreba za psihološkom i duhovnom pomoću. Nuždan je pastoralni odgovor Crkve na krizne situacije. Kriza nas poziva na djelovanje.
Odrazili su se itekako, kao i rat u Ukrajini, ali manje u strahovanju za sebe, a puno više u suosjećanju s njihovom bolju i velikoj želji da im se pomogne. Turci su među prvima uputili pomoć Banovini. Brzu reakciju Turske i slanje dvjesto kontejnera pomoći ljudi nikada ne će zaboraviti; ni petrinjski branitelji koji su održali zajednički sastanak veteranskih udruga i prikupili humanitarnu pomoć stradalima u Turskoj ni bake u kontejnerskim naseljima, koje pitaju kako im mogu pomoći.
To su temeljna pitanja kršćanskoga identiteta, pitanja koja zadiru u samu srž vjere. Postavljanje takvih pitanja vodi nas k Bogu, a ne od njega. U svijetu gdje se na sva pitanja nude brzi odgovori i rješenja možda je najteže prihvatiti da odgovora nema. Prirodne katastrofe poput potresa ozbiljan su izazov konceptu Boga punoga ljubavi. Filozofi tu vrstu patnje nazivaju »prirodnim zlom«, za razliku od »moralnoga zla« koje proizlazi iz ljudskoga ponašanja. Međutim, ni u tim slučajevima ne možemo zanemariti posljedice zloporabe ljudske slobode. Neki od kanala kroz koje smo postali ranjivi su siromaštvo i nepravda. Prirodne katastrofe daleko su razornije u zemljama u razvoju zbog loše kvalitete stambenih objekata. Dovoljno je vidjeti posljedice potresa iste jačine u Japanu i u siromašnim zemljama.
Maja Latinčić iz Petrinje Božje je remek-djelo. Susreti s takvim osobama zauvijek mijenjaju život. Hvala joj što svojim postojanjem svjedoči da je s Bogom sve moguće. Kao najranjivije skupine koje posjećujem na Banovini istaknula bih, osim osoba s invaliditetom, osobe koje treću godinu žive u kontejnerima, osobe starije životne dobi koje žive same, bolesne, umiruće te naše drage branitelje i njihove obitelji, kao i udovice branitelja koje je potres silno retraumatizirao i otvorio mnoge nezavidane rane.
Na našim prostorima, a posebno na Banovini, prisutna je povijesna i ratna trauma. Ne postoji obitelj koju sam posjetila a da nakon nekoliko minuta nije počela priča o ratu, stradanjima, nepravdama, razočaranjima. Njihova je stvarnost pretužna. Postoje paralelne Hrvatske; jedna zgrće i grabi što stigne, dok druga, zarobljena proživljenim nepravdama i zločinima za koje nitko nije odgovarao, nije u stanju krenuti dalje. Pasivnost je dio dinamike osobne i kolektivne traume. Desetljećima šutke dopuštamo političko zlostavljanje pitanjem dokad ćemo se više baviti ustašama i partizanima, što uz inzistiranje na ostavljanju prošlosti iza sebe i okretanju budućnosti samo obnavlja traumu i patnju.
Ne vjerujemo u promjene i bolje sutra, stalno se od nečega branimo, dopuštamo blaćenje naših svetinja, na nepravde šutimo, ne znamo otvoreno artikulirati probleme, nego gunđamo i mrmljamo, ne izlazimo na birališta, olako zaboravljamo, nemamo aktivnu ulogu u promjeni sustava, hodamo u snu, srljamo u maglu, a sve u strahu od još gorega. Za istinu se nismo izborili, iz povijesti ništa nismo naučili. Osuđeni smo je ponavljati. Nismo poduzeli ništa da spriječimo umnažanje međugeneracijskoga prijenosa. Ono što mi ne uspijemo riješiti danas, morat će sutra rješavati naša djeca na teži i bolniji način.
Kolektivnu traumu ne možemo izravno uočiti, ali njezine učinke odnosno simptome itekako možemo osjećati i prenositi generacijama – kroničnu tugu, povodljivost, zbunjenost, naučenu bespomoćnost, šutnju, preplašenost, pretjerani oprez, razdražljivost, pasivnost i otuđenost. Međugeneracijski prijenos osvjetljava pitanje odakle toliko problema, rastava brakova, ovisnosti o alkoholu i lijekovima za smirenje, nasilja, kao i dopuštanja nasilja u obitelji i u društvu, nerada, nezaposlenosti, masovnoga iseljavanja i povećanoga broja suicida i oboljelih od zloćudnih i psihičkih bolesti.
