Dan nakon što je u Zagrebu počeo međunarodni europsko-afrički simpozij o ulozi vjeronauka u formiranju odgovornih građana, Ministarstvo znanosti i obrazovanja izišlo je 15. srpnja pred javnost s kurikulom novoga predmeta, nazvanoga »kritičko mišljenje«. Predmet je zamišljen kao alternativa vjeronauku, u smislu da bi djeca – u osnovnim školama, jer u srednjim već odavno postoji vjeronauku alternativni predmet »etika« – koja ne upisuju vjeronauk upisivala i pohađala novi predmet. »Kritičko mišljenje« trebalo bi ući u škole od školske godine 2023./2024., dakle sljedeće jeseni, a nije još posve jasno bi li trebalo ući kao pilot-projekt u određeni broj škola – govori se o 50 škola – ili u sve škole. Pomalo zbunjuje i to što su predstavnici Ministarstva i autori kurikula izišli s podosta određenim koordinatama, a istodobno je on predložen na javnu raspravu. Na internetskoj stranici »e-savjetovanja«, na kojoj je također kurikul detaljno predstavljen, može se pronaći vrlo vrijednih i zanimljivih zapažanja.
Činilo se providonosnim što je na spomenutom simpoziju kao predavač sudjelovao nositelj katedre religijske pedagogije i didaktike vjeronauka (metodike) na Ruhrskom sveučilištu Bochum u Njemačkoj dr. Bernhard Grümme. On je zanimljiv sugovornik iz više razloga. Prvo, osim teologije i religijske pedagogije studirao je i povijest i filozofiju. I konačno, nije opterećen hrvatskim društvenim, ideološkim i političkim prijeporima.
Glas Koncila ga je stoga zamolio za načelni komentar nekih pitanja koja su vezana uz novi predmet.
Načelno se temeljnim deklariranim ciljevima novoga predmeta – razvoj kritičkoga ophođenja s informacijama i znanjem, jačanje otpornosti na manipulativne sadržaje, umijeće argumentiranja i oblikovanja stajališta – nema što zamjeriti. Štoviše, imajući u vidu društvo u kojem neprovjerene, pa i namjerno plasirane lažne informacije kolaju nevjerojatnom brzinom, načelno ih se mora i pozdraviti. No ne će li onda učenici koji pohađaju vjeronauk biti zakinuti? Ta spomenute kompetencije potrebne su svima. Na taj problem u raspravi upozoravaju mnogi. No glede rješenja nisu jedinstveni. Jedni smatraju da novi predmet treba uvesti za svu djecu, a drugi da »kritičko mišljenje« kao zaseban predmet uopće nije potrebno.
Dr. Grümme nije suočen s pitanjem u tom obliku, nego je bio upitan o imenu novoga predmeta. Naime, u konkretnom hrvatskom kontekstu, gdje se novi predmet nudi kao alternativa konfesionalnomu vjeronauku, pridjev »kritički« u nazivu mogao bi i sam biti – manipulativni sadržaj. Koliko god se u ministarstvu trudili isticati da nije riječ o rivalu vjeronauku, nego samo o alternativi za djecu koja ne upisuju vjeronauk, sam bi naziv novoga izbornoga predmeta nekomu mogao sugerirati da vjeronauk, za razliku od svoje alternative, nije kritičan; da će djeca koja pohađaju vjeronauk ostati zakinuta za sposobnost stvaranja vlastitih stajališta… Nije tajna da mnoge živcira činjenica da gotovo 85 posto djece u Hrvatskoj polazi konfesionalni vjeronauk – najviše, jasno, katolički – pa se zauzimaju za što jaču alternativu vjeronauku, primjerice za još jedan strani jezik, ne bi li se taj postotak smanjio.
»Postavlja li se pitanje je li pojam ‘kritički’ odgovarajući, rekao bih: ne. Kritičko bi mišljenje trebao razvijati svaki predmet, pa i vjeronauk. Čak ni tjelesni nije puko ‘bildanje’, nego i on pridonosi oblikovanju kritičkoga prosuđivanja. Što se tiče školskoga vjeronauka, u Njemačkoj je on odavno odvojen od kateheze, ne toliko s obzirom na sam sadržaj koliko s obzirom na ciljeve. Dok je cilj kateheze uvođenje u zajednicu vjernika, cilj je školskoga vjeronauka uvođenje u autonomiju, upravo ‘Bildung’ (u njem. ‘oblikovanje’, davanje forme, čak i stvaranje, nap. Da. G.). I svaki predmet treba tomu dati svoj specifični doprinos. I novija odgojno-obrazovna teorija ide u tom smjeru: ono što daje vjeronauk, ne može dati filozofija, povijest, športski odgoj, nego svi daju svoj specifični obol toj sposobnosti kritičkoga prosuđivanja.
No kad govorimo o vjeronauku u školi, ta sposobnost također pretpostavlja mogućnost da učenik ne prihvati vjeru«, kaže dr. Grümme.
I prije nego što mu se o tome postavilo pitanje, sugovornik je sam došao na pitanje odnosa sadržaja mišljenja i njegova procesa. Naime, autori kurikula »kritičkoga mišljenja« kažu da njegov cilj nije naučiti učenike što će misliti, nego kako će misliti. »Jedan je to glasoviti evangelički religijski pedagog nazvao ‘pletenjem bez vune’. Odgoj i obrazovanje mogući su samo na temelju sadržaja. Tim se pitanjem bavilo nekoliko vrlo uglednih didaktičara, od kojih ističem Wolfganga Klafkija. On kaže da u središtu trebaju biti neka temeljna, ključna pitanja. Ta su ključna pitanja s jedne strane temeljna, a s druge su uvijek kontingentna, dakle izložena povijesnim mijenama. Mir i pravednost su, posebno sada s obzirom na rat u Ukrajini, ključni problem; očuvanje stvorenja danas je ključni problem«, kaže dr. Grümme.
»U suočavanju s tim i sličnim problemima«, nastavlja sugovornik, »oblikuje se zrelost, autonomija, kritičko prosuđivanje, sposobnost jezičnoga izražavanja, senzibilnost za druge. U središtu je, dakle, pitanje što je, u konkretnom kontekstu mojega razreda, presudni, ključni problem. Krajnji je cilj da se u ovom svijetu, u kojem se znanje vrlo brzo mijenja i zastarijeva, oblikuje sposobnost ophođenja sa znanjem; sposobnost prepoznavanja njegovih granica; sposobnost razlučivanja takozvanih činjenica – kažem ‘takozvanih’ jer nema golih činjenica, nego su one uvijek dio određenih vrijednosnih i interpretacijskih narativa – od stajališta i mišljenja«, kaže sugovornik. I dodaje: »Učenike treba dovesti u stanje da se u ovim vrlo heterogenim, fluidnim i nevjerojatno ubrzanim mehanizmima kasnoga moderniteta razviju u samostalne, odrasle, upravo oblikovane i izgrađene ljude.« Stoga je u konačnici dr. Grümme sklon novomu predmetu, ali ne pod imenom »kritičko mišljenje«, nego pod nekim drugim imenom, etika, filozofija, praktična filozofija ili štogod slično.
