»Velečasni, bojim se, strah me je kada vidim sve što se oko nas događa!« Brojni su oni koji danas tako razmišljaju. Neki će reći »s pravom« jer kao da ništa više nije isto. Digitalni svijet sve više napreduje, a s njime i negativni izazovi. Ljudi kao da se sve više otuđuju jedni od drugih te odlaze u svoje svjetove, a brojni su i oni koji neprestano potpiruju sukobe. K tomu vijesti plaše da se pojavila neka nova i još snažnija vrsta gripe. Sve to mnogim vjernicima danas može biti razlogom da se počnu osjećati uistinu nelagodno. Nelagoda kao da biva još veća budući da zastrašujuće informacije ne samo da polako formiraju stajališta ljudi, nego počinju izgrađivati i čovjekovu nutrinu. Tako se postaje sumnjičav prema svemu i svakomu, pa i prema stvarnostima vjere.
Božja djelatna snaga
Kako liturgijska godina ide svojemu kraju, misna čitanja poprimaju apokaliptični ton. Tako evanđelist Luka prikazuje ljude kako se dive hramskomu zdanju i njegovoj bogatoj riznici te Isusa koji to sve nekako sa smiješkom promatra jer zna da ono što gledaju svojim očima ne će biti trajno. Zna Krist da materijalni odnos s Bogom jednom mora doći svojemu kraju kako bi ustupio mjesto nevidljivomu i vječnomu odnosu. No kako doći do toga? Naime, oni koji gledaju ratove, sukobe i pošasti svih vrsta već polako dovode u pitanje i samoga Boga te njegovu djelatnu snagu koja može promijeniti svijet i ljude. Umorni su od poraza i negative. Žele već jednom odahnuti. Istodobno se boje da kada jednom sve prestane, možda ničega zapravo više i ne će biti.
Pitaju se neke majke, pogotovo kada zapadnu u takozvane »krize srednjih godina«, ima li smisla sav trud za obitelj i podizanje djece kad sve ionako ide svojemu kraju, kad će djeca ionako morati otići, a one ostati same s mužem s kojim već dugo ne uspijevaju pronaći zajednički jezik. Brojni su i oni koji u strahotama svakidašnjice koja ih nesmiljeno pritišće vide ujedno kraj svijeta jer ratovi, potresi, poplave i glad za mnoge su vidljivi pokazatelj činjenice da su se ljudi izopačili te da svijet ide svojemu kraju. Osim toga odnosi unutar iste obitelji, i to između najbližih članova kućanstva, ne da blijede, nego kao da i ne postoje. Znaju to djeca koja su nedavno proživjela traumu rastave svojih roditelja. Nosili su se s time kako su znali i umjeli jer njih ionako nitko nije ništa ni pitao. Jedino možda majka koja je svojemu najmlađemu sinu šaputala na uho kako joj je stvarno već teško podnositi njegova tatu koji svakoga dana pije i jako ju vrijeđa. Zna to i sin od sedam godina kojega je to sve negdje u dubini malenoga dječjega srca boljelo i pogađalo. Gelere i nanesene ožiljke vjerojatno će osjećati još mnogo godina. Kći je možda prošla još i gore jer je bila puno zrelija sa svojih petnaest godina i u jeku puberteta. I nju boli jer je tata imao surov odnos prema majci, a jednako i prema njoj i njezinu mlađemu bratu.
Živjeti pogleda uprta u Krista
Sve do sada rečeno, a i puno toga drugoga, mori danas čovjeka, bio on vjernik ili nevjernik. Jer i jedan i drugi imaju dušu, osjećaje, intimu i nutarnji svijet. On bi trebao biti svet, a postao je okaljan težinom tuđih grijeha i promašaja. I čovjek se opravdano danas pita kako dalje. Ima li smisla nastaviti jer se sve ionako mora raspasti. O tome govori i ovonedjeljni evanđeoski tekst. Svjestan je Krist da svijet nije savršen. Daleko su ljudi od onoga kako ih je Bog zamislio. Ipak u svemu tome Krist ne očajava, a onda ne bi trebali ni oni koji su Kristovi. To jednostavno ne će koristiti budući da uočavanje lošega te stalna konstatacija kako ništa ne valja ne vodi nikamo. Dobro je dakle uočiti zlo, negativno i ono što ljude odvodi od Dobra. No tada svoj pogled treba usmjeravati k onomu što svijet i ono loše u njemu može izmijeniti i usmjeriti prema Dobru.
Vjerniku evanđeoski ulomak ove nedjelje može pomoći da dok gleda negativnosti u svijetu, ne pomišlja olako da je svijetu došao kraj jer ni Krist nije tako promišljao. Dapače, gledajući loše, vjernik bi se trebao još snažnije okretati k Dobru i rasti u vlastitoj postojanosti i vježbanju u vrjednotama koje će ga činiti plemenitim i dobrim te spremnim za napuštanje svijeta. Ne će on tada u svijetu koji je takav kakav jest neprestano hodati okolo pognute glave i natmurena lica, a još manje će se bojati neprestano toga što će netko drugi reći njemu ili o njemu. Jer i u trenutcima najtežih uvrjeda na njegov račun zato što je istinski Kristov od samoga Boga bit će obdaren mudrošću koja ga čini sposobnim da svijet čini ljepšim mjestom. Kada se tako počne živjeti vjera, prestaju svi strahovi i sve se mijenja. Djelatna snaga Božjega Duha svijet neprestano potpomaže i vodi k ispunjenju, a to je spasenje i život u Bogu. Uzdići je stoga glavu i živjeti pogleda uprta u Krista. Do kada? Ne zna to nitko, a nije ni važno. Važno je živjeti i činiti dobro.