Povijesna bol postaje još bolnijom kada se čini da je zaboravljena, omalovažena, lažirana ili ismijana. Međutim, u našim kamenim genima duboko je uklesano da kao narod možemo opstati i napredovati jer smo u tome već uspijevali u prošlosti. Hoćemo jer već jesmo.
Pomoć je puno lakše pružati nego primati. Kad vidim kroza što ljudi na Banovini prolaze i što su sve prošli, a i dalje su puni dobrote, zahvalnosti, strpljenja, dostojanstva i poniznosti – to je najveća snaga. Susret i razgovor sa svakom obitelju koju posjetim za mene je prava duhovna obnova. U tim ljudima vidim horizont pun nade i duboku vjeru da će na kraju sve biti dobro usprkos turbulencijama i potresima svake vrste.
Svi smo blagoslovljeni svojom posebnošću, talentima i darovima. Naša je dužnost otkriti ih, ostvariti i dijeliti koliko god možemo djelovanjem, akcijom i inicijativom. Pozvani smo biti u svijetu, a ne biti od svijeta. Ne prepuštati se ludilu, ne odustajati, ići protiv struje, izabrati optimizam, prakticirati strpljenje i nadu i odgovoriti poput Isusa suosjećanjem s potrebitima, slabima, ranjenima, marginaliziranima i potlačenima te prosvjedovati i svim se snagama boriti protiv zla, nasilja i nepravde. Sve dok je naša vjera određena teorijom i nije povezana s praktičnom stvarnošću, ne možemo ispuniti svoje poslanje. Najvažnije stvari u životu ionako ne možemo riješiti. Bolne situacije treba proživjeti, iz njih učiti i odlučiti postati bolji prema sebi i drugima. Patnja nije poraz. To je nit kojom je Krist utkan u naše živote. S njim iz patnje izlazimo jači.
Bog ne obećava život bez nevolja i boli, ali obećava da će uvijek biti s nama. Naša je sigurnost u tom obećanju.
Industrija samopomoći – »Osjećaj se dobro i budi sretan« i »Postani najbolja verzija sebe« – stavlja čovjeka u središte svijeta, u nadi da će postići trajno zadovoljstvo. Tko ne želi imati bolji život, biti sretan i uspješan? Pritom je najvažnije pitanje kako tumačimo pojmove »bolji« i »uspješno«, što u ovom slučaju ostaje neodređeno. Iako postoji opasnost koja vreba u prostoru samoostvarenja, ne treba sva ta nastojanja odbaciti kao pogrješna i prijevarna. Ako putovanje u sebe vodi do veće ljubavi – prema sebi, drugima i Bogu, na dobrom smo putu. Brojne metode samopomoći mogu biti dobar alat i ponuditi korisne uvide o tome kako postaviti zdrave granice u odnosima, poboljšati organizacijske vještine, djelotvornije komunicirati i učinkovitije upravljati vremenom i novcem.
Posezanje za metodama samopomoći treba temeljiti na pretpostavci da Bog pomaže onima koji sami sebi pomažu. Međutim, evanđelje Isusa Krista ide dalje jer Bog pomaže i onima koji sami sebi ne mogu pomoći.
Mnogo je nesporazuma o opraštanju koji taj, inače zahtjevan proces, dodatno otežavaju ili čak onemogućuju. Ako je opraštanje imperativ, to ga čini vrlo teškim. Ne moramo oprostiti, ali ako ne oprostimo, tko pati? Opraštanje se ne temelji na tuđim postupcima, nego na našem stajalištu. Oprost nije ničim uvjetovan. Opraštamo i ako se naš antagonist nije pokajao i ako njegova promjena nije iskrena, čak i ako se nikada ne ispriča i ne zatraži oprost. Opraštanje ne znači odobravanje ili opravdavanje tuđih nepoštenih i štetnih ponašanja. Taj je Kristov poziv izazov za zdrav razum i emocionalno nam teško pada jer kad osjetimo nepravdu i trajno neprijateljsko ponašanje, prirodni je odgovor zamjeranje, povrijeđenost, ljutnja, mržnja i osveta. Ipak možemo odlučiti otkazati dug i ne činiti obračun. Možemo oprostiti čak i kada mislimo da je oprost nemoguć, ali bismo to trebali učiniti na kraju, a ne na početku svoga emocionalnoga oporavljanja. Opraštanje je izbor koji otpušta balast prošlosti i oslobađa od emocionalnoga tereta, ali je i nadnaravna promjena srca koju potiče Duh Sveti. Svaki put kad oprostimo, svjedočimo svoju vjeru u Krista, a ne u vlastita zamišljena rješenja, i priznajemo da na ovom svijetu postoji nešto puno važnije od nas samih.
