Male doze štetnih tvari stvaraju velike probleme za toksikologe. Kemikalije koje izazivaju hormonske poremećaje često ne slijede osnovno pravilo tradicionalne toksikologije, koje glasi: biološki učinak tvari ovisi o njezinoj dozi. Dvostruko veća količina otrova uzrokuje dvostruko veće efekte. To srednjovjekovno Paracelsusovo pravilo vrijedi za mnoge klasične, »stare« otrove, poput cijankalija ili žive. No kod endokrinih disruptora (hormonskih otrova) dolazi do neočekivanih obrata, pri čemu niske doze mogu izazvati biološke učinke koji nisu vidljivi kod visokih doza.
Takav nelinearan odnos doze i biološkoga učinka opisuje se krivuljama koje nisu monotone.
Krivulje ovisnosti često imaju oblik slova U, a to znači da vrlo niske koncentracije nekoga (hormonskoga) otrova mogu biti štetnije od visokih. Takvo nepredvidljivo ponašanje štetnih tvari, poput parabena, bisfenola A ili glifozata, otežava toksikolozima procjenu rizika za te tvari. Konvencionalni toksikolozi navikli su na pravocrtne linije koje slijede Paracelsusovo pravilo. Definiranje štetnosti »poslušnih« otrova relativno je jednostavno pa se njihova regulacija temelji na mjerenjima i rezultatima standardne toksikologije. Otkriće velikoga arsenala hormonski aktivnih kemikalija neugodno je za mnoge toksikologe jer zahtijeva novo razmišljanje i nov pristup u toksikologiji.
Osim hormonskih otrova, koji ispod toksikoloških radara truju ljude i okoliš, postoji skupina kemijskih spojeva za koje je otkriveno da u području niskih doza pokazuju eksponencijalni rast štetnosti. Ni za njih ne vrijedi Paracelsusovo pravilo o linearnosti doze i biološkoga učinka. Radi se o tvarima kojima su ljudi često ili svakodnevno izloženi, poput radona, nikotina, benzena, azbesta ili olova. Prema tome, standardna se toksikologija ne može primijeniti u pokušajima regulacije tih tvari na tržištu.
Obje su skupine kemikalija vruć kesten za konvencionalnu toksikologiju, a problem je tim veći što znanstvenici otkrivaju da mnogi klasični otrovi zapravo pripadaju jednoj od tih dviju skupina. Zakonska regulacija takvih tvari upitne je znanstvene vrijednosti jer se temelji na redukcionističkom načelu koje nije prikladno za opis toksičnoga profila »neposlušnih« molekula.
Paradoks prevencije ne odnosi se samo na kronične intoksikacije i izloženosti tvarima niskih doza, nego uključuje i primjerice rizične životne stilove. Poznato je da pretili ljudi mnogo češće obolijevaju od dijabetesa. Pretilost je klinički faktor rizika za razvoj šećerne bolesti, a paradoks prevencije dijabetesa otkriven je u Kanadi. Prema službenim podatcima vrlo pretili ljudi čine 4 posto kanadske populacije. U toj se skupini pojavljuje 12 posto svih slučajeva dijabetesa u Kanadi. To znači da se 88 posto slučajeva pojave šećerne bolesti događa, zapravo, u preostaloj populaciji koja nije »obilježena« rizičnim svojstvom. Ako se skupini vrlo pretilih pridodaju i pretili ljudi, u ugroženoj će se kohorti koja čini 17 posto stanovništva pojaviti 38 posto svih slučajeva dijabetesa. To opet znači da se najveći broj slučajeva dijabetesa pojavljuje u većinskoj populaciji.
U svakom slučaju, toksikološka ispitivanja, procjena rizika, zakonska regulacija i preventivne mjere i politike nalaze se pred novim izazovima i nepoznanicama. Potreba promjena paradigma je očita, ali je njihova provedba otežana inercijom znanstvenika i interesima (kemijskih) kompanija.