I ono najvažnije – nije riječ nužno o pomirenju. Pomirenje može slijediti nakon opraštanja, ali možemo oprostiti i bez ponovnoga uspostavljanja odnosa jer u nekim slučajevima pomirenje jednostavno nije moguće. Opraštamo jer želimo biti zdravi, imati mir i biti slobodni.
Viktor Frankl podsjetio je suvremenu psihologiju na »detalj« koji je previdjela, na ljudsku dušu. Naša budućnost ovisi o stanju naše duše. Njega patnja od koje kultura mentalnoga zdravlja bezglavo bježi i zazire nije učinila ogorčenim, nego ga je potaknula na otkrivanje životnoga smisla. Njegova misao nosi u sebi poziv i ohrabrenje da se odlučimo za vrijednosno i smisleno življenje.
Francuski filozof Gabriel Marcel rekao je: »Uvijek postoji komadić svemira koji možemo popraviti, a to smo mi sami.« Uistinu, ne možemo birati brojne situacije i okolnosti koje će nam se u životu događati, ali uvijek možemo birati svoj odnos prema situaciji te svoje ponašanje i razmišljanje u njoj. Čak i najveća tuga i nepodnošljive okolnosti mogu nas dovesti do otkrivanja smisla
Sve više ljudi zbog niza loših iskustava i nepravda doživljava i izražava razočaranje u institucije, države i Crkve. Javlja se mješavina tuge, ljutnje, povrijeđenosti i straha jer se nešto očekivano i željeno nije dogodilo. To može prerasti u obeshrabrenje, ravnodušnost, očaj ili podsmijeh i izrugivanje.
Kada političar, a posebno svećenik, jedno misli, drugo govori, a treće radi, razočaranje je tim veće. Riječ »razočaranje« značila bi oslobađanje od čarki. U našem kontekstu to bi moglo značiti osloboditi se iluzija, zabluda i nerealnih očekivanja koja očigledno gajimo od institucija. Ako nas pak ništa ne razočarava, implicitno sve odobravamo. U određenom smislu razočaranje može biti zdravo jer otkriva da nam je stalo, no trebalo bi biti uvod u dublji angažman i odlučnost, a ne korak prema rezignaciji.
Naša stvarnost – korupcija, praksa uhljebljivanja podobnih, pljačke, laži, izostanak lustracije i imenovanja i kažnjavanja zločinaca, iskrivljavanje i zataškavanje povijesne istine, ugrožene i pogažene temeljne ljudske slobode za vrijeme koronakrize – odgovorna je za opću klimu razočaranja, nedostatak entuzijazma, ali i mogućnosti za uključivanje u političko djelovanje poštenih, pametnih i vrijednih ljudi, posebno mladih. Takvi napuštaju Hrvatsku. Naoružani ljubavlju, molitvom i marljivim radom moramo se, i to hitno, puno jače zauzeti za pošten i pravedan izborni zakon i promjene izbornoga sustava te vjerovati da je promjena moguća. Žetva je velika, a radnika malo.
I moralni potresi imaju svoje razorne posljedice. Otvorili smo Pandorinu kutiju i sada je teško natrag. Godine 2018. bili smo na ulicama, ali »naši« su unatoč snažnomu otporu javnosti na silu progurali Istanbulsku konvenciju. Nagrađeni su velikim pljeskom, a mi, shvativši koliko smo opet prevareni, opet smo zašutjeli. U vremenu »punih usta« o pravima djece i žena događa se neviđeno nasilje nad nerođenom djecom i ženama. Nevažno je moje mišljenje o ovoj aferi i hoće li se potpisivati neka priopćenja. Treba se baviti uzrokom, a ne posljedicama, napadati problem, a ne osobe. I napokon se početi buditi iz dubokoga duhovnoga sna kako bismo vratili osobnu i društvenu svijest o nepovrjedivoj vrijednosti života od trenutka začeća do prirodne smrti, o svetosti braka, o roditeljstvu kao pozivu i poslanju, o djeci kao Božjem daru, a ne o našem pravu i svojini. Kultura života i ljubavi jedini je ključ koji otvara vrata budućnosti Crkve i društva.
